MEĐUPOVEZANOST – Tempirana bomba na polju medicine?

Koncept zasebnosti organizama očita je apstrakcija, baš kao i ideja o njihovim granicama. Taj koncept počiva na ideji cjelovitosti, premda razvoj naše civilizacije snažno upućuje na razdvajanje na dijelove.

• David Bohm i Basil J. Hiley: The Undivided Universe

„Iznenada sam osjetila snažnu glavobolju u stražnjem predjelu glave“ – suznih je očiju rekla medicinska sestra. „Bolovi su bili toliko jaki da nisam mogla funkcionirati, stoga sam morala otići s posla. Kada sam došla kući i legla u krevet zazvonio mi je telefon. Bio je to rođak s viješću da mi je ubijen brat i da je poginuo od hitca u stražnji dio glave, u isto ono mjesto u kojem sam ja osjećala strašnu glavobolju. Otkrila sam i da su moji bolovi započeli u isto vrijeme kada je on ustrijeljen.“

Ova je žena radila kao glavna medicinska sestra u jednoj velikoj bolnici u sjevernoj Kaliforniji. Svoju priču podijelila je tijekom sesije pitanja i odgovora na susretu organiziranom nakon mog javljanja višem osoblju i upravi konzorcija kojem je pripadala i njezina bolnica. Tema susreta bila je važnost empatije, suosjećanja i brige u liječenju i zdravstvenoj skrbi. Prethodno sam preispitao empirijske dokaze koji ukazuju na to da su empatija i suosjećanje više od prolaznih emocija koje lebde u našem tijelu negdje iznad ključne kosti. Ukazivao sam na to da su dio naše biološke strukture. Empatija i suosjećanje djeluju kada se nalazimo u prisutnosti druge osobe, rekao sam, kao kada se pored pacijentova kreveta nalaze medicinska sestra ili liječnik. Međutim, dokazi upućuju i na to da djeluju i između osoba koje se nalaze na međusobnoj udaljenosti, izvan dosega osjeta. Međusobno udaljene osobe često dijele osjećaje, senzacije i misli, osobito ako su emocionalno bliske. Ta se iskustva, rekao sam i nazočnima, nazivaju ‘telesomatskim događajima’. Tijekom godina prijavljeno je na stotine takvih slučajeva koje su velikim dijelom naišli na ignoriranje. Rasprava na tu temu dotičnu je medicinsku sestru potaknula da svoje iskustvo podijeli sa svojim kolegama u publici. „Sada imam i naziv za ono što se dogodilo između brata i mene“ – rekla je – „sada o tome mogu govoriti.“ Publika je bila opčinjena njenom pričom. Kada je završila, nije bila jedina osoba u dvorani sa suzama u očima.

Premda je konvencionalna znanost i medicina ignoriraju, priča ove medicinske sestre neke ljude možda i neće toliko iznenaditi. Uostalom, u priči se radi o njenom bratu. Da se nešto slično dogodi mogli biste zaključiti da je logično da se to dogodi između emocionalno povezanih ljudi. Međutim, ta priča otkriva znatno dublju povezanost koja postoji među svima nama.

RAZINE POVEZANOSTI

Povezanost neurona

Godine 2009. tim talijanskih znanstvenika na čelu s neuroznanstvenicom Ritom Pezzi pokazao je da kada se jedna skupina ljudskih neurona stimulira laserskom zrakom, udaljena skupina neurona pokazuje slične promjene, iako te skupine uopće nisu u bilo kakvom doticaju.

Povezanost mozgova

Šezdesetih godina 20. stoljeća pionir psihologije Charles Tart sa Sveučilišta Kalifornija u Davisu te istraživači Duane i Behrendt pokazali su korelaciju između EEG-a međusobno udaljenih identičnih blizanaca. Kako bi istražili utemeljenost priča da blizanci i na velikoj međusobnoj udaljenosti dijele osjećaje i fizičke senzacije, istraživači su promijenili EEG obrazac jednoga blizanca te promatrali kako će ta promjena utjecati na drugoga. Kod dva para ispitivanih blizanaca, od njih ukupno petnaest, zatvaranje oka jednog blizanca odmah bi proizvelo alfa ritam ne samo u njegovu mozgu, nego i u mozgu drugoga blizanca, iako je on imao otvorene oči te sjedio u osvijetljenoj prostoriji.

