Početna Kolumne O slavenskom pismu prije Ćirila i Metoda

O slavenskom pismu prije Ćirila i Metoda

Službeni antiautohtonisti, koji su totalno unesrećili ovaj narod svojom indolencijom i ignorancijom, ne mijenjaju bitno svoj negativan stav o slavenskom pismu i bogoslužju. Ono prije Ćirila i Metoda - po njima - ne može i ne smije postojati, jer bi to pobilo teorije o pokrštavanju i doseljenju te dokazalo da su Iliri, dakle svi mi, isti narod, slavenskog roda i jezika, autohton na ovim prostorima i da od nas potječe službeno kršćanstvo Rima

Glavna slika: Sveti Jeronim nije glagoljicu izumio, nego tek prenio i svojim autoritetom pomogao njezinom proširenju

Ovo je deveti nastavak feljtona „O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva“ naših kolumnista Domagoja Nikolića i Vinka Klarića. Prvih osam nastavaka pogledajte OVDJE…

Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1700.–1771.) u svom djelu Identità della lingua litterale Slava, e necessità di consenarla nei’ libri Sacri (‘Identitet slavenskog književnog jezika i potreba da ga se dopusti u svetim knjigama’, 1753.) spominje da je postojao psaltir napisan glagoljskim slovima po nalogu zadnjeg solinskog biskupa Teodora oko 640. godine, dakle puna dva stoljeća prije Ćirila i Metoda. Nikola Rabljanin 1222. napravio je prijepis toga psaltira. Do njega je došao Rafael Levaković (1590.–1653.), ohridski nadbiskup, smederevski biskup, kanonik Zagrebačkog kaptola te, između ostalog, zagovarač jedinstva crkava, ilirsko-slavenskog jezika i liturgije, kojem ga je posudio naslovni bosanski biskup Ivan Tomko Mrnavić (1580.–1637.) da ga stručno pregleda i da se divi njegovoj ljepoti i starini.

Levaković je bio vrstan poznavatelj glagoljice i ni u jednom času nije posumnjao u autentičnost tog psaltira. Biskup Levaković bio je izuzetno učen i nipošto mu se ne može predbaciti da nije bio kritičan i da se nije služio arhivskom građom. Smatrao je da su Hrvati/Slaveni autohtoni narod na Balkanu, istovjetan Ilirima, da je autor glagoljice Jeronim, te da je ruska verzija crkvenoslavenskoga jezika materinski slavenski jezik koji mora postati književni jezik svih Slavena. Bio je duhovni učitelj svećenika i teologa Jurja Križanića, poznatog panslavista, jezikoslovca i teoretičara reforme Ruskog Carstva.

Drevnost glagoljice

Još je u srednjovjekovnoj narodnoj crkvenoj tradiciji vladalo uvjerenje da je glagoljica ilirsko pismo i da je sveti Jeronim njezin začetnik. To isto potvrđuje papa Inocent IV 1248. godine kada odobrava njezinu uporabu u bogoslužju na crkvenoslavenskom jeziku na temelju knjiga pisanih glagoljicom. Međutim, u djelu De inventione linguarum (‘O izumu jezika’) franačkog nadbiskupa Mainza Hrabana Maura (789.-856.) dade se pročitati da sveti Jeronim nije glagoljicu izumio, nego tek prenio i svojim autoritetom pomogao njezinom proširenju. Naime, on piše:

„Litteras etiam Aethici philosophi cosmographi natione Scythica, nobili prosapia, invenimus, quas venerabilis Hieronymus presbyter as nos usque cum suis dictis explanando perduxit, quia magnifice ipsius scientam atque industriam duxit; ideo et ejus litteras maluit promulgare. Si in istis adhuc fallimur, et in aliquibus vitium agemus, vos emendate., što u prijevodu znači: Nalazimo još i slova filozofa Etika (sofist po imenu Etik je filozof iz Istre, prim. aut.), pisca kozmografije, skitske narodnosti,  plemenita roda, koja je blaženi Jeronim, svećenik, sve do nas priveo tumačeći ih zajedno s njegovim. Budući da je uvelike cijenio njegovu znanost i vještinu, zato je i htio, da se i njegova slova prošire. Ako se mi u tim slovima još varamo i ponešto griješimo, vi to ispravite.“

Kerubin Šegvić je iz toga zaključio da ta predaja Jeronimu ne pripisuje autorstvo glagoljskih slova, nego samo očuvanje, prenošenje i zasluge za njihovo raširenje, kao što su to govorili i glagoljaški svećenici u XIII. vijeku. Oni, dakle, nisu govorili da je Jeronim glagoljicu izumio, već da ju je samo predao.

