Povijest u 4 psihološke operacije: Je li Iran ODUVIJEK bio član kluba?

Piše: Kit Knightly

Kad je rat s Iranom službeno započeo, iznervirao sam dosta ljudi odgovarajući Jamesu Delingpoleu na Twitteru ovim komentarom:

Stojim iza toga. Zapravo, mogu to i proširiti.

Postoji jako puno dokaza koji pokazuju da već živimo u post-nacijskom dobu (post-nation age), što je eksplicitno postalo jasno tijekom Covid-pandemije. Iranova vitalna, rana uloga u Covid operaciji jedna je od činjenica koje nam sugeriraju da budemo itekako oprezni u vezi s trenutnim ratnim narativom, ali to je nešto što lako moguće prethodi svim tim psihološkim operacijama (psy-op) koje su definirale eru.

Zapravo, mislim da seciranje nedavne povijesti Irana pokazuje da je dosljedno sudjelovao u psihološkim operacijama i medijskim narativima te da to pokazuje dosluh sa zapadnim vladama, a zapravo i globalističkim frakcijama u njima.

Počevši od samog rođenja sadašnjeg režima…

1. USTOLIČENJE AJATOLAHA

Svi su (ili bi trebali biti) upoznati s Operacijom Ajax, zajedničkim državnim udarom MI6-a i CIA-e u Iranu 1953. godine kojim je smijenjena demokratski izabrana vlada Mohameda Mosaddegha, navodno kako bi se spriječila nacionalizacija iranskih naftnih rezervi. Rezultirajuća vlada bila je apsolutna monarhija pod šahom Rezom Pahlavijem.

Manje se raspravlja o jasnoj i očitoj umiješanosti CIA-e u iransku revoluciju 1979. godine.

Na primjer, nakon što ga je šah 1978. prognao iz Irana, Homeiniju je pruženo sigurno utočište u Francuskoj. Razlozi za to nisu jasni, ali poznato je da je Carterova administracija često komunicirala s Homeinijem dok je bio gost francuske vlade. Opet, razlozi ove komunikacije nigdje nisu jasno navedeni.

Znamo da je sam bivši šah u svojim memoarima tvrdio da su SAD i Velika Britanija bili protiv njegove vlade od nacionalizacije iranske nafte 1973. i naknadnog povećanja cijena (sjetimo se da je prethodna vlada navodno uklonjena kako bi se spriječio sličan pokušaj nacionalizacije).

Bez obzira vjerujemo li u potpunosti šahu ili ne, također znamo da je do kraja 1978. američki veleposlanik u Iranu brzojavio Washingtonu da je šah „osuđen na propast“, a početkom siječnja 1979. američki generali letjeli su u Iran kako bi razgovarali o potencijalnom puču s iranskom vojskom i povezali ih s Homeinijevim drugim zapovjednikom.

Šahova vladavina završila je u roku od nekoliko tjedana.

Sve to je dokumentirano.

O potencijalnim motivima za to moglo bi se dugo raspravljati, ali neosporno je da je Zapad barem donekle bio uključen u podizanje novog režima.

2. TALAČKA KRIZA

Čim je nova iranska vlada došla na vlast, već je sudjelovala u međunarodnoj „krizi“. U studenom 1979. naoružana skupina upala je u američko veleposlanstvo u Iranu i uzela preko 50 talaca.

Jedan od navodnih razloga za to bilo je protivljenje SAD-a novoj revolucionarnoj vladi u Iranu i podrška šahu, ali znamo da to nije istina. SAD je pomogao u smjeni šaha, a nitko to nije znao bolje od Homeinija i njegovih glavnih poručnika.

Ono što je „kriza“ zapravo učinila bilo je uvjeravanje iranskog naroda da će se njihova nova vlada suprotstaviti Americi, dok je istovremeno potkopavala Carterovo predsjedništvo u SAD-u do te mjere da je izgubio izbore 1980. godine. I to uvjerljivo.