Studija koju su Duane i Behrendt proveli na blizancima objavljena je u uglednom časopisu Science i izazvala veliko zanimanje. Nakon nje osam je različitih istraživačkih skupina pokušalo provesti deset njenih replika. Od tih deset studija njih je sveukupno osam došlo do pozitivnih rezultata koji su, između ostalog, objavljeni i u konvencionalnim stručnim časopisima kao što su Nature i Behavioral Neuroscience.

Krajem 1980-ih i u 1990-im godinama prošlog stoljeća tim znanstvenika na čijem je čelu bio psihofiziolog Jacobo Grinberg-Zylberbaum sa Sveučilišta u Meksiku objavio je rezultate eksperimenta koji su, kao i prethodne studije, ukazivali na korelacije između EEG-a razdvojenih parova pojedinaca među kojima nije bilo nikakva senzornog kontakta. Dvije su od tih studija objavljene u vodećim časopisima Physics Essays i International Journal of Neuroscience, dodatno potaknuvši interes za ovo nekonvencionalno područje istraživanja.

Studije su s vremenom postajale sve sofisticiranije. U jednoj od takvih studija Jiri Wackerman, stručnjak za EEG sa Sveučilišta u Freibergu u Njemačkoj, pokušao je ukloniti sve slabosti ranijih studija te primijeniti unaprijeđenu metodu analize, zaključivši da „je tu riječ o fenomenu koji se ne može tek tako olako odbaciti kao metodološka pogreška ili tehnički artefakt, niti se može lako razumjeti njegova priroda“. „Trenutno nam nije poznat niti jedan biofizički mehanizam koji bi mogao biti odgovoran za primijećene korelacije između EEG-a dvaju razdvojenih subjekata.“ – navodi Wackerman.

Zahvaljujući razvoju i napretku tehnika funkcionalne magnetske rezonancije došlo se do nekih intrigantnih rezultata. Psihologinja leanna Standish sa Sveučilišta Bastyr u Seattleu otkrila je da stimulacija jedne osobe u jednoj prostoriji uz pomoć treperavog svjetla dovodi do značajnog porasta moždane aktivnosti osobe u udaljenoj prostoriji.

Godine 2004. prijavljene su tri nezavisne ponovljene studije: jednu je provela skupina pod vodstvom Leanne Standish na Sveučilištu Bastyr, drugu istraživači sa Sveučilišta u Edinburghu, a treću istraživač Dean Radin i njegovi suradnici s Instituta za noetičke znanosti u Kaliforniji.

Povezanost osoba

Nedavne analize društvenih mreža možda su iznjedrile snažne dokaze da naše misli, emocije i ponašanje mogu imati utjecaj na nekoga tko nam je udaljen. James H. Fowler, politolog sa Sveučilišta Kalifornija u San Diegu, i Nicholas A. Christakis, liječnik i sociolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard, 2008. godine u časopisu British Medical Journal objavili su provokativan članak pod naslovom „Dinamična distribucija sreće u velikoj društvenoj mreži“ (Dynamic Spread of Happiness in a Large Social Network). Christakis u tom članku kaže da je sreća zaraznija nego što se prije mislilo te da „naša sreća ne ovisi samo o našem izboru i našim postupcima, nego i o izboru i postupcima nama nepoznatih ljudi koji su jedan, dva ili tri stupnja odvojeni od nas…“

„Emocije imaju kolektivno postojanje, one nisu samo individualan fenomen.“

U razdoblju od 1983. do 2003. Fowler i Christakis prikupili su informacije od 4739 ljudi uključenih u Framinghamsko istraživanje srca te nekoliko tisuća drugih s njima povezanih pojedinaca – supružnika, rodbine, bliskih prijatelja, susjeda i kolega s posla. Fowler kaže da su došli do rezultata koji pokazuju da „ako prijatelj prijatelja vašeg prijatelja postane sretan, to ima više utjecaja na vašu sreću nego 5000 dolara u vašem džepu“. Naravno, ideja da emocionalno stanje prijatelja prijatelja vašeg prijatelja može snažno utjecati na vašu psihu izazvalo je senzaciju u popularnim medijima. Kao što je to sročio novinar lista Washington Post: „Emocije se mogu prenositi kroz skupine ljudi koji se možda uopće ne poznaju.“