„Uostalom, još jedan vrlo snažan argument za drevnost glagoljice je činjenica da ona posjeduje svoju gematriju, kao što je ima i židovsko pismo.“

Nemjerljive političke štete naših historičara

Gore spomenuti biskup Ivan Tomko Mrnavić gorljivo je dokazivao našu autohtonost i punopravnu liturgiju, no danas ga se etiketira kao krivotvoritelja te „pustolova, hohštaplera ili genealoškog luđaka“ zato što je dokazivao svoje krvne veze s Nemanjićima i Mrnjavčevićima, baratajući navodno krivotvorenim rodoslovljima. Rodoslovlja, kako znamo, nije baš bilo lako podvaliti narodu koji ih je vrlo dobro poznavao, kao što je u ruralnim sredinama, gdje je iskonska predaja očuvana, još uvijek slučaj. Tako nešto može napisati samo netko tko ne pozna mentalitet naših tradicionalnih sredina kojima bi se teško itko usudio podmetnuti neko izmišljeno rodoslovlje, čak i danas. Riječ je o tome da Mrnavić ruši ideološki postavljene dogme koje negiraju našu autohtonost i narodno jedinstvo, i zato ga se, u nedostatku argumenata, mora diskreditirati napadom ad hominem.

„Antiautohtonistička piskaranja nastaju u 19. vijeku na intervenciju bečke škole i posve su politički obojena, tendenciozna i nevjerodostojna“

Ona zanemaruju bezbrojne stare izvore i prepuna su logičkih grešaka koja najbolje ilustriraju ona koja dezavuiraju autore poput Ivana Tomka Mrnavića. Naime, Mrnavića je trebalo diskreditirati objedama o falsificiranim genealogijama i onda na temelju toga odbiti sva njegova pisanja i podmetnuti mu da je on autor krivotvorenog psaltira o kojem govorimo.

Međutim, napadi ad hominem i generalizacija su udžbeničke logičke greške ispod razine ozbiljne rasprave. Napadi na Mrnavića ništa ne govore o njegovim stavovima, a čak i da jest falsificirao svoje rodoslovlje, to ne znači da je sve drugo u njegovim djelima falsificirano. Naši historičari takvim podlostima zapravo čine nemjerljive političke štete, zastupajući teorije o golemoj ulozi Germana (Franaka) u pokrštavanju Slovenaca i Hrvata (dok su Srbe, navodno, pokrštavali Bizantinci) te mit od Ćirilu i Metodu kao izumiteljima slavenskog pisma. Oni su glasnici postepene kulturne asimilacije s krajnjim ciljem našeg potpunog zatiranja.

Mrnavićevi oponenti u svojim objedama ne iznose nijedan ozbiljan dokaz pa slično tako slijepo i politički tvrde da je glagoljski psaltir solinskog biskupa Teodora njegova izmišljotina. Budući da ne navode nijedan razlog zašto bi Mrnaviću bilo potrebno takvo izmišljanje, proglašavaju ga luđakom što je skandalozno, budući da je Mrnavić, osim što je bio šibenski i zagrebački kanonik te naslovni biskup bosanski, između ostalog bio i profesor teologije u Rimu, pa čak i počasni građanin grada Rima. Mrnavić je bio izuzetno obrazovan i svestran; osim crkvenim pravom i poviješću uspješno se bavio književnošću, a bio je ujedno vrstan kartograf, jedan od najboljih u svoje doba. U sličan kontekst romantičara i fantasta naša dična akademska zajednica stavlja također gore spomenutog nadbiskupa Rafaela Levakovića zbog tvrdnji da su Iliri Slaveni.

Solinska katastrofa

Službeni antiautohtonisti, koji su totalno unesrećili ovaj narod svojom indolencijom i ignorancijom, posljednjih 150 godina pokušavaju nametnuti stav, dakle, da salonitanski biskup po imenu Teodor nije postojao, negirajući najstarije popise solinskih biskupa kao i ono modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benja (1460.-1536.), izuzetno obrazovanog plemića (po majci iz glasovite venecijanske porodice Contarini), vlasnika glagoljaške tiskare, koji spominje posljednjeg solinskog biskupa Teodora koji gine u solinskoj katastrofi. Smeta im i to što se Teodor spominje kao solinski biskup 640. godine, budući da još uvijek vole inzistirati da je Solin uništen 614., bez obzira na zapis u Liberu Pontificalisu iz 9. stoljeća u kojem piše da je papa Ivan IV. (640.-642.), inače Dalmatinac, poslao u Istru i Dalmaciju opata Martina da otkupi kršćanske zarobljenike koje su pohvatali pogani to jest Slaveni. Uz to postoje i arheološki nalazi istočnorimskog novca iz 630./631. godine iz Solina.

Iako u posljednje vrijeme pod pritiskom dokaza i arheoloških nalaza odlučuju oprezno pomaknuti godinu solinske katastrofe, to ne mijenja bitno njihov negativan stav o slavenskom pismu i bogoslužju. Ono prije Ćirila i Metoda – po njima – ne može i ne smije postojati, jer bi to pobilo teorije o pokrštavanju i doseljenju te dokazalo da su Iliri, dakle svi mi, isti narod, slavenskog roda i jezika, autohton na ovim prostorima i da od nas potječe službeno kršćanstvo Rima.

„Što nam to kazuje o našoj historiografiji? Drugi narodi bi se time dičili i to čuvali kao najvrjedniju baštinu, a njima su milije naše propasti, zatiranja i zaostalosti, nego svo dobro ovog svijeta.“

Pročitajte sljedeće

Zapanjujuće podudarnosti

Otkriće knjige iz djetinjstva Obilazeći knjižare u Parizu 1920-ih američka autorica romana…