Početna Novi svjetski poredak ETIKA SAMURAJA – 2. DIO: Diktatura „proračunatih ljudi”

ETIKA SAMURAJA – 2. DIO: Diktatura „proračunatih ljudi”

U današnjem društvu, gdje je znanost postala religija, „proračunati ljudi” imaju položaj mnogo veće važnosti nego što bi im samuraji ikada dopustili. Mi se pouzdamo u njihove proračunske tablice, nestrpljivo očekujemo njihova otkrića, oslanjamo se na njihova istraživanja. Mi danas živimo u tehnokraciji

Ovo je nastavak teksta „Sjena praznine: etika, obrazovanje i značaj samuraja u današnjem vremenu“. Prvi dio možete pročitati OVDJE. Tekst je napisao Peter Alexandar, autor knjige „U zemlji ludoga kralja – protokoli nove medicine“. ..

Prava naspram lažne časti

„Ubijanje nije božanska metoda” – isticao je Musaši – „no Bog mora uporabiti mač.” Ubijanje nikada nije opravdano, najfiniji se mač rijetko kada izvuče iz korica. Ali u životu se ubijanje događa svako malo, a bezumnog, beskrajnog, besmislenog krvoprolića ima posvuda, i to su obredne žrtve kojima ispaštamo vlastitu pohlepu i neznanje. Uvijek će biti psihopata, gramzivih pravedničkih luđaka bez suosjećanja kojima je nasilje sasvim prihvatljivo, koji izvlače profit i nalaze zadovoljstvo u porobljavanju i ugnjetavanju drugih ljudi. Da bismo se zaštitili a da istodobno ne bismo bili porobljeni, trebaju nam mnogi pojedinci strogo predanih putu časti.

U Škotskoj postoji izreka da je „čast sunce uma”, a stvar koju treba shvatiti o časti je da ona varira u intenzitetu. Može biti svijeća ili pak plamteća baklja.

„Čak i oni koje danas držimo ‘časnim’ ljudima teško da su časni usred bolesnog, porobljenog, izgladnjelog, otuđenog, ugnjetenog, nasilnog i ratom razdiranog svijeta.“

Časna ljudska bića rijetka su poput kokošjih zubi. Pronicljiv um briše prisutnost časti. Predodžba i formula časne osobe svima je znana. ‘Časni’ ljudi, od kojih svi do jednoga postupaju ‘ispravno’ , često uprizoruju najgore strahove i predrasude čovječanstva. Naše vladajuće strukture, sudove i institucije popunjavamo ‘časnim’ ljudima. Slično kao da vatrogasnu službu popunjavamo palikućama. Lako uvredljivi, brkajući moralni stav, učenost, oholost, nedostupnost i kulturna preduvjerenja s čašću, oni su kruti, sebični, nadmeni, puni sebe, lažljivi i puni osude, te drže naš svijet u stanju razdora kako bi mogli opravdati svoju zadrtost i osjećaj vlastite ispravnosti.

Često su i besramni kriminalci. Pojam časti toliko je izmakao našem pogledu da kada nekoga doživljavamo kao onoga tko nije nečastan tada se smatra da je ta osoba neupitno časna, a nitko tu činjenicu neće iskoristiti više od onih skroz-naskroz ozloglašenih tipova.

Gotovo svi za sebe smatraju da su časni, no ako vam se jedna smrt čini opravdanija od neke druge, tada u vama nema mjesta za pravu čast. U vama su u tom slučaju prisutni samo oholost i uobraženost.

„Čast ne nalazi mjesta u proračunatom umu sadašnjeg čovječanstva. Danas su se ljudi domislili kako da procijene i izvuku korist iz svoje umišljene vrijednosti, pomoću koje misle zadobiti poštovanje.“

Neki ekvivalent izraza „Tako mi časti” postao je verbalna faktura ili važan bod kod sklapanja poslovnih ugovora. Političare i osobe koje u ruci drže političke konce taj izraz čini nesavladivim i sklonim pravdanju. To nije čast.

Čast ovisi o vašem sljedećem a ne o vašem posljednjem potezu. To je snažno i moćno sredstvo za samopreispitivanje i usavršavanje sebe, života i odnosa s drugima. To je sredstvo kretanja ka budućnosti, s poštovanjem i namjerom. Čast oblikuje namjeru, motiv u pozadini određenog djelovanja, te prožima taj čin višim stupnjem važnosti. Dobar postupak nije nužno i častan čin, a pogrešan čin nije nužno nečastan. Čast je nova razina odnosa prema svijetu, način gledanja na našu domenu koji nam omogućuje da istražimo sastavne dijelove života na potpuno drukčiji način. Pogledajmo sada nekoliko tih sastavnih dijelova kroz leću bušida.

