Početna Novi svjetski poredak Američki piloti dronova u „ratu protiv terorizma” postaju doživotno traumatizirane ubojice i pijanci

Američki piloti dronova u „ratu protiv terorizma” postaju doživotno traumatizirane ubojice i pijanci

U posljednjih je nekoliko godina više zviždača među kojima su bivši piloti dronova, operatori kamerama i analizatori dobivenih slika istupilo u javnosti i na svjetlost dana iznijelo strahote i stvarnost rezultata američkih bombardiranja dronovima

Glavna slika: Dronovi zaplijenjeni tijekom napada na Hmeimim i Tartus u Siriji, kao i ostaci tri druga drona uništena tijekom tog napada. (Snimka dobivena preko ria.ru/defence)

Ovaj vijest izvorno je objavljena na Russia Today (RT). Tekst je na hrvatski jezik preveo Nino Orepić…

Oni sjede u sobama koje podsjećaju na visoko sofisticirane kontejnere za prijevoz robe. Držeći u ruci upravljačku palicu drona, sate i sate provode zureći u zaslone na kojima se u niskoj rezoluciji prikazuju ljudi kako u udaljenim zemljama žive svoju svakodnevicu. Gledajući ih tako oni osim upravljačke palice u svojim rukama drže i njihovu sudbinu.

Ti muškarci i žene sudjeluju u spornom američkom programu rata dronovima, a često svoju ulogu shvaćaju potpuno krivo.

U izvješću koje je nedavno objavio Associated Press tvrdi se da su jedna trećina žrtava američkih dronova ove godine u Jemenu bili civili koji nisu ni na koji način povezani s terorističkim skupinama poput Al Kaide, njihove navodne mete.

No kada je riječ o žrtvama američkih dronova, njihovi navodni ciljevi i stvarnost često se jako razlikuju, pri čemu takve strahote nisu ograničene samo na Jemen.

Naime, u napadima dronovima koje američka vojska i vlada često hvale kao „precizne” pa čak i „kirurški točne”, do sada je poginuo doista velik broj civila.

Grižnja savjesti

U posljednjih je nekoliko godina više zviždača među kojima su bivši piloti dronova, operatori kamerama i analizatori dobivenih slika istupilo u javnosti i na svjetlost dana iznijelo strahote i stvarnost rezultata američkih bombardiranja dronovima. Kao pokazatelj razine stresa koji ti vojni zaposlenici proživljavaju vjerojatno može poslužiti i rekordna stopa njihovih otkaza. Godine 2015. u jednom se internom memorandumu Zračnih snaga SAD‑a, koji je objavio Daily Beast govorilo kako postoji ozbiljan problem s „odljevom” pilota dronova zbog „neumoljivog tempa operacija”. Takav se odljev nije uspio spriječiti ni ponudom godišnjih plaća u iznosima od nekoliko stotina tisuća dolara.

No Laurie Calhoun, autorica knjige We Kill Because We Can u kojoj se daje detaljan prikaz američkog rata dronovima, kaže za RT kako su duge i zahtjevne smjene te velik pritisak samo „službena” objašnjenja problema s odljevom kadrova.

 „Piloti i ostalo blisko uključeno osoblje razočarani su tim poslom i opterećeni osjećajima kajanja i krivnje što su pristali po naredbi ubijati ljude koji im osobno nikada nisu predstavljali životnu prijetnju.“

U vremenu dronova, kako kaže Calhoun, budući da piloti ne riskiraju nikakve fizičke posljedice, objašnjenje njihova PTSP‑a mora biti u „moralnim čimbenicima”.

Ubijanje ljudi poput nas na drugom kraju svijeta

Lako je pretpostaviti da su muškarci i žene koji upravljaju dronovima potpuno psihički nedostupni i emocionalno blokirani manijaci, no oni su zapravo često samo obični ljudi koje je u taj posao namamila  visoka plaća i uvjeravanja vojske da time čine nešto što je neupitno moralno opravdano.

