Mit o prenapučenosti i zašto nas trpaju u megagradove

Glavna slika: New Hampshire – teritorij koji može udomiti cijelo američko stanovništvo u jednokatnice, s dvorištem ispred i iza kuće, s dovoljno parkova, igrališta i vodenih površina

Ovaj tekst napisao je Stefan Verstappen sa www.chinastrategies.com. Njegov video Paradise Stolen pogledajte ispod

U svom kratkom videu Paradise Stolen (Ukradeni raj) upotrijebio sam analogiju da smo za potrošeni novac na ratove u posljednjih deset godina mogli izgraditi mali dom (kuću), na malom zemljištu, u maloj zajednici, za svaku obitelj u Americi. Uobičajeni argument protiv te ideje glasi da u cijeloj Americi jednostavno nema dovoljno mjesta da bi svi ljudi imali pristojne domove u pristojnim zajednicama. No, taj argument je neutemeljen i proizvod je laži i propagande. Lagali su nam ne bi li nas uvjerili kako na svijetu ima toliko mnogo ljudi da ih moramo sve natrpati u prenapučene zgrade, u prenapučenim gradovima jer na Zemlji nema dovoljno mjesta. Raskrinkajmo, dakle, ovaj mit, mit o prenapučenosti.

Ljudska utopija

Zajednica o kojoj je riječ ima 262 kuće, za naše potrebe zaokružimo to na 250 kuća. Pretpostavimo li da jedna obitelj broji tri člana, odnosno da na jednu kuću idu tri osobe, to znači da ondje živi otprilike 750 ljudi. Uključujući parkove i igrališta, cijela zajednica stane na 12 jutara zemlje. Sada uzmimo 320 milijuna stanovnika SAD-a i podijelimo to na zajednice od 750 osoba. To nam daje 426.666 naselja. Svako naselje prostire se na 12 jutara, pa pomnožimo to s 12. Dobivamo 5.119.992 jutara. Pretvorimo to u kvadratne milje i dobivamo nešto manje od 8000 kvadratnih milja.

To znači da bismo mogli smjestiti cijelo američko stanovništvo u jednokatnice, s dvorištem ispred i iza kuće, s dovoljno parkova, igrališta i vodenih površina za svih 750 ljudi. I sve bi to lijepo stalo na dostupnu kopnenu površinu države New Hampshire. I još bismo imali viška 1000 kvadratnih milja. To znači da bi ostatak zemlje, uključujući Aljasku, bio prazan, bez žive duše. Vidite li sada koliko je smiješno misliti da cijela kopnena površina SAD-a ne može zadovoljiti potrebe i resurse stanovništva niske gustoće naseljenosti koje zauzima manje mjesta od New Hampshirea?

No, pogledajmo dalje, uzmimo cijelo stanovništvo našeg planeta: 7.300.000.000 ljudi. Primijenimo istu računicu: 7,3 milijarde podijeljeno na 750, puta 12 jutara, pretvoreno u kvadratne milje, i dobijemo 180.000 kvadratnih milja. To znači da bismo mogli smjestiti sve ljude na svijetu: svakog Amerikanca, Kanađanina, Australca, Meksikanca, Europljanina, Rusa, Arapa, Afrikanca, Indijca, Kineza, Japanca, Indonežanina te cijelu Južnu Ameriku u jednokatnice s dvorištima sprijeda i straga, s dovoljno parkova, igrališta i vodenih površina za svih 750 ljudi.

„Sve stanovništvo svijeta bez problema bi stalo u manje od 75% dostupne kopnene površine države Teksas. I još bi, u istom tom Teksasu, ostalo 80.000 kvadratnih milja viška.“

Velik broj ljudi nije razlog