Diktatura „proračunatih ljudi”

U danas dominantnoj kulturi obrazovanje je na visokoj cijeni. Samuraji su također razmišljali o obrazovanju uz dozu strahopoštovanja i gorljivosti učenjaka iz mračnih doba, idealizirali su život obogaćen višim osjetilima, život ispunjen novim spoznajama. Prezirali su, međutim, svu knjišku učenost, a intelektualizam su držali djetinjarijom. Izuzetno negativno bili su raspoloženi prema takozvanim „proračunatim ljudima”. Ovdje ‘proračunat’ ne znači ‘prepreden’ ili ‘podmukao’ već označava bilo koje nastojanje ili zvanje za koje je računanje svojstveno.

„Znanstvenici, liječnici, akademici, odvjetnici, glazbenici, inženjeri, intelektualci, ekonomisti i psiholozi, svi su oni  „proračunati ljudi”, dakle tehničari, i svi su bili promatrani u sasvim drukčijem svjetlu negoli se to čini danas.“

U današnjem društvu, gdje je znanost postala religija, „proračunati ljudi” imaju položaj mnogo veće važnosti nego što bi im samuraji ikada dopustili. Mi se pouzdamo u njihove proračunske tablice, nestrpljivo očekujemo njihova otkrića, oslanjamo se na njihova istraživanja. Mi danas živimo u tehnokraciji, svijetu kojim vladaju i upravljaju stručnjaci i specijalisti. Visoko je školstvo osamilo sve centre moći. Poput djece u nekoj divovskoj školi, naučili smo bez pogovora činiti sve što ‘učitelj’ kaže.

Bubanje informacija i sposobnost manipuliranja i reproduciranja istih, prema samurajskom svjetonazoru, smatralo se zloporabom duha, svođenjem osobe na funkciju. To zasigurno nije bilo obrazovanje.

Samuraji su imali drukčiji pogled na obrazovanje, za njih je to bio sveobuhvatan, dubok i pouzdan uvid. Prava se inteligencija javlja u vidu

spoznaje. Ono što učimo samo je ono o čemu smatramo da ovisi naš život. Učenje je mehanizam preživljavanja, gotovo istovjetan kontroli vlastitog mjehura, koji smiruje našu egzistencijalnu paniku u vezi našeg istinskog neznanja. Suštinski je važno, kao i kod kontroliranja mjehura, da učimo. No, tražimo li utočište u našoj učenosti to je kao da naš urin smatramo vinom. Daleko smo više od onoga što smo naučili, kao što smo daleko više od onoga što smo popili.

Samo je jedan pravi učitelj

U životu postoji samo jedan pravi učitelj, a to je Smrt ili ‘mač’. Jedino nam neprekidna svjesnost o smrti daje potrebnu trezvenost da bismo mogli procijeniti životne okolnosti i istinski spoznati bilo koju stvar iz same potrebe za znanjem. To je odlika pravog znanja kojeg nalazimo u mnogim značajnim tradicijama, od Don Juana do Gurdjieffa.

Ovaj potonji, koji je izjavio da je svrha njegovih djela ta da izdigne čovjeka kako ne bi „umro poput psa”, dramatizirao je tu situaciju vrlo jezgrovito. U njegovoj knjizi Sve i svatko, Belzebubove priče za njegova unuka (All and Everything, Beelzebub’s Tales To His Grandson), ratnik Hassein upitao je Belzebuba ima li načina da se čovječanstvo spasi. Belzebub odgovara da se Čovjek može spasiti jedino ako si usadi jedan organ koji bi ga neprekidno podsjećao da će sve i svatko tko prolazi pred njegovim očima jednoga dana umrijeti.

Ratnik si usađuje taj organ, „poučava svoju tjelesnu strategiju” i živi u okruženju iskrenosti i suosjećanja.

„Kada bismo svaku stvar mogli učiniti kao da nam je to posljednji čin na Zemlji, kada bismo mogli izreći svaku rečenicu kao da je konačna i posljednja u našem životu, kada bismo uvijek bili svjesni prolaznosti svakog trenutka – tada bismo živjeli život dostojan naše čovječnosti.“

Ukoliko nismo svjesni uloge smrti kao našeg učitelja nemamo misaoni okvir, nemamo pravu točku gledišta. I ne možemo uvidjeti ono što je bitno u vezi onoga što radimo.

