Početna Kolumne Raskrinkavanje ‘doseljenja’ Hrvata

Raskrinkavanje ‘doseljenja’ Hrvata

Prije rasprave o pitanjima Narodne crkve u kontekstu pisanja Porfirogeneta i Tome Arhiđakona, jednom za svagda valja sahraniti dogmu o doseljenju

Ovo je šesti nastavak feljtona „O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva“ naših kolumnista Domagoja Nikolića i Vinka Klarića. Prvih pet nastavaka pogledajte OVDJE

Glavna slika: Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran

Vjerojatno čitav narativ o doseljenju Hrvata i neslavenskom porijeklu Ilira ne bi nikada postojao da Ioannis Lucii ili Johannes Lucius (kod nas krivo zvan Ivan Lučić Trogiranin) u svom djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske) 1666. nije pogrešno ili, u najmanju ruku, nespretno prikazao dolazak Hrvata sa Karpata.

„Lucius je također proturio narativ o neslavenskim Ilirima kojeg se do dandanas drži službena historiografija, pritom ignorirajući ogromnu količinu dokaza našeg kontinuiteta iz područja arheologije, antropologije, lingvistike, biogenetike, etnologije i drugih grana.“

 Doseljavanje, ali u suprotnom pravcu

Lucius se u proizvodnji narativa naslonio na spise cara Konstantina VII Porfirogeneta koje je nizozemski učenjak Johannes Meursius 1611. godine sastavio i objedinio u djelu koje je naslovio De administrando imperio, a koje Mauro Orbini spominje u svom djelu Il Regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni (Kraljevstvo Slavena danas iskrivljeno zvanih Skjavona) (1601.) pod imenom Foedera, ivra, ac societates imperii Romani (Savezi, prava i društva Rimskog carstva) napisano 959. godine (prema Arpotacu Burdegalefeu, danas nepoznatom učenjaku na kojeg se Orbini poziva za dataciju dokumenta), koje danas nije dostupno.

Budući da Orbin uopće ne spominje takvo doseljavanje, nego doseljavanje Hrvata iz Ilirije u suprotnom pravcu na područje današnje Češke i Poljske, Meursiusova verzija vjerojatno nije vjerna originalu Porfirogenetovog djela. U tom slučaju radilo bi se o falsifikatu.

Babje planine

Porfirogenet, prema Meursiusovoj redakciji, u poglavljima 30. i 31. spominje dolazak Hrvata i Srba iza Bagibareje koja se nalazi u susjedstvu Turske to jest Avarskog kaganata koji tada zauzima prostor čitave Panonije do rijeke Save i Franačke države koja pak seže do današnje Slovenije. Porfirogenet se u svoje vrijeme mogao služiti jedino Ptolomejovom kartom Europe, a na njoj se Dinarski masiv od Gorskog kotara i sjevernog Velebita do Prokletija naziva Βεβiων ορέων, latinski Bebion montibus to jest Babje planine, kako ih prevode naši stari učenjaci.

Međutim, u Meursiusovoj redakciji Porfirogenetovog spisa nalazimo isto ime u iskrivljenom obliku Βαγιβαρείας koje se malo razlikuje od Ptolomejovog Βεβiων ορέων koje su, ponavljamo, jasno smještene na naš prostor.

„Dakle, nema nikakve sumnje da je riječ o dolasku Slavena, odnosno onih Ilira koji se nalaze neposredno iza Dinarida tj. oslobođenju i uspostavljanju narodne vlasti na obali o čemu govori i Toma Arhiđakon, doduše stavljajući na to drugi predznak.“

Dakle, Johannes Lucius koji se nikada nije nazvao Ivanom Lučićem (to je čisti falsifikat hrvatskog nacionalizma), a grstio se i dalmatinskog imena, posve krivo interpretira Porfirogeneta u sljedećem pasusu: „Bagibarijas je naime grčki iskrivljena slavenska riječ. To je Βεβiων ορέων (babija orija), tj. ‘Babje planine’, slavenski ‘Bablje gore’ tj. ‘Starice’ ili ‘planine starica’, a tim imenom neki nazivaju Karpate koji razgraničuju Poljsku od Ugarske.“

Sve smo pregledali i utvrdili da tih „nekih“ nema, jer tim imenom nitko nikad nije nazvao Karpate koje svi nazivaju Sarmatskim planinama. Doduše, postoji jedan vrh koji se naziva Babinim u zapadnim Karpatima, ali to je jedan među stotinu vrhova. Taj vrh nalazimo kod poljskih pisaca 500-600 godina poslije Porfirogeneta i u austrijskim kartama iz 18. vijeka, ali uvijek kao vrh i nikad kao planinski lanac. Uostalom, planine pod nazivom Baba nalazimo u Hercegovini (Gacko i Bileća), Dalmaciji (Imotski), Srbiji (Zaječar) i Makedoniji (Bitolj), pa bi po svemu logično bilo da je riječ o Dinaridima.