Teorija „oktobarskog iznenađenja“ tvrdi da su insajderi američke vlade zapravo namjerno odgađali puštanje talaca kako bi namjestili izbore putem posrednika. Bivši guverner Teksasa John Connelly bio je poznat po tome što je u to vrijeme putovao Bliskim istokom šireći ovu poruku.

Taoci su na kraju pušteni samo nekoliko minuta nakon što je Ronald Reagan položio prisegu.

Siguran sam da će neki reći da je sve ovo bila slučajnost.

3. AFERA IRAN-CONTRA

Do 1979. godine svo iransko oružje kupovalo se od SAD-a. Nakon krize s taocima, predsjednik Carter uveo je embargo na oružje Iranu zbog „podržavanja terorizma“, koji je njegov nasljednik, Ronald Reagan, nastavio.

Međutim, washingtonski insajderi nikada nisu bili pobornici neprodavanja oružja nikome, nikada. Tvrdili su da bi embargo samo približio Iran SSSR-u i odmah su tražili načine da tajno nastave prodaju oružja Iranu zaobilazeći embargo.

Zanimljivo je, zar ne, koliko tanka (poput papira) može postati fasada ideološkog protivljenja nakon što se podvrgne propitivanju. Neki bi se mogli pitati je li sva suvremena retorika o „zlim teroristima“ i „Velikom Sotoni“ bila puno više od posebno blještavog geopolitičkog teatra.

Do 1985. godine, Reaganova administracija je četiri godine ilegalno opskrbljivala oružjem Iran, i izravno i „pranjem“ prodaje preko Izraela (i, uzgred budi rečeno, prodajom oružja OBJEMA stranama iransko-iračkog rata).

Istovremeno, SAD je potajno podržavao antisandinističke pobunjenike u Nikaragvi u njihovom gerilskom ratu protiv vlade Socijalističke FSLN. Ova podrška bila je ilegalna prema američkom zakonu zahvaljujući Bolandovim amandmanima.

Afera Iran-Contra bila je evolucija iranskih poslova s oružjem, tajna operacija koju je predvodio pukovnik Oliver North, gdje je oružje ilegalno prodano Iranu, a profit od te prodaje zauzvrat je korišten za financiranje pobunjenika u Nikaragvi. To je bilo potpuno ilegalno i tehnički veleizdaja.

Skandal je izbio 1987. godine, što je rezultiralo višegodišnjim saslušanjima u Kongresu i – na kraju – desecima kaznenih prijava. Od 11 muškaraca osuđenih za nedjela u aferi Iran-Contra, samo je jedan proveo određeno vrijeme u zatvoru, a gotovo svima su presude – ili poništene nakon žalbe ili su dobili predsjedničko pomilovanje od Georgea Busha starijeg 1991. godine.

Oliver North nastavio se kandidirati za političku dužnost te je imao uspješnu karijeru u medijima, radeći kao televizijski voditelj i objavljujući više od desetak knjiga. Nije loše, s obzirom na to da je navodno počinio veleizdaju.

Razumno je pitati se:

1. Zvuči li ovo kao nešto što bi se dogodilo da je Iran doista zakleti protivnik američke vlade?

2. Zašto bi američka vlada prodavala oružje režimu za koji je istinski vjerovala da predstavlja prijetnju samom njezinom postojanju?

3. Zašto bi čovjek koji je počinio izdaju naoružavanjem neprijatelja dobio tako blagu kaznu i nakon toga mu se dopustilo da napreduje?

Čini se da nitko zapravo nije mislio da je to jako važno, zar ne?

No, sada barem ponovno vidimo tanku liniju i nepobitnu činjenicu da su drugi, uglavnom neizrečeni interesi ujedinili ove navodne neprijateljske države iznad i izvan retorike i propagande.

4. COVID

„Pandemija“ Covida je ‘tata-mata’ svih psiholoških operacija. Ona je nadmašila većinu svojih prethodnika i složenošću izvršenja i opsegom svojih ciljeva.

A iranska vlada bila je u tome do vrata.

