Početna Novi svjetski poredak Sjena praznine: etika, obrazovanje i značaj samuraja u današnjem vremenu

Sjena praznine: etika, obrazovanje i značaj samuraja u današnjem vremenu

Prava čast proizlazi isključivo iz hrabrosti i skromnosti tvrdili su samuraji. Lažna čast, svojstvena našem vremenu, nam omogućuje da ubijamo „zločinačke gadove” i izgladnjujemo djecu u ime nekog pravednog cilja. Dopušta nam da vodimo ratove s milijunskim žrtvama i razne pošasti, trgovinske embarge, militarizaciju svemira, a da ipak ostanemo 'časni'

Ovaj tekst napisao je Peter Alexandar, autor knjige „U zemlji ludoga kralja – protokoli nove medicine“. Objavit ćemo ga u nekoliko nastavaka jer smatramo da je zaboravljena etika samuraja važna tema u neetičnom suvremenom svijetu…

Na Zapadu i Bliskom istoku šah se smatra ratnom igrom, dok se njegovi poznavatelji drže majstorima strategije. No u Japanu, među samurajima, ova se igra doživljavala kao vulgarna razbibriga trgovaca i zanatlija. Samuraji su imali poprilično različitu zamisao o sukobu od Zapadnjaka. Pobjeda u šahu postiže se kalkulacijama, razmjenom vlastitih figurica u zamjenu za uspjeh. Pobjeda se ostvaruje pomoću varke i uvijek se iskorištavaju tuđe pogreške. Megalomanski u svojem konceptu sukoba, te surov, mehanički, hijerarhijski i bešćutan u svojoj primjeni, te zaluđen pobjedama, šah je za samuraje bio isprazna i besmislena strateška igra. Domišljato sredstvo, ali i igra bez časti.

„U našoj suvremenoj kulturi čast je neistražen koncept: ona je kruti srednjovjekovni ideal te moralni ili društveni artefakt. Unatoč tome, čast je suštinska estetika s ogromnim značajem za našu situaciju.“

 Viteštvo samuraja

Mada nikada nije prenijet na papir, bušido, kodeks časti u Japanu tj. ‘viteštvo’ samuraja, ipak je bio najvažnija stvar u njihovom životu. Razlozi su višestruki i poprilično dobri. Prestanemo li sagledavati svijet u kategorijama dobrog i lošeg te ga počnemo zdušno istraživati kao časnog ili nečasnog, tada smo u prilici sagledati svijet u posve drukčijem svjetlu.

Kada bi neki samurajski dječak navršio 5 godina, 5 mjeseci i 5 dana on bi, u ratničkoj odori, dobio svoj prvi mač u jednom posvećenom obredu. Bio bi stavljen na ploču drevne igre pod nazivom go, baš poput kamenčića kojom se ta igra inače igra. Go je prava igra ratnika i filozofa među samurajima, koji između te dvije domene nisu pravili razlike. To je krasna igra o zaposjedanju teritorija, u kojoj se najveća izvrsnost ne sastoji u tome da pometeš protivnika s ploče, već u neizrečenoj ljepoti pobjede u kojoj odlučuje samo jedan kamenčić.

„Moć proizlazi iz naše predodžbe o pravoj naravi našeg položaja i mogućnosti. Bolje je znati da ste ovca nego umišljati da ste tigar. Samurajska nam etika pruža širu perspektivu.“

Cilj je čuvati druge a ne sebe

Na ovom smo planetu postavljeni baš poput kamenčića na goovskoj ploči. Svi smo isti. Ne možemo upravljati igrom i ne možemo mijenjati svoju lokaciju. Možemo biti stavljeni u neko ključno vrijeme ili položaj ili ne moramo. Možemo imati miran život ili nemiran i uskomešan. Svaki tren možemo biti pometeni s ploče. Nemamo nikakve kontrole nad obrascima viših stadija igre.

