DUŠI DARUJTE PRISUTNOST, A DJETETU SVOJU PAŽNJU

Piše: Tara Brach

Za mnoge od nas ovo je doba u kojem se osjećamo kao da idemo sve brže i brže.

Sve juri, od školskih semestara, preko završavanja radnih obveza, do ulaska u praznike; struje života su u punom jeku.

S obzirom na doba godine, jedan je student upao u razdoblje intenzivnog stresa koji je proizašao iz: ciklusa nastave, učenja, rada i premalo sna. Nije shvatio koliko dugo već nije pisao kući svojim roditeljima sve dok nije primio sljedeću poruku:

Dragi sine,

tvoja majka i ja smo uživali u tvom posljednjem pismu.

Naravno, tada smo bili puno mlađi i podložniji utjecajima. (😊)

S ljubavlju,

Tata

Kao što znate, ne radi se tu samo o studentima. Prije nekoliko mjeseci, jedna prijateljica mi je opisala kako se našla u stanju užurbanosti dok je pokušavala odvesti kćer u školu. Bila je zauzeta pripremama dok joj je kći pokušavala nešto pokazati. Svaki put kad bi je kći pozvala, rekla bi: „Pričekaj samo malo. Evo me za sekundu.“ Nakon nekoliko takvih rundi, mala četverogodišnjakinja je izašla iz svoje sobe umorna od čekanja. Rekla je majci, s rukama na bokovima:

„Zašto si uvijek tako zauzeta? Kako se uopće zoveš? Predsjednik O’mama (aluzija na Obamu, nap. p.) ili tako nešto?“ (😊)

Uz tu užurbanost imamo i osjećaj da nemamo dovoljno vremena. Zanimljivo je promatrati koliko često živimo s tom percepcijom. Obično je popraćena naletom tjeskobe:

„Neću biti spreman“ i nizom nesigurnosti. „Nešto je iza ugla, nešto s čim se neću moći nositi“, „Neću uspjeti“, „Neću uspjeti napraviti nešto ključno.“ Imamo osjećaj da smo na putu za negdje i da ono što se upravo sada događa nije važno. Pokušavamo doći do točke u budućnosti kada ćemo konačno ispuniti sve s popisa obaveza i moći se odmoriti. Sve dok nam je to navika, jurimo prema kraju života. Klizimo po površini i ne možemo stići u svoj život.

Thomas Merton žurbu i pritisak modernog života opisuje kao oblik suvremenog nasilja. Kaže:

„…predati se mnogim zahtjevima, mnogim brigama, znači podleći nasilju.“

Kada jurimo, kršimo vlastite prirodne ritmove na način koji nas sprječava da osluškujemo svoj unutarnji život i budemo u rezonantnom polju s drugima. Postajemo ukočeni. Postajemo maleni. Zanemarujemo svoju sposobnost da cijenimo ljepotu, da slavimo, da služimo iz dubine svog srca.

Naša praksa svjesnosti nudi nam priliku da zastanemo i ponovno otkrijemo prostor prisutnosti. Kada prestanemo juriti naprijed i otvorimo se onome što je ovdje, dolazi do radikalne promjene u našem iskustvu života. Dok dodirujemo ovaj prostor Ovdje, pristupamo mudrosti, ljubavi i kreativnosti koje nisu dostupne kada smo na putu negdje drugdje. U svojoj ‘životnosti’ i u svom duhu, mi smo kod kuće.

(Izvor: awaken.com; 26. studenoga 2025.)