PROBLEMI S EGOM: muče li vas žudnja za odobravanjem i strah od odbacivanja?

Piše: Donna Quesada Schollhamer

Kako gledate na vlastiti ego? To, naravno, ovisi o kontekstu. Na primjer, u okviru moderne psihologije, Sigmund Freud je opisao ego kao dio trodijelne strukture uma, koja također uključuje id i superego.

U ovom modelu, id je dio uma koji upravlja našim instinktivnim impulsima, poput najosnovnijih poriva za užitkom i senzualnim zadovoljstvom. To je najprimitivniji dio nas i aktivira se odmah nakon rođenja. Potpuno je nesvjestan i vrti se oko najosnovnijih potreba. Primjer toga bi bila beba koja plače za mlijekom.

Superego je izvor autoriteta, discipline i kontrole. To je internalizirani skup zakona, moralnih imperativa i pravila, akumuliranih iz obitelji i društva. Ponekad se naziva našom „savješću“.

Ako je id naša unutarnja Veruca Salt (razmaženo derište iz romana za djecu ‘Charlie i tvornica čokolade’, nap. p.), koja vrišti „Želim to sada“, onda je superego prototipna, autoritarna katolička časna sestra s ravnalom u ruci.

Ego se, za Freuda, razvio iz ida, kao arbitar između infantilnih zahtjeva ida i nepopustljivih ograničenja superega. To je glas razuma. Ideja je da kako sazrijevamo, učimo kontrolirati svoje impulse i ponašati se ispravno, umjesto da samo plačemo za hranom. Ali sa zdravim egom koji moderira između to dvoje, još uvijek imamo prostora za zdrave i prikladne užitke.

U SVAKODNEVNOM JEZIKU

U kolokvijalnom govoru ljudi rijetko spominju Freudove koncepte ida ili superega. Ali sama riječ ego se stalno koristi. Obično se koristi na drugačiji način. Umjesto da se ego naziva našim unutarnjim arbitrom, obično se koristi za opisivanje nečijeg ponosa.

Kažemo stvari poput „On je tako egoističan… uvijek se hvali“ i tako dalje.

„Ego“ korišten na ovaj način stoji u suprotnosti s konceptom poniznosti.

U DUHOVNOSTI

U duhovnim kontekstima, ego se često opisuje kao naš osjećaj osobnog identiteta – to je priča koju pričamo sebi o tome tko smo. Na primjer, „Ja sam darežljiva i velikodušna osoba“ ili „Ja sam osjetljiva osoba“. Zvuči dovoljno nevino i bezopasno, ali u mnogim duhovnim tradicijama, ego se smatra nečim što ograničava našu svijest i, posljedično, naš duhovni razvoj jer odvaja „mene“ od „svega ostalog“, kada bismo trebali prigrliti jedinstvo.

Budizam je u tom pogledu vrlo razvijen i tretira ego kao iluziju koju stvara um. Ne samo da je prepreka našem napretku na duhovnom putu, već nije ni stvaran! Ego je samo mentalna navika identificiranja s idejom „fiksnog ja“, stvarajući tako osjećaj „mene“ koji je odvojen od svijeta.

U budizmu ne postoji „ja“ koji je odvojen od svijeta. Zapravo, u određenom smislu, uopće ne postoji „ja“!

Taj osjećaj sebe za koji smo toliko vezani zapravo je samo spoj prolaznih fenomena, i fizičkih i mentalnih, koje je Buda nazvao „Skandhama“, a koji su u osnovi sve stvari koje osjećamo i doživljavamo u svijetu. Budući da smo živi i imamo tijelo s osjetilima, stalno osjećamo stvari, poput boja, temperature, zvukova i mirisa. I iz tih percepcija nastavljamo formirati uvjerenja i mišljenja o svemu tome.

Ali, nakon daljnjeg istraživanja – i tu do izražaja dolazi praksa svjesnosti – vidimo da ništa od toga nije trajno. Sve nastaje, a zatim nestaje. I mi također. Ništa čemu svjedočimo nije fiksno. Pa ipak, držimo se svega toga, kao da jest.