Vojno nemoguće doseljavanje

Karpatske planine se u Ptolomejovoj geografiji također nazivaju Sarmatske planine, a ucrtane su dosta istočnije i dalje od Franačke i Avarske. Na mjestu zapadnih Karpata u današnjoj Poljskoj i Slovačkoj ucrtane su goleme šume, što će reći nenaseljeno područje gdje nije mogao obitavati brojan narod koji bi izvršio invaziju. Dakle, povezivati taj prostor s doseljenjem Slavena nema nikakvog smisla.

Uostalom, seoba Hrvata i Srba s Karpata pravcem preko Avarskog kaganata bila je vojno nemoguća, jer Slaveni tada ratuju i protiv Avara i protiv Franaka koji se na tom pravcu nalaze na boku. Međutim, u takvom vojnom kontekstu njihov prodor prema jugu s Kupe čini se ne samo moguć već i logičan smjer pod pritiskom Avara.

Službena historiografija u nedostatku poveznica s Karpatima pokušava pronaći smisao povezujući naziv Bagibareja s iskrivljenim nazivom za Bavarsku, a te su besmislice kod nas stigle preko Šafarika O poreklu Slovena po W. Surowieckom (1828.) i  Franje Račkog Biela Hrvatska i biela Srbija (1880.) koji su nam i bez toga nemalo štete učinili zastupajući bečku agendu. No, ne samo da ta veza nema nikakvog etimološkog smisla, nego se taj prostor u to vrijeme nalazi u neprijateljskoj Franačkoj. Da Bavarska kojim slučajem jest Bagibareja onda bi Porfirogenet, držeći se Ptolomejove karte, opisao dolazak Hrvata i Srba iza Karnijskih gora, odnosno preko alpskog planinskog lanca.

 

Slika iznad: Ptolomejeva mapa Jadrana i Ilirije (Lienhart Holle – kopija iz 1482.)

Stara Hrvatska u dinarskim planinama

Jedan od naših prvih starih povjesničara koji je povezao doseljenje sa Babje gore jest Pavao Ritter Vitezović) u djelu Kronika aliti spomen vsega svieta vikov… (1696.), a nakon njega Nikola Lašvanin (oko 1745.) u djelu sličnog naslova Kronika aliti uspomena od vikova svega svijeta, pa onda i Andrija Kačić Miošić u Korabljici Pisma svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih (1760.).

Nakon njih dalmatinski povjesničar Ivan Katalinić u svom djelu Storia della Dalmazia (1835.) raspravlja mogućnost da su velebitske Babje Gore mjesto iza kojih su Hrvati došli i zauzeli Dalmaciju. A od školovanih povjesničara i slavista Armin Pavić je u svojoj razradi 29.–33. poglavlja DAI-ja (1906.) iznio stajalište da su Hrvati prebivali „iza Bablje gore na Kupi, (…) dakle u starom Noriku”.

Dugo vremena u historiografiji 20. stoljeća opcija doseljavanja Hrvata sa sjevernih padina Velebita i nešto sjevernije nije razmatrana niti shvaćana ozbiljno, budući da su se svi držali karpatske dogme. Međutim, i tu se dogodio nenadani obrat. Nada Klaić, jedna od najutjecajnijih hrvatskih povjesničarki koja je u čitavom dotadašnjem radu zastupala doseljenje Hrvata sa Karpata, u poznom djelu Vinodol od antičkih vremena do knezova Krčkih i Vinodolskog zakona (1988.) zaključuje…

„…da se Bijela ili Stara Hrvatska nije nalazila na dalekom sjeveru iza Karpata, nego u ‘našim’ dinarskim planinama, između Velebita i Gvozda.“

Moramo spomenuti da je za to djelo odmah dobila negativnu kritiku od Nevena Budaka (Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu vol. 21).