Bivši analizator slika dronova Christopher Aaron, koji je radio u Protuterorističkom centru za analizu zračnih snimaka u Langleyu (Virdžinija) te kao obavještajac u Afganistanu, rekao je za RT da su mu se u pogledu posla koji je radio počele javljati sumnje još na njegovu prvom zadatku 2006. kada je, dan nakon što je vojska slavila uspješna ubojstva, na ekranima ispred sebe vidio pogrebne povorke u kojima je bilo „više ljesova no što je u zadatku bilo meta”.

Dodaje da su u to što rade počeli sumnjati i neki njegovi kolege, ali nisu znali kako svoju zabrinutost izraziti svojim nadređenima. „To je ostajalo među nama. Vojska nije od nas željela bilo kakve pritužbe ni sumnje. Trebali su im samo obavještajni podaci.

Na kraju svojeg drugog zadatka 2009. godina Aaronovo se zdravlje, kako tjelesno tako i emocionalno, znatno pogoršalo. Oporavljao se pet godina, i to kombinacijom samopomoći i javnog progovaranja o svojim iskustvima.

„Kognitivna disonanca kakva se javlja kod ljudi koji u svojem uredu daljinskim upravljačem ubijaju ljude s drugog kraja svijeta, a zatim nakon radnog vremena odu u trgovinu, teretanu ili u svoj obiteljski dom, ne može se dugo potiskivati.“

Iako su zbog ubojstva dronovima mnogi iskusili duševne boli poput Aarona, Calhoun kaže da vojska zaposlenike za takve poslove svakako pokušava pronaći među osobama „koje vjerojatno neće osjećati grižnju savjesti zbog ubojstava ljudi poput njih samih”.

Kandidati za takve poslove katkad se testiraju video igrama te izlaganjem snimkama ubojstava u kojima se vidi kako vatra dronova spaljuje žive ljude. Kaže i kako se iz daljnjeg postupka isključuju svi kandidati koji pritom dožive neke probleme ili počnu postavljati suvišna pitanja. Dodaje i da je još gore to što sada osobe koje su već naginjale kriminalu mogu za pozamašne svote novaca ljude ubijati bez ikakva rizika od kaznenog progona.

Svi piju

U dokumentarcu „National Bird” iz 2016., koji govori o katastrofalnim učincima američkih ratova dronovima, istraživačka novinarka Sonia Kennebeck razgovara s tri druga zviždača koji su pokušali otkriti mračnu stvarnost tog programa.

Jedna osoba, nazvana za potrebe tog filma Daniel, beskućnik je u dvadesetim godinama čija je obitelj u zatvoru zbog sitnih prekršaja. Druga je Heather Linebaugh koja se nakon završene srednje škole pokušavala izvući iz svojeg rodnog mjesta u ruralnom dijelu Pennsylvanije. Znači, ona nije nikakav bezosjećajni psihopat kakve biste mogli zamisliti kao zainteresirane za posao u kojem se prema stvarnim ljudima, koji se često ne mogu točno ni identificirati, odnose kao prema metama u pucačkim video igrama.

„Mislila sam da Amerika spašava svijet. Kao neki veliki brat koji pomaže svima redom”, rekla je Linebaugh.

No onda ju je šokirala stvarnost.

„To je bez pogovora pravo surovo ubojstvo. I potpuno je stvarno. Nikakva šala”, rekla je.

„Vi gledate kako netko umire jer su vam rekli da ih je u redu ubiti. Uvijek me pritom hvatala drhtavica. Katkad bih nakon toga otišla u zahod i samo sjedila na školjki. Sjedila bih tamo u svojoj uniformi i plakala.“

U njezinom se slučaju nakon tri godine tog posla pokazalo da joj je psihološka trauma prevelika. Naime, postavljena joj je dijagnoza suicidalnosti. Dva njezina suradnika već su se bila ubila, a mnogi drugi spas su nalazili u velikim količinama alkohola.

