SVJESNA POTRAGA ZA POSTTRAUMATSKIM RASTOM

Piše: dr. sc. Steve Taylor

Nakon što sam napustio sveučilište imao sam privremeni uredski posao i radio s čovjekom koji je bio amaterski motociklist. Svake je godine odlazio na Otok Man – mali otok na pola puta između Engleske i Irske – kako bi sudjelovao u „TT utrkama“, koje su na glasu kao najopasnije motoutrke na svijetu. Motociklisti se utrkuju po uskim javnim cestama, s oštrim zavojima i strmim brdima, brzinama od preko 300 kilometara na sat. Svake godine dogodi se niz smrtnih slučajeva (tri u 2017. i 2018. te dva u 2019.) i stotine teških ozljeda. Na Otok dolaze stotine dodatnih medicinskih sestara i liječnika s britanskog kopna kako bi pomogli u rješavanju ozljeda.

Jedan dio nas voli sigurnost i stabilnost – onu što donose uredski poslovi; Drugi dio se protiv toga buni. On traži avanturu i nedaće. Čini se da uživa u opasnostima!

Jednom sam pitao kolegu zašto mu se ta utrka toliko sviđa, s obzirom na to koliko je opasna. Odmah sam shvatio da je to bilo glupo pitanje. Odgovorio je: „Sviđa mi se baš zato jer je opasna! Jer to je suprotno od svega u vezi mog uredskog posla. Nije to samo uzbuđenje zbog brze vožnje, to je osjećaj koji dobiješ na kraju, kada si ju završio i preživio. Prebrodio si izazov i osjećaš se fantastično. Osjećaš se kao da možeš sve. Svijet se čini kao drugačije mjesto.“

Nekoliko godina kasnije, slučajno sam ponovno sreo istog tog čovjeka i pitao ga sudjeluje li još uvijek u TT utrkama. „Ne, sada imam obitelj“, odgovorio je, zvučeći pomalo tužno. „Smatram da je to sada preveliki rizik. Možda ću ponovno početi kada mi djeca budu starija. Sada umjesto toga učim paragliding.“

PORIV ZA SIGURNOŠĆU NASPRAM PORIVA ZA OPASNOŠĆU

Ova priča ilustrira jedan od paradoksa ljudskih bića. U nama postoje dva sukobljena poriva. Jedan dio nas voli sigurnost i stabilnost – onu vrstu koju donose uredski poslovi. Izbjegavamo opasnost i teškoće te se pokušavamo zaštititi od nesreće. Volimo imati sigurne poslove koji nam daju stalan prihod i organizirati svoje živote u ustaljene rutine koje ponavljamo iznova i iznova. Volimo osjećati da je naša budućnost sigurna i da nama i našoj djeci ništa ne nedostaje.

Taj impuls traženja izazova i opasnosti nazivam „dobrovoljnim posttraumatskim rastom“ – dr. sc. Steve Taylor

Ali postoji i drugi dio nas koji ide u drugom smjeru, buneći se protiv sigurnosti i zaštite. Ovaj dio nas traži avanturu i nedaće. Čini se da uživa u izazovima i opasnosti. Penjemo se na planine, trčimo maratone i bavimo se ekstremnim sportovima poput paraglidinga ili bungee jumpinga. Odričemo se visoko plaćenih i sigurnih poslova kako bismo radili za dobrotvorne svrhe ili jedrili svijetom. Za ovaj dio našeg bića važnije je osjećati se živim nego sigurnim.

Gotovo je kao da nam trebaju izazovi da bismo ostali budni, kao da nas previše sigurnosti i rutine dovodi u polukomatozno stanje u kojem mjesečarimo kroz život. Znamo – makar i nesvjesno – da izazovi poput gore navedenih grade karakter, što dovodi do povećanog samopouzdanja i otpornosti. Dovode nas u dodir s našim dubokim rezervama kreativnosti i vještina te nam daju osjećaj da živimo punim plućima.

DOBROVOLJNI POSTTRAUMATSKI RAST

Ovaj impuls traženja izazova i opasnosti nazivam „dobrovoljnim posttraumatskim rastom“. Posttraumatski rast opisuje dugoročne posljedice traumatičnih iskustava. Istraživanja su pokazala da sva traumatična iskustva mogu donijeti pozitivne učinke poput većeg osjećaja samopouzdanja i kompetencije, pojačanog osjećaja zahvalnosti, šire perspektive, jačeg osjećaja smisla i svrhe, autentičnijih odnosa i tako dalje. Moje je mišljenje da se mi, ljudska bića, volimo stavljati u teške, pa čak i traumatične situacije kao način iskorištavanja nekih od tih učinaka. Intuitivno znamo da ćemo savladavanjem izazova i opasnosti steći neke od koristi koje ljudi slučajno stječu nakon traumatičnih incidenata. Osjećamo da ćemo postati samopouzdaniji i kompetentniji, više cijeniti svoje živote i tako dalje.

Dok savladavamo izazove baveći se ekstremnim sportovima u nama se budi osjećaj postignuća

U ekstremnim slučajevima – poput mog kolege motociklista – moguće je da ljudi djeluju na temelju podsvjesnog impulsa da se izlože opasnosti od smrti kako bi stekli neke od psiholoških koristi susreta sa smrću. One mogu biti slične onima posttraumatskog rasta općenito, ali snažnije.

Naravno, to nije jedini razlog zašto ljudi prakticiraju ekstremne sportove ili se dobrovoljno izlažu izazovima. Ekstremni sportovi svakako mogu uzrokovati uzbudljive neurološke ili fiziološke promjene, poput povišenog adrenalina ili oslobađanja endorfina. Svladavanje izazova također donosi osjećaj postignuća.

(Izvor: awaken.com; 3. veljače 2026.)