Iran je bio jedna od prvih zemalja, uz Italiju, koja je osjetila najveći teret Covida izvan Kine. Doista, njegovo odobravanje narativa o pandemiji neki su u alternativnim medijima koristili kao dokaz da pandemija mora biti stvarna, jer Iran nikada ne bi surađivao s globalističkom psihološkom operacijom.

Ali surađivao je. I to do maksimuma. Usko je surađivao sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, prema službenom izvješću WHO-a:

„WHO i njegovi partneri pružili su ključnu podršku Iranu u prevladavanju ovih izazova i povećanju odgovora na COVID-19, što je rezultiralo mobilizacijom više od 130 milijuna doza cjepiva i kapaciteta za provođenje analize genomskog sekvenciranja 7700 virusnih uzoraka.“

Iran je uveo karantene, učinio maske obveznima i uveo mjeru obaveznog cijepljenja baš kao i svi ostali. Također se prijavio za zajam od 5 milijardi dolara za Covid od MMF-a.

Dok su se pravi globalni autsajderi zalagali za interese svojih nacija i „iznenada umirali“, Iran je veselo surađivao. Time je živote običnih Iranaca učinio kraćim i tužnijim, a pritom je svojim elitama priskrbio puno novca.

ZAKLJUČAK

Dokazi nedvosmisleno pokazuju da trenutni iranski režim ima povijest suradnje sa zapadnim, proglobalističkim silama, na štetu vlastitog naroda i u obostranom interesu političke klase na obje strane – i to MORA dovesti u pitanje sve što radi.

Uključujući i ovaj rat.

S obzirom na to da živimo u dobu lažnih binarnih sustava i „manjih zala“, zašto se taj sustav kontrole mišljenja ne bi primijenio na ratovanje?

Govori nam se da razmišljamo na način da etiketiramo – muslimani protiv kršćana. Ljudska prava protiv šerijatskog prava. Demokracija protiv teokracije. Oni koji mijenjaju režime protiv nacionalnog suvereniteta. Pobunjenici (antiestablišment) protiv carstva (lovci na naftu).

Ali iz ranijeg iskustva znamo da se takva pojednostavnjenja koriste za prikrivanje ponekad dubokih, zamršenih i vrlo različitih stvarnosti konvergentnih interesa i poslušnosti narativima.

I znamo da je ovaj rat već pomogao nekim temeljima agende „velikog reseta“, koja je vjerojatno najveća trenutna prijetnja čovječanstvu.

Je li to sve što je posrijedi u ovom ratu? Ne, vjerojatno nije. Vjerojatno se provodi mnogo narativa uz mnogo interesnih skupina koje žele profitirati, pa čak i cinično vođeni ratovi mogu proizvesti kaos i neočekivane ishode. Možemo pretpostaviti da ubijeni iranski vođe nisu namjeravali umrijeti, iako bi bilo naivno pretpostaviti da struktura moći ponekad dragovoljno neće žrtvovati čak i nekoliko svojih.

Orwell je razumio obostrane interese vladajućih elita u promicanju rata i kontroli njegovog ishoda. Razumio je da način na koji se prodaje ‘prolima’ nije način na koji ga gledaju oni koji ga organiziraju i imaju koristi od njega.

Čak i za vrijeme ovog rata, Iran i dalje promiče laži o Covidu, i dalje podržava globalističke programe, i dalje radi na vlastitoj digitalnoj valuti središnje banke, i dalje gradi svoju infrastrukturu digitalnog identiteta.

Moramo to zapamtiti i moramo razviti sofisticiraniji način razumijevanja – i suprotstavljanja – novim narativima o post-covid ratu.

Više ne živimo u 2003. godini. Znamo globalistički krajnji cilj, a to nije ni američka hegemonija ni islamski kalifat. To je program digitalne kontrole novca, hrane i putovanja koji ograničava ljudsku slobodu.

Program koji obje strane ovog rata podržavaju.

(Izvor: off-guardian.org; 6. ožujka 2026.)