Tezi da su Dinaridi zapravo Porfirogenetova Bagibareija iliti Babje gore idu u prilog najstarije kronike;

  • Narodni dokument pisan glagoljicom tzv. Hrvatska kronika, zapravo starija verzija latinske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina prema kojoj su Hrvati ratovali na strani ilirskih trupa Dalmatinaca i Istrijana protiv slavenskih Gota.
  • Nestorova kronika iz 12. stoljeća Повесть временных лет koja je zbog raznih političko-ideoloških utjecaja također pogrešno shvaćana. Naime, ruski kroničar Nestor govori o tome da su u davna vremena Iliriju naseljavali Slaveni koji su se raspršili po zemljama Europe, na primjer po Moravskoj i Češkoj. Spominjući Bijele Hrvate i Srbe, kaže da se oni nalaze na ilirskom prostoru jer ih smješta uz Karantane to jest Ilirske Karnijce koji žive u Karnijskim Alpama. Dakle, tu nema spomena Hrvata s Karpata ili njihovog doseljenja otamo, već je riječ o seobi Slavena iz Ilirije.
  • Historia Salonitana Tome Arhiđakona koju ćemo uskoro detaljnije analizirati lijepo navodi da Hrvati vuku porijeklo od ilirskih Kureta ili Koribanta, a pošto su bili arijanci, kao i pridošli slavenski Goti, nazivali su ih ponekad Gotima i Slavenima. Tomini Kureti i Koribanti etimološki su vrlo blizu hrvatskom imenu kao što je zaključio Pavao Ritter Vitezović. Tu je riječ samo o čestim fonetskim promjenama između latinskog i slavenskog, dakle; Koribanti – Horibanti – Horbanti – Horvati, a to su u stvari Horani ili Gorani. U slavenskim jezicima česte su permutacije glasova ‘h’ i ‘g’, tako da se kod sjevernih Slavena, ali i ponegdje kod nas još uvijek ‘gora’ izgovara kao ‘hora’, dok će Latini to zapisati kao ‘cora (kora)’, pa otud ‘Corvatia’, ‘Crovatia’ ili ‘Croatia’ kod starih pisaca. Dakle, riječ je o gorskom narodu, gorštacima kako ih opisuje Toma Arhiđakon. Na sličan način ime Kureti možemo dovesti u vezu s Hrvatima Corvatia – Curvatia.

S one i s ove strane Dunava

Na kraju je red da se ponovno vratimo Johannesu Luciusu i jednom zauvijek ukažemo na činjenicu da se i on toliko zapleo u proturječnosti da mora na kraju zaključiti da su Slaveni živjeli s obje strane Dunava. Taj dio teksta dovoljno govori sam za sebe:

„Jesu li Slaveni prije Mauricijeva vremena nastavali oba Ilirika ili dio? Kromer naime prema raznolikim imenima što su ih Slaveni uveli piše da su došli s istoka nakon Mauricijeva doba, drugi pak prema Jordanu i drugima vjeruju da su Slaveni pod drugim imenima stanovali oko Dunava. Ptolomej doduše stavlja Srbe blizu Volge u azijskoj Sarmatiji prema čemu Kromer s vrlo vjerojatnom pretpostavkom piše da su Srbi ili ‘Serviji’ prešli u Evropu zajedno sa susjedima Bigarima, nazvanima tako po Volgi. No, Herodot (četvrta knjiga), Skimno (sedma knjiga), Strabon (peta knjiga) i Ptolemej (9. poglavlje) stavljaju u Meziju, s ove strane Dunava, Krobize. Jesu li oni isto što i naši ‘Hrobati’ koje su s njihovih sjedišta potisnuli Bugari, pa su postupno istjerivali druge i zajedno s Besima zauzeli pokrajine Hrvatske i Bosne koje danas drže? Kako to nitko sve do sada nije rekao, nije potvrđeno, a ne bi se niti dalo poreći kad bi to tko spomenuo. Izgleda naime vrlo mogućim da su Slaveni pod drugim imenima stanovali i s one i s ove strane Dunava. Niti je Dunav bio neprelazan niti tako brižno čuvan da ne bi u različito doba isti narodi mogli stanovati i s ove i s one strane. No da se više ne bi lutalo nesigurnim predmetom: današnje ime pokrajine potvrđuje da su Hrvati zauzeli dio Dalmacije, a o tome ne izvješćuje niti jedan pisac osim Porfirogeneta.“

Toliko o tome. Amen.

Pročitajte sljedeće

ČINI SE DA JE VATIKAN SPREMAN SRDAČNO DOČEKATI IZVANZEMALJCE

Vatikan je nedavno objavio smjernice u vezi nadnaravnih pojava, uključujući ukazanja i mog…