Najbolje što možemo postići u velikoj igri života, smatrali su samuraji, jest da budemo vrlo dobar kamenčić: da budemo prisutni duhom, da budemo pošteni i da ustrajemo. U tom ćemo slučaju možda poslužiti nekoj višoj strategiji. To će se očitovati u budućem miru i blagostanju društva. Biti dobar kamenčić ujedno znači da neprikosnoveno vladamo dodijeljenim nam uskim područjem i da spoznamo kako smo mi bogovi vlastitih majušnih domena.

Samurajska se etika na Zapadu u velikoj mjeri pogrešno tumači, a ono malo što se zna potječe iz razdoblja Edo, kada je bogati trgovac mogao kupiti pravo da nosi dva mača i da bude vitez, iz čiste taštine i želje za ugledom.

„Bolje smrt nego sramota” vjerojatno je najupečatljivija predodžba o samurajima, ali i shvaćena na posve pogrešan način. Ona nas navodi na pomisao o samuraju kao o uzoru postojanosti i ispravnosti, spremnosti na smrt, jer i to je bolje nego da se okalja njegov ili njezin ugled ili pak unizi dostojanstvo. Obredni čin samoubojstva kao da sažima to načelo. Međutim, to je daleko od istine.

Središnja točka samurajske etike bilo je shvaćanje da u smrti bilo kojeg čovjeka ima dostojanstva, bez obzira na prisutne okolnosti.

„Svaka smrt oslabljuje sve nas, te ne možemo konceptualizirati neku uzaludnu smrt a da ne obezvrijedimo sam život.“

Bilo da se radi o djetetu oboljelom od AIDS-a, starom bolesnom umirovljeniku, bombašu samoubojici, osuđeniku na smrt, starijem državniku, žrtvi zločina ili prometne nesreće, ili pak predoziranom narkiću, svaka smrt ima isto dostojanstvo. Vidjeti je na drukčiji način znači zuriti kroz opčinjujuću izmaglicu života.

Samuraji su postojali da bi sačuvali i objelodanili tu spoznaju, a ne da bi se od nje distancirali. Niti jedna smrt nije uzaludna. Njima nije bio cilj da čuvaju sebe nego da čuvaju druge. Kao ratnici, čak su se obvezali da će otići u smrt zbog samo jednog cilja, a to je pomaganje drugima. Kao zadnji aspekt moći i protesta preostalo im je vlastito micanje s ploče života, što je energičan čin koji može utjecati na višu razinu igre. Bila je to moć očitovana na najvišoj razini ahimse, odnosno blagosti i bezazlenosti. Obredno samoubojstvo svojstveno njihovoj kulturi bilo je izražavanje hrabrosti i skromnosti, a ne oholosti i bahatosti.

Prava čast proizlazi isključivo iz hrabrosti i skromnosti. Kada to propustimo uvidjeti činimo veliku grešku, jer bistar um ne može a da ne procijeni korisnost smrti te, u pravilu, života samog.

Ovo je najsklizaviji brijeg sveg ljudskog rasuđivanja i temeljni uzrok rata i nasilja, siromaštva i ugnjetavanja. Lažna čast nam omogućuje da ubijamo „zločinačke gadove” i izgladnjujemo djecu u ime nekog pravednog cilja. Dopušta nam da vodimo ratove s milijunskim žrtvama i razne pošasti, trgovinske embarge, militarizaciju svemira, a da ipak ostanemo ‘časni’  i da stremimo nekom pravedničkom idealu. Omogućuje nam da lažemo, izbjegavamo istinu i obmanjujemo druge, a da istovremeno mislimo kako smo sjajni, sućutni, da to činimo za njih. Da situacija nije tako tragična bila bi urnebesno smiješna. No zasigurno je apsurdna.

Slijedi uskoro: Diktatura „proračunatih ljudi”

Pročitajte sljedeće

Zapanjujuće podudarnosti

Otkriće knjige iz djetinjstva Obilazeći knjižare u Parizu 1920-ih američka autorica romana…