Početna Novi svjetski poredak ‘Hramovi kolonijalne pljačke’: muzeji Zapada ukradene bi predmete morali vratiti tamo gdje i pripadaju

‘Hramovi kolonijalne pljačke’: muzeji Zapada ukradene bi predmete morali vratiti tamo gdje i pripadaju

Prema jednom francuskom izvješću, približno 90 posto afričke kulturne baštine nalazi se izvan granica tog kontinenta. A pravi hram kolonijalne pljačke je British Museum

Je li moguće neku stvar ‘posuditi’ nazad osobi ili mjestu od kojih ste taj predmet prije toga otuđili? Po svemu sudeći, da je to moguće smatra barem londonski British Museum, ustanova koja udomljuje jednu od najvećih stalnih muzejskih zbirki na svijetu.

Naime, prošli je tjedan u odgovoru na emotivnu molbu guvernera Uskršnjeg otoka Muzej velikodušno objavio kako će razmotriti mogućnost da jedan 800 godina star kip pošalje natrag u mjesto odakle je uzet, a koje je danas dio Čilea. No, vratit će ga samo na posudbu.

Nije ukraden već prikupljen

Slika iznad: Hoa Hakananai’a izložen u Britanskom muzeju

A Hoa Hakananai’a ukraden je – odnosno, kako je to obazrivije nazvao The Guardian – „uzet je bez dozvole” još 1868. na palubu broda ‘Topaze’ Britanske kraljevske ratne mornarice i kasnije je uručen kraljici Viktoriji. Sam muzej poslužio se još biranijim izrazima. Na internetskoj stranici Muzeja, naime, za taj se kip navodi da je „prikupljen“ za vrijeme ekspedicije spomenute fregate na Rapa Nui (Uskršnji otok) te da ga je kraljica godinu dana kasnije „poklonila” Muzeju.

Muzej navodi i sljedeće: „Kip je izvorno bio postavljen na posebno izgrađenu postolju u svetom mjestu Orongo. Ondje je bio u društvu drugih divovskih kamenih kipova koji, leđima okrenuti moru, prate što se događa na otoku.”

Ukradeni kip ne može više služiti svojoj svrsi jer ga Muzej ne želi vratiti. Taj kip visine gotovo dva i pol metra za Britance nema nikakvu kulturnu ni emocionalnu vrijednost. A za stanovnike otoka Rapa Nui, s druge strane, Hoa Hakananai’a je i duhovno i kulturno iznimno vrijedan i važan.

„Mi smo samo tijelo. A vi, Britanci, posjedujete našu dušu.” – procijedio je guverner Tarita Alarcon Rapu kroz suze za svojeg prošlotjednog obilaska Muzeja. „Držite ga 150 godina. Dajte nam nekoliko mjeseci vremena i mi ćemo ga moći primiti natrag.”

Premijer koji ne vjeruje u returnizam

Slika iznad: Rosettin kamen u Britanskom muzeju

Hoa Hakananai’a samo je jedan od brojnih primjera britanskog plijena koji počiva u stalnim muzejskim postavama Ujedinjenog Kraljevstva. Ovaj je muzej isto tako odbio vratiti i Rosettin kamen čiji je povratak nedavno zatražio novi egipatski Nacionalni muzej, a ista je situacija i s kamenim skulpturama iz Partenona. Grčki premijer Alexis Tsipras nedavno je to pitanje spomenuo Theresi May, rekavši da je tim kipovima „prirodno mjesto” u Partenonu. Indija je pak 2013. tražila povrat dijamanta Koh‑i‑noor koji je ukraden te 1850. poklonjen kraljici Viktoriji. David Cameron prijedlog je odbacio, izjavivši da ne vjeruje u returnizam.

Vraćaju ukradeno, ali na posudbu

Upravo se ovaj tjedan pojavila vijest da će taj londonski muzej u Nigeriju privremeno vratiti dio brončanih skulptura iz drevnog kraljevstva Benin. Riječ je o više od tisuću komada bronce koji se nalaze u muzejima diljem Europe i čiji povratak već desetljećima redom zahtijevaju sve nigerijske vlade. Francuska je odlučila trajno vratiti 26 tih skulptura, a odluku je donijela nakon objave izvješća predsjednika Emmanuela Macrona kojim se poziva na povrat tisuća afričkih umjetničkih djela.

„Nije prihvatljivo da se velik dio kulturne baštine brojnih afričkih zemalja nalazi u Francuskoj.” – rekao je Macron prošle godine u Burkini Faso i dodao: „Postoje razlozi za takve događaje u povijesti, ali ne postoji nikakvo valjano, trajno i bezuvjetno opravdanje da tako i ostane.”

Prema tom francuskom izvješću, približno se 90 posto afričke kulturne baštine nalazi izvan granica tog kontinenta.

“A kada British Museum vrati dio od svojih 700 beninskih brončanih izložaka, to će biti isključivo na posudbu.”

Prosvijetljenje, ali samo za Zapad

Tiffany Jenkins, autorica koja u jednoj svojoj knjizi pojašnjava zbog čega bi muzeji Zapada povrat ukradenog blaga trebali odbiti rekla je u jednom tekstu za The Guardian kako je u vrijeme kada je izrađen prvi niz beninske bronce Benin bio kraljevstvo te da su ti predmeti proizvedeni kao reakcija na trgovinu robljem. Jednostavno rečeno, Jenkins tvrdi da povijest nije uvijek lijepa te da je rasprava oko toga što je bilo ispravno, a što pogrešno bespredmetna. Kaže i da bi, kada bi Zapad predmete otuđene za kolonijalnog doba počeo vraćati, „došlo do beskrajnog nizanja novih i novih zahtjeva za njihov povrat.