Posebno se držimo sebe, i to je izvor naše patnje, budući da sada imamo toliko toga za braniti i štititi… naše potrebe, naš ugled, naš položaj, našu čast, naš izgled, naš status, naše posjede, našu ispravnost, naš imidž, našu mladost… kao da smo besmrtni. I tako dalje, i tako dalje…

Ali, ne postoje „stvari“ ili „ja“… Samo procesi. Ili drugačije rečeno, samo čin „obrade“.

Dakle, ukratko, u budizmu je „ego“ samo iluzija fiksnog, neovisnog „ja“.

Uzimajući ovo u obzir, što je preostalo za zaštititi? Možemo odahnuti s velikim olakšanjem kada počnemo otpuštati.

To je sve što prosvjetljenje jest… možemo jednostavno „biti“ bez stalne potrebe da branimo, poboljšavamo ili štitimo svoju sliku.

MOJ VLASTITI POGLED NA EGO

Slično osnovnom duhovnom osjećaju ega kao osjećaja samoidentiteta, ego vidim u tri sloja. Prvi je benigni, druga dva sloja su gdje se ego napuhuje i postupno oštećuje.

U prvom sloju, ego vidim kao samosvijest. Dolazi s time što smo napredno osjećajno biće. Budući da dolazi kao „dio dogovora“, s našom živošću, nema smisla pitati zašto nam je potreban… Jednostavno jest. Biti osoba dolazi sa samosvijesti.

Ali… Čim imamo samosvijest, postajemo svjesni kako ljudi reagiraju na nas. Počinjemo žudjeti za odobravanjem.

Tu se razvija drugi sloj ega – to je žudnja za odobravanjem i svi načini na koje to život čini težim nego što mora biti. Sa žudnjom za odobravanjem dolazi i njegova suprotnost… strah od neodobravanja… strah od osude i odbacivanja. Sada imamo rođenje nesigurnosti i narušenog samopouzdanja.

Također imamo i pojavu sramežljivosti, što je također ego… to je samo njegova druga strana. To je strana ega koja se toliko boji odbijanja da postaje disfunkcionalna do točke paralize.

Konačno, u trećem sloju ega, imamo slomljenu manifestaciju ega. Izražavamo to kao aroganciju ili samo „krhki“ ego… ali u ovom trećem aspektu, ego postaje nezasitan. Mora stalno impresionirati, treba mu stalno uvjeravanje i priznanje. Njegova potreba da se razlikuje od drugih je proždrljiva.

Narcizam je posljednja korumpirana faza ovog trećeg sloja – ekstremna taština i narcizam. Za narcistički ego, neartikulirani aksiom na djelu je SEBSTVO, na štetu drugih.

Čitala sam da klinički narcizam nije popravljiv, iako mislim da se blage verzije mogu modificirati svjesnim i promišljenim prepoznavanjem, u kombinaciji s voljom za napretkom.

Ali živimo u kulturi koja kao da potiče narcisoidno ponašanje. To nije nužno „klinički“ narcizam i svakako se može ublažiti.

Kako bi to izgledalo? Izgledalo bi kao svijest bez ikakvog osjećaja da je netko bolji od nekoga. Izgledalo bi kao uključivost. Drugim riječima, ima dovoljno mjesta da svatko uspije. To bi se pokazalo kao mentalitet obilja, a ne nedostatka. Ljubav, a ne strah. Dijeljenje, a ne pohlepa. I uvijek s osjećajem međusobne povezanosti sa svima.

KRATKI SAŽETAK

Psihologija: Ego se pojavljuje kao racionalni ja.

Uobičajena upotreba: Ego se pojavljuje kao ponos i samovažnost.

Duhovni pogled: Ego se pojavljuje kao konstruirani, ali lažni osjećaj „sebe“.

Moja interpretacija: Ego se pojavljuje kao troslojna varijacija samosvijesti, u rasponu od dobroćudne do potpuno pokvarene.

(Izvor: awaken.com; 17. prosinca 2025.)