Početna Kolumne Nino Novak MEDICINA SPASA: KVANTNO-INFORMACIJSKA MEDICINA
Nino Novak - 18.09.2018.

MEDICINA SPASA: KVANTNO-INFORMACIJSKA MEDICINA

Cijelim tim područjem bavi se posebna znanost koja se zove fizika živog, koja je utemeljena šezdesetih godina prošlog stoljeća na idejama Victora Fredericka Weisskopfa o stepeništu kvantno-mehaničke organizacije materije

Naziv kvantno-informacijska (holografska) medicina osmišljen je u republikama bivšeg SSSR-a krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. U današnje vrijeme mnogi ljudi negativno reagiraju na pojam kvantna, jer je s jedne strane okaljan željom za lakom zaradom i krivim tumačenjem principa, dok je s druge strane izložen sustavnoj propagandi omalovažavanja mainstream znanosti iako su principi kvantne mehanike sama oštrica suvremene fizike.
Ova nova medicina naziva se i informacijskom jer upravlja kontrolnim informacijama u organizmu, odnosno njihovim širenjem kroz organizam. Zove se i holografskom jer u prijenosu kontrolnih informacija kroz organizam tijelo kao nosač koristi infracrveni laser (maser) koji po principu holografije prenosi informacije o stanju cijelog organizma do svake stanice.
Cijelim tim područjem bavi se posebna znanost koja se zove fizika živog, koja je utemeljena šezdesetih godina prošlog stoljeća na idejama Victora Fredericka Weisskopfa o stepeništu kvantno-mehaničke organizacije materije. Jedan od centara razvoja nove znanosti bio je, između ostalog, i Zvjezdani grad u okolici Moskve, u vrijeme kada su se veliki novci iz proračuna SSSR-a ulagali u svemirsku medicinu.

PREKRETNICA U RAZVOJU ZNANOSTI

Možemo reći da je 20. stoljeće bilo prekretnica u razvoju znanosti jer je to vrijeme, osobito kraj 19. i početak 20. stoljeća, dovelo do ogromnih proboja u razvoju znanstvene misli i promjene paradigme (kretanja od parcijalnog prema holističkom poimanju svega u svemiru) koja je toliko velika da još ni danas, početkom 21. stoljeća, nije prodrla u sve grane znanosti, kulture i poimanja svijeta.
Naime, do početka 20. stoljeća znanošću je dominirala klasična mehanika, a onda je objašnjenjem Comptonovog fenomena, koji još zovemo i fotoelektrični efekt, utrt put prema kvantno-mehaničkom objašnjenju gotovo besplatne energije (postupkom dobivanja elektriciteta iz fotonaponskih panela), a poslije je u biologiji otkriveno da taj princip u potpunosti objašnjava i fotosintezu te proces gledanja, tj. proces koji omogućuje podraživanje vidnih stanica – čunjića i štapića u mrežnici oka. Zanimljiv je još jedan detalj. Naime, znate li tko je objasnio taj fenomen i za to dobio jedinu Nobelovu nagradu za fiziku, iako se nakon toga borio protiv kvantne mehanike? Vjerovali ili ne – Albert Einstein! Nobelovu nagradu za fiziku nikada nije dobio niti za opću, niti za specijalnu teoriju relativnosti. Možemo stoga sažeti da smo početkom 20. stoljeća prešli s klasične na kvantnu mehaniku i na teoriju relativnosti.
Započnimo najprije s klasičnom, čiji je glavni predstavnik Sir Isaac Newton, a koja je izrasla na zapadnom, redukcionističkom i atomističkom načinu razmišljanja, te svoje temelje i zasade duguje drevnoj grčkoj civilizaciji, njezinim velikim uspjesima i pragmatizmu. Klasična mehanika dobro opisuje naš svijet i ono što je oku vidljivo – pad jabuke sa stabla, odnose među tijelima i fluidima i slično. Jasna nam je, sama po sebi shvatljiva i lako prihvatljiva jer je svakodnevna i primjenjiva na gotovo sve što vidimo na ljudskoj razini dimenzija od igle do aviona. Mi najvećim dijelom živimo u svijetu klasične mehanike, gdje je sve u kontinuitetu, odnosno susljednosti, gdje za sve postoje točno određene granice među stvarima i pri čemu one na prvi pogled baš i nemaju previše veze jedne s drugima.
Razvojem znanstvene misli početkom 20. stoljeća te pokušajem potpunijeg shvaćanja svemira, ogromnih prirodnih objekata koji u njemu postoje, odnosa prostora i vremena, mase i brzine i sličnih problema, Albert Einstein matematički i logički izrađuje specijalnu i opću teoriju relativnosti kojom se objašnjavaju učinci gravitacije te relativističkih brzina na naše poimanje stvarnosti. Njegove spoznaje iskazuju se formulom E=mc2, koja kaže da je ukupna energija u nekoj količini materije jednaka masi te materije pomnoženoj s kvadratom brzine svjetlosti.

NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

Kvantna mehanika nastaje gotovo u isto vrijeme kad i teorija relativnosti, a bavi se međudjelovanjima najsitnijih, elementarnih čestica koje grade i nas i svekoliki vidljivi i nevidljivi svemir; otkriva zanimljive i gotovo neshvatljive principe koji djeluju na vrlo sitnim razinama, daleko ispod oku dostupnih svakodnevnih fenomena, ali zato ništa manje značajnih za shvaćanje funkcioniranja organizma. Max Planck za svoju hipotezu iz 1900. godine o elementarnom prenositelju energije – kvantu – 1918. dobiva Nobelovu nagradu za opći doprinos teorijskoj fizici. Kvant je točno određena mjera, najmanji paketić energije, koji na najsitnijoj razini organizacije materije-energije smije postojati i ne može se dalje dijeliti.
Dakle, postoji najmanje dopušteno pakiranje energije i najmanje dopušteno pakiranje materije. Također, otkrivaju se i valno-čestični fenomeni – tj. da je sve na kvantnoj razini istovremeno i čestica i val. Čestica je određena svojim položajem u prostoru, ali mogućih položaja koje čestica u prostoru može zauzeti ima puno te svaki od njih predstavlja samo jednu od mogućnosti koja čestici stoji na raspolaganju. Da bismo obuhvatili sve te položaje, oni se moraju zajedno kombinirati u valnu funkciju te čestice, pri čemu se njezin položaj tada izračunava kao vjerojatnost da se ona na nekom položaju – mjestu – nalazi.
Otkriveno je da elektron u atomu može postojati samo na točno zadanim energetskim položajima i udaljenostima od atomske jezgre. Kada prelazi s jedne razine na drugu, on otpušta ili upija određenu, strogo zadanu količinu energije ili kvant.
Što vrijedi za elementarne čestice, vrijedi i za nositelje energije – kvante. Kvanti energije mogu se ponašati i kao «grublja» čestica i kao suptilniji «val». Taj je val, nositelj energije, elektromagnetski val i nalazi se u elektromagnetskom polju. Kvant elektromagnetskog polja je foton (istovremeno i elektromagnetski val i čestica) te sudjeluje u elektromagnetskom i (vjerojatno) u gravitacijskom međudjelovanju.
Foton je u slobodnom stanju stabilna čestica čija je masa mirovanja nula i zato se kreće brzinom od približno 300 000 km u sekundi. Upravo zbog ogromnog puta koji prevaljuju mogu imati izuzetno visoke frekvencije (energije), čak do 400 000 GHz (4 x 1014 Hz), te stoga mogu biti izuzetni prenositelji ogromne količine informacija. Primjer su radio i televizija, koji koriste superpoziciju, tj. modulaciju za bežični prijenos slike i zvuka. Taj prijenos informacija bitan je i u kvantno-informacijskoj medicini.
Max Planck dao je matematički izračun za energiju elektromagnetskih valova (fotona):
E=hf, pri čemu E označava energiju elektromagnetskog vala, h je Planckova konstanta koja iznosi 6,626070040 x 10–34 Js; a f je frekvencija. Albert Einstein dao je matematički izračun za količinu energije sadržane u materiji: E=mc2; a Luis de Broglie spojio je ove dvije jednadžbe u jednu i pokazao kako je hf=E=mc2. Iz toga slijedi da je m=hf/c2. Što to znači? To znači da se i materija, npr. elektron, ponaša kao val.

U nastavku:
FIZIKA ŽIVOG