Da, pa što?

„Nijedan britanski ni europski muzej nema pravo zadržavati ukradeno blago, pogotovo ne na temelju vlastite odluke tko na njega ima ‘moralno pravo’. Sama ta ideja zaudara na ustajalu kolonijalnu drskost i bahatost.“

Na kraju Jenkins još piše i kako su ti artefakti u muzejima Zapada „donijeli pravo prosvjetljenje našem doživljaju svijeta” te da upravo to i jest muzejska zadaća. Doista krasno. Ukradena kulturna baština prosvjetljuje nas. Nas Zapadnjake koji to i zaslužujemo. A to znači da je svakako ispunila svoju jedinu i pravu svrhu.

Nismo sve ukrali

Činjenica da je repatrijacija kolonijalnog plijena složen i neugodan proces ne može biti dovoljan razlog za izbjegavanje kako suočavanja sa stvarnošću tako i barem minimalnog iskupljenja za počinjena zlodjela. Riječ je o kulturnom dobru. Ono pripada narodima i kulturama u kojima je i nastalo. I, kako kaže Macron, za njegovo nevraćanje na zahtjev nema nikakvog „valjanog, trajnog i bezuvjetnog opravdanja”.

Umjetnička djela i kulturna dobra koja su bez ikakve sumnje ukradena ne nalaze se samo u britanskim i francuskim muzejima. Na primjer, Rusija i Njemačka već se neko vrijeme spore oko umjetnina ukradenih nakon što je Crvena armija 1945. osvojila Berlin. Iako je većina ukradenih predmeta kasnije vraćena u tadašnju Istočnu Njemačku, nije vraćeno sve. Moskva je izjavila da je ta krađa legitimna reakcija na Njemačku invaziju na Sovjetski Savez i njezino uništavanje sovjetskog nacionalnog blaga. Njemačka je, pak, takvo gledište diplomatskim riječima odbacila.

British Museum u listopadu je pokrenuo kampanju kojom želi osporiti rašireno shvaćanje da je sve što je u njemu pohranjeno zapravo pljačkaško blago. Izjava „nismo sve ukrali” niti je baš uvjerljiva, niti zgodno zvuči.

Izlažite onako kako ste i krali

Kampanju su pokrenuli nakon što se povjesničarka umjetnosti Alice Procter pojavila u vijestima zahvaljujući svojem programu upoznavanja britanskih muzeja koji je nazvala ‘Ture kroz neugodnu kulturu’. Te su ture usmjerene na porobljavanje i kolonijalizam, a Porter sudionike potiče da tijekom posjeta izložbama nose bedževe s natpisom Izlažite onako kako ste i krali kako bi na taj način zagovarali iskrenije opise izloženih predmeta. U većini tih interpretacijskih tekstova ne govori se gotovo ili baš ništa o načinu na koji su se izlošci tu uopće i našli. Prava se istina obično skriva iza eufemizma prikupljeno je…”, napisala je Procter u jednom članku za The Guardian.

Dodaje i: „U British Museumu možete vidjeti izloženi štit naroda Gweagal, a da pritom nemate pojma o tome kako se on smatra ključnim elementom priče o odnosima australskih naseljenika i urođenika, da je krajnje sporno što se on tu uopće nalazi te da današnji pripadnici naroda Gweagal traže njegov povrat.

 

Slika iznad: Štit naroda Gweagal izložen u Britanskom muzeju

Protivnici povrata kulturnog blaga služe se još jednim argumentom, onim da su starosjedioci u nekim slučajevima te predmete nudili ili prodali kolonizatorima koji su njima u zamjenu dali nešto što im je potrebnije. Recimo, alate i novac. Kažu da se za te predmete ne može reći da su ‘ukradeni’, no pritom u potpunosti gube iz vida neravnotežu snaga i moći u odnosu kolonizatora i koloniziranih.

‘Prikupljeno…’, ‘…muzej je dobio…’ i ‘uzeto bez dozvole’ u tom su kontekstu samo eufemizmi za ‘ukradeno’. Jasno je da su i British Museum i ljudi poput Jenkins zabrinute i zbog mogućeg presedana. Naime, poslije vraćanja samo jednog predmeta slični bi zahtjevi muzeje mogli doslovce preplaviti.

British Museum pravi je hram kolonijalne pljačke. Popusti li jednom, gdje će tome biti kraj? Jasno da se to nikada neće dogoditi, no u idealnom svijetu to bi bila doista mala (ujedno i baš premala) cijena i iskupljenje za stotine godina kolonijalne pljačke i krvoprolića.

O autorici:

Danielle Ryan irska je spisateljica freelancerica koja živi u Dublinu. Radove objavljuje na mnogim mjestima kao što su Salon, The Nation, Rethinking Russia, teleSUR, RBTH i časopis The Calvert Journal. Možete je pratiti na Twitteru: @DanielleRyanJ

Pročitajte sljedeće

LASER KOJI MOŽE PREPOZNAVATI LJUDE NA DALJINU PO SRČANOM RITMU

Svačije srce je drukčije. No, koronarni ‘potpis’ pojedine osobe je jedinstven.…