Umjesto toga, proračunati um ‘stručnjaka’ pokušava opstati, živjeti vječno, i biti u pravu, pobijediti, te uvijek ima neki dodatni argument, još više dokaza, novu

teoriju, novi kut gledanja. Oni su nepošteni, neodgovorni, sebični i kukavni, a zanima ih isključivo da dokažu i podupru vlastite zamisli, da ostanu netaknuti. Traže utočište u svojoj pameti, no kao ljudi su neumitno bezvrijedni, jer su se takvima sami načinili, servilni vlastitim listama i statistikama, zapleteni u mreže koje sami pletu. Doista, najveća glupost intelektualaca jest to da naposljetku sami sebe obmanjuju. Ograničavaju vlastito razmišljanje i propuštaju propitati vlastite težnje.

Obrazovanje na Zapadu danas je udovoljavanje vlastitoj taštini. Svaka se informacija može opovrgnuti nekom drugom informacijom. Svoju specijalnost možemo izabrati u skladu sa svojom osobnošću. To je lirsko, salonsko znanje, tašto i hirovito, umišljeno, lakoumno i bezvoljno.  Ono nas ne preobražava. Ono nas ne čini skromnima, niti nas čini svjesnijima vlastitog neznanja, niti produbljuje naše iskustvo velikog misterija, niti nas čini smjernijim i suosjećajnijima, kao što bi to moralo svako pravo obrazovanje.

Umjesto toga, ono nas čini ‘autoritetom’ i daje nam moć nad drugima. Stručnjaci imaju veću moć nad našom slobodom negoli su je imali srednjovjekovni nadbiskupi nad svojim stadom, unutar stvarnosti koja je još bizarnija. Mi živimo u tiraniji, neodređenoj i nesavladivoj, pokretanoj pomoću kukavičluka, nasilja i lukavosti ljudi s listama. Obrazovanje je sada karta kojom se stiže do karijere. Ponosni smo na naše stečene informacije s kojima se šepurimo i poziramo, zahtijevamo poštovanje i tražimo bolji položaj.

Proračunati um miješa subjektivnost i filozofiju. „Ja to znam, dakle to postoji.” Objektivnost znanosti puki je privid. Ono što mislilac misli, dokazivač dokazuje. Zaogrnuvši je krinkom istine, „stručnjak” će podastrijeti laž o nekom nepovratno mrtvom svijetu.

Poteškoća je u tome što se isti ti intelektualci bave ozbiljnim stvarima. Obučavani su da budu lukavi, kukavički, frakcionaški, neodgovorni i narcisoidni, i to je doista zadnja vrsta ljudi koja bi se trebala baviti razbijanjem atoma, poigravanjem s genima ili uređivanjem doma ili vođenjem vanjske politike.

„Svaki stručnjak koji ima odgovor na sve, koji zna što je najbolje, on je, sa samurajskog gledišta, ili luđak ili lažac.“

Intelektualci su opasna mala stvorenja

Nitko ne zna što je, u ovoj ili onoj situaciji, najbolje činiti.

Intelektualci su opasna mala stvorenja koja ugrožavaju etiku samuraja. Zašto? Učenjaci nisu dovoljno intelektualni. Nadutost i osjećaj vlastite važnosti pokretačka su sila njihovih nastojanja. Jednu stvar međutim ne znaju, premda im bez nje ostaju samo kukavnost, sebičnost i zavaravanje logikom i kalkulacijom, isprazna bahatost i selektivno prenošenje prikupljenih informacija. Da bi mogli postojati moraju biti u pravu. Imaju informacije, ali sami nisu prosvijećeni, ni predani, ni odgovorni, pa ni objektivni.

Prema samurajskoj etici, oni su nepovratno ustrašeni i glupi, ukorijenjeni u jednom nečasnom načinu postojanja i iznimno opasni u svom sebičnom pristupu sukobu. Oni ne mogu slobodno razmišljati, niti su to u stanju. Robovi su informacija koje imaju, bez kojih bi bili nitko i ništa. Svaki specijalist ili stručnjak prodao je svoje prirođeno pravo, te je postao funkcija a ne cjelovito biće.

„Vještina ili umijeće vodi do izopačenja svjesnosti. Svatko tko je posebno izvješten u određenoj sposobnosti jest tehničar, a ne samuraj”, tvrdi Jocho. Za samuraja znanje je predstavljalo jednu široku paletu, te je širenje naše vizije a ne njeno sužavanje bilo način da umnožimo i usavršimo naša postignuća.

Slijedi uskoro: Feminizacija muškaraca

Pročitajte sljedeće

San i stvaranje svijeta

Morfej, sin Noći i Sna, krilato je božanstvo koje svake noći uzima čovjeka u svoj zagrljaj…