Simboli – znakovi vidljivog i ključevi za nevidljivo

Simbol je u biti vizualna ili izrečena prezentacija neke ideje, predmeta ili odnosa.

Čovjek je od pamtivijeka nastojao označiti, iscrtati, ispisati i imenovati svemir oko sebe. Kreacija arhetipnih poveznica za ideje i iskustva javila se zahvaljujući potrebi za komunikacijom, bilo međusobnom ili kroz opise prošlih, sadašnjih i budućih događaja. Zato je za razumijevanje određenih simbola potrebno promatrati kontekst nastanka. Simbol je medij, neutralan po svojoj prirodi, a pozitivne i negativne odlike dodjeljuju mu isključivo promatrači. ‘Simbol je pobuđena i usmjerena energija, agens’ definicija je Josepha Campbella koji razdvaja spoznajni i značajni element simbolike. Po njemu, simbole definiraju tri sloja: opipljivi u svjesnom stanju, spiritualni u snovitom i neopisivi u nesvjesnoj fazi. Stoga se njegovo značenje može definirati samo u prve dvije razine, dok se u trećoj on ‘osjeća’, s arhetipnom notom.

Odraz kolektivne (ne)svijesti čovječanstva

Zato simbole mnogi tumači koriste kao dokaz zajedničkih elemenata ljudske psihe ili kao odjek kolektivne (ne)svijesti cjelokupnog čovječanstva. Kao što ih koriste i škole misterija, tajne službe ili tajna društva u svojoj ritualnoj magiji ili komunikaciji. Ili proroci poput Nostradamusa u opisu predviđanja budućih događaja te prikazu kompleksnih vizija ili snova.

„Arhetipnu prirodu simbola dočaravaju i prakse poput tarota, zodijaka i sanjarica.“

Kratka priča Story of Your Life Teda Chianga po kojoj je snimljen i holivudski film Dolazak dodaje zanimljivu tezu u priču – kako bi izgledala simbolika utemeljena na psihi znatno drugačijoj od čovjekove? Okultisti kao potencijalni primjer ukazuju na sigile, pečate koje je kralj Salomon dobio iz božanskog ili tradicijskog izvora, a čije podrijetlo dolazi iz onostranog – bilo da je riječ o ‘demonima’, ‘bogovima starog svijeta’ ili ‘silama prirode’.

Semiotika

Znanost koja proučava simbole zove se semiotika i fokusira se na odnosu promatrač – simbol/znak/komunikacija, kao i interpretaciju odnosa (govor tijela, ekspresije, zvuk, način zapisivanja, kontekst…). Promjenjiva priroda simbolike iziskuje znanje i iz lingvistike i iz psihologije i poznavanje vremenskog konteksta. Carl Gustav Jung prepoznao je tu sveobuhvatnost proučavanja materije. Znak mu predstavlja nešto poznato i precizno, dok mu simbol označava kompleksniju i ne potpuno poznatu sferu psihe. Iz tih načela dobiva se arhetip koji spaja dva svijeta – Krist je tako arhetip ‘jastva’, znak spasitelja i simbol transcendentalnosti. Kenneth Burke, pak, i samog čovjeka naziva ‘životinjom simbola’, koja kreira, upotrebljava i pogrešno tumači simbole. Freud simbole povezuje sa snovima, budući da ne samo da mijenjaju riječ ili frazu, već promatrača primoravaju na rekapitulaciju formiranih ideja, obrazaca ponašanja i predrasuda.

Ključ svijesti

Krugovi koji se bave okultnim (skrivenim) praksama usko su vezani uz mitove, zaboravljene predaje, legende i rituale. Iako teološki filozof, Paul Tillich smatra da se simboli dijele na ‘žive’ i ‘mrtve’, odnosno one koji su izgubili svoju moć i značenje – tajna društva koriste upravo tu ‘mrtvu’ simboliku koja bi u ovom slučaju bila samo ‘zaboravljena’ ili ‘namjerno skrivena’. Ti argumenti govore u prilog njegovoj tezi da simboli imaju toliko unikatnu prirodu da otključavaju dublje slojeve same stvarnosti. Magijske prakse u to vjeruju doslovno, a psihodelična iskustva unatoč svojoj nepouzdanosti tim tvrdnjama idu u prilog.

„Ako se simbole svrstava u grupe (ikone, funkcionalni simboli, koncepti, geometrijska tijela, signali), onda bi ezoterija (ako ima uporište u stvarnosti) otvorila dodatnu karakteristiku – ključ.“

Ključ svijesti, memorije ili pak nekih drugih stvarnosti i dimenzija, od svijeta snova do viših platoa poznatih iz drevnih religijskih spisa. Tada bi Ankh, Horusovo oko, heksagram, pentagram i kolovrat bili ne samo reprezentacije svijeta oko nas, već i svijeta iznad nas. Ili, simbolički – kako gore, tako dolje. Kako na nebu, tako i na zemlji.