Jedan drugi bivši analizator slike, Michael Haas, rekao je za Rolling Stone da su on i njegovi kolege alkohol nazivali „gorivom za dronove” jer se „program nastavljao” upravo zahvaljujući alkoholu.

„Svi su pili. A trošilo se i dosta koke, speeda i drugih sličnih sredstava”, rekao je Haas. „Ako su nadređeni za to i znali, a prilično sam uvjeren da jesu, nisu nam ništa spominjali. Droge je bilo svuda.”

Je li moguće da su nadređeni na takvu zloupotrebu droga žmirili jer su se zahvaljujući njoj postizali potrebni rezultati? Zviždač Brandon Bryant rekao je za Rolling Stone da se, kada je prvi puta stigao u bazu Zračnih snaga Creech u blizini Las Vegasa, kao priprema novim regrutima za posao puštao heavy metal band Metallica. „Gospodo! Dobro došli u Creech”, začuo se glas nekog časnika, „dok ste ovdje vaš će posao biti uništavanje i ubijanje ljudi!”

Pokušaj ušutkavanja zviždača

Česta je zabluda da se upotrebom dronova civilne žrtve svode na najmanju moguću mjeru. Brojke i ostale činjenice ne govore tome u prilog. Prema šokantnim statistikama iz Pakistana, u 2014. američki su dronovi, u pokušajima da uklone 41 osobu povezanu s terorističkim skupinama, prema procjenama ubili ukupno 1147 ljudi.

Mete su se birale na temelju obavještajnih podataka dobivenih od doušnika, no napadi se mogu provoditi i na temelju opažanja sumnjivih obrazaca ponašanja kod potencijalnih meta. Piloti tehnički ne mogu „nikako znati je li analiza na kojoj se temelji naredba ispravna”, kaže Calhoun objašnjavajući ujedno kako se ubojstvo nenaoružane osobe koja ne predstavlja prijetnju, kada ga izvrši terenski vojnik, smatra ratnim zločinom, ali je prihvatljivo kada se provede dronom iz zraka. Dodala je i da „svi koji o tome razmisle vjerojatno uskoro daju otkaz”.

A oni koji su učinili još i više od toga, odnosno pokušali objelodaniti istinu, već su se suočili s vladinim zastrašivanjem. Osoba koju se u Kennebeckinom dokumentarcu naziva Daniel procijenila je da je u pretresu njezina doma, pri kojem su joj oduzeli dokumente i elektroničku opremu, sudjelovalo čak 50 agenata FBI‑a. Njezina odvjetnica Jesselyn Radack izjavila je: „Meni to izgleda kao očit primjer pokušaja zastrašivanja i utišavanja zviždača.”

Radack tvrdi da je zastrašivanje doživio i Brayant, isto tako njezin klijent. Naime, nekoliko sati nakon što je 2015. pred njemačkim parlamentom svjedočio o „bitnoj” ulozi koju je zračna baza Ramstein igrala u američkom ratu dronovima, majci tog zviždača obratili su se u njezinu domu u Montani dva časnika zračnih snaga koji su joj rekli da se nalazi na „listi za odstrel” Islamske države (IS, bivši ISIS).

No osobama poput Aarona važnija su moralna pitanja. Naime, po svemu sudeći takva ubojstva dovode samo do eskalacije nasilja i opće radikalizacije situacije na terenu.

„Islamskim militantima i radikalnim propovjednicima američki je rat dronovima postao temeljni argument poziva novim borcima, a sa svakom novom nevinom žrtvom pojavljuje se sve više novih osvetnika.“

Pročitajte sljedeće

LASER KOJI MOŽE PREPOZNAVATI LJUDE NA DALJINU PO SRČANOM RITMU

Svačije srce je drukčije. No, koronarni ‘potpis’ pojedine osobe je jedinstven.…