Početna Novi svjetski poredak TRANS KONSENZUSA: ZAŠTO LAŽNE VIJESTI USPIJEVAJU?

TRANS KONSENZUSA: ZAŠTO LAŽNE VIJESTI USPIJEVAJU?

Kada je već dokazano da mediji, ako ništa drugo, prave greške pri izvještavanju, zašto se mi, kao šira javnost, još uvijek oslanjamo na njih kao na autoritativne orakule istine?

Uspostavili smo strukture vjerovanja koje podržava društvo u kojem živimo, a stalno ih podupiru razni mediji koji nas okružuju. Psihološki, to djeluje umirujuće na pojedinca jer izgrađuje osjećaj sigurnosti i pripadnosti, pa se on može osjećati dijelom jedne šire, zaštitničke skupine. Utvrđene norme i prihvaćene istine bilo kojeg datog društva žestoko brane pripadnici šire javnosti, a podupiru ih mišljenja autoritativnih figura: medija, akademika i općenitog, utvrđenog narodnog znanja. Vjerovanja koja propitkuju ili kritiziraju status quo mogu naići na ljutnju ili zbunjenost. Činjenice, ma kako profinjeno bile iznešene, često se odbacuju, bez razmišljanja, ako dokazuju nešto što pojedinac naprosto ne želi vjerovati. Razlog tome su psihološki procesi koji učvršćuju percipirane atribute zaštitničke mase u kojoj se valjamo.

„Da bismo zaštitili ideal veće cjeline, uz koju psihološki prianjamo, mi svjesno ignoriramo sve podatke koji ne potječu od propisanih kanala informacija. Upravo se zato teme smatrane ‘urotničkim’  često odbacuju ili ismijavaju, a na dokaze se ne obraća nimalo pažnje.“

Problem je sljedeći: ako propitkujemo jedan aspekt naše percipirane stvarnosti, koji se kasnije pokaže različitim od naših očekivanja, to implicira da druge stvari koje smo uzimali kao zadane činjenice također mogu biti neistinite. Ne samo da se ne želimo osjećati namagarčeni, kao tupani koje je lako izmanipulirati protiv vlastite volje, nego također ne želimo vjerovati da nam zvijer, uz čiji se trbuh toliko grčevito držimo radi zaštite, možda ne želi dobro.

Automatizirano stanje svijesti

Psiholog Charles T. Tart, bivši profesor na Kalifornijskom sveučilištu a sada istraživač na Institutu za transpersonalnu psihologiju, naziva taj fenomen „transom konsenzusa”. Tart smatra da kolektivno društvo doslovno uvjerava sebe da su određene činjenice očite; na taj način bivamo svjesno hipnotizirani i nagnati na određeni način razmišljanja.

„Trans konsenzusa (množina: transevi konsenzusa): Automatizirano stanje svijesti; zapravo, normalna svijest, na osnovu pretpostavke da ljudi vjeruju ono što im je rečeno da je istina, nasuprot onome što su sami pojmili kao istinu”.

Vrlo bazičan primjer toga je koncept da smo mi (tko god mi bili) „dobri momci” u bilo kojem vojnom sukobu. Mi znamo da smo „dobri momci” jer to mediji neprestano tvrde, objašnjavajući potrebu za ovom ili onom intervencijom te spominjući plemenite i časne namjere naših vođa. To se očituje kao neupitno podržavanje vlasti, vojske i određene vrste domoljublja: odbijanja da čujemo išta negativno o vlastitoj domovini.

Tart objašnjava da šira javnost pristaje na percipirano gledište na stvarnost, kojeg nam podastiru vlasti. U zamjenu za psihološke koristi koje dobivamo, mi kolektivno odlučujemo što treba, ili ne treba, smatrati pouzdanim izvorom informacija.

Stanja svijesti, od izmijenjenih stanja do onog kojeg Zemljani nazivaju ‘normalnim stanjem svijesti’, specijalnost su dr. Charleyja Tarta već dva desetljeća. Zanimljivo, dr. Tart to više ne naziva ‘normalnom sviješću’ pa je nadošao na, kako smatra, točniji izraz: trans konsenzusa. Prema njegovom mišljenju, ideja o ‘normalnoj svijesti’ je onakva vrsta konvencionalne fikcije koju ilustrira priča o ‘carevom novom ruhu’. Zajedno, ljudske skupine bivaju suglasne o tome kojoj njihovoj percepciji treba dopustiti da uđe u svijest (odatle, konsenzus), a potom drilaju jedna drugu da vide svijet na taj način i samo na taj način (odatle, trans)”. 

Trans šire javnosti

Tart je zatim objasnio svoju pretpostavku u odnosu na današnje medije, pojasnivši percipirano mišljenje šire javnosti:

„Ako nečega nema u medijima ili akademskoj zajednici, to se ne događa i ne postoji. Ako se nije dogodilo i ne postoji, nego je u medijima (uključujući više obrazovanje), tada to prihvaćamo i vjerujemo!”

Da bismo zaštitili naš koncept stvarnosti, u kojeg smo uložili velik dio naše psihe, okrećemo se medijima kao etabliranim i prihvaćenim izvorima istine, koji će nam točno reći kakav svijet doista jest. Ovo, uglavnom, funkcionira jako dobro jer razni mediji, na svoje različite načine, služe samo učvršćivanju uspostavljenog statusa quo.

Lakše je slijepo prihvaćati da su vijesti, na primjer, faktičke, točne i da nikakva agenda ne stoji iza iznešenih tema, nego priznati da smo prevareni i da trebamo početi razmrsivati tu mrežu laži.

Nažalost, vidimo da naši mediji nisu uvijek pouzdani. Tisak i televizija imaju zadatak da privuku publiku pa zato naginju zabavnim i senzacionalističkim aspektima vijesti kako bi povećali prodaju. No, više zabrinjava činjenica da informativni mediji nisu nužno nepristrane organizacije kakvima se predstavljaju. Oni su ovisni o daleko većim korporativnim entitetima, a ovi mogu utjecati na naše usvajanje ‘činjenica’ na načine kojih nismo ni svjesni.

O autoru:

Neil Sanders živi u Nottinghamu, a magistrirao je filmsku umjetnost. Osim toga, studirao je psihologiju i medijsku produkciju te je stekao diplomu s počastima (magna cum laude). Ujedno je i kvalificirani hipnoterapeut. On godinama prikuplja i analizira dokumente s kojih je skinuta oznaka tajnosti, zatim znanstvene radove, sudske transkripte, priznanja liječnika te iskaze svjedoka i zviždača u vezi kontrole uma, masovne manipulacije i upravljanja percepcijom.

Oboružan pouzdanim podacima, napisao je knjigu Your Thoughts Are Not Your Own u kojoj, između ostalog, odgovara na pitanja: Kako oglašivači oblikuju naša vjerovanja bez našeg znanja? Na koji se način manipuliraju naša osjetila i kako to utječe na naše fizičko stanje? Možemo li biti natjerani da se povodimo za nekom većom skupinom? Da li se film i glazba koriste u svrhu oblikovanja javnog mnijenja? Može li se vjerovati informativnim medijima?

Pročitajte sljedeće

LASER KOJI MOŽE PREPOZNAVATI LJUDE NA DALJINU PO SRČANOM RITMU

Svačije srce je drukčije. No, koronarni ‘potpis’ pojedine osobe je jedinstven.…