Christakis i Fowler svoje su rezultate o distribuciji pretilosti u velikim društvenim mrežama objavili u časopisu New England Journal of Medicine, koji se smatra najutjecajnijim medicinskim časopisom na svijetu. Pokazali su da pretilost ljudi koje ne poznajete i za koje nikada prije niste čuli može djelovati i na vas. Zaraznost pretilosti pripisali su takozvanom ‘fenomenu društvenih mreža’, ne navodeći pritom nikakav poseban fiziološki ili psihološki mehanizam. Etiketirati nešto, međutim, ne znači to i objasniti, tako da je nazivanje te vrste zaraze ‘fenomenom društvenih mreža’ isto što i reći “što je, tu je“. U komentaru uz njihov članak u časopisu NEJM stručnjaci su primijenili istu metodu. Raspravljali su o genetskim čimbenicima koji utječu na pretilost te o vezama unutar i između stanica koje mogu doprinijeti razvoju pretilosti, ali ni oni nisu ništa rekli o načinu na koji međusobno udaljeni pojedinci mogu i bez senzornog kontakta utjecati jedni na druge.

Neki kažu da se taj prijenos odvija djelovanjem zrcalnih neurona, koji su moždane stanice za koje se vjeruju da se aktiviraju i kada sami izvodimo neku radnju, i kada gledamo nekog drugog kako je izvodi. Međutim, kada su ljudi međusobno udaljeni promatrači ne postoje, tako da nema poticaja koji bi bio okidač za djelovanje zrcalnih neurona. Drugi, pak, govore da se distribucija odvija putem mimikrije, kao kada ljudi nesvjesno kopiraju izraze lica, govor i držanje tijela te govor onih oko sebe. Međutim, pojedinci se često ne mogu vidjeti jer su si izvan vidokruga; koga se onda uopće može oponašati? Fowler i Christakis na to sve kažu da uistinu ne znaju koji je to mehanizam kojim se širi sreća.

Zamjetna je određena količina očaja u nastojanjima da se utvrdi neki skriveni čimbenik koji posreduje pri promjenama koje nastaju među udaljenim pojedincima na temelju nekog fizičkog mehanizma. Ta nastojanja možda i urode nekim rezultatima, ali oni se zasad svode na čistu nulu.

„Činjenica da prijatelj prijatelja vašeg prijatelja, netko koga nikada niste vidjeli i za koga nikada niste čuli, utječe na vaše zdravlje počela je zbunjivati i zagovornike konvencionalnih pristupa u medicini.“

Taj bi fenomen mogao biti prava tempirana bomba koja bi s vremenom mogla snažno odjeknuti u samom srcu materijalistički orijentirane medicine. Nekoliko insajdera na polju medicinske znanosti već ističe mogućnost da je tu na djelu nešto posve drukčije od uobičajenog, nešto povezano s kolektivnom sviješću koja povezuje međusobno udaljene pojedince. Među onima koji spominju ulogu svijesti u fenomenu društvenih mreža je i dr. Robert S. Bobrow, docent s Odsjeka za obiteljsku medicinu Sveučilišta Stony Brook u New Yorku. Govoreći o širenju problema pretilosti u svom članku „Evidence for a Communal Consciousness“, objavljenom 2011. u časopisu Explore, on kaže: „Iskreno, pretilost koja se razvija iz društvene povezanosti, bez neposredne interakcije, ukazuje na emocionalnu telepatiju.“

Ako ovi eksperimenti u vama ne izazivaju divljenje, možda bi ipak trebali. Oni ukazuju na to da je ideja ljudske izoliranosti samo mit. Ljudska svijest može se manifestirati u svijetu i izvan granica mozga. Mi smo povezani, sjedinjeni, isprepleteni. U dobru i u zlu. Sve dok nas smrt ne rastavi. A možda čak i tada…

O autoru:

Larry Dossey, dr. med., izvršni je urednik časopisa Explore: The Journal of Science and Healing. Autor je brojnih knjiga, uključujući i bestseler lista New York Times Healing Words i novije djelo The Science of Premonitions. Živi u Santa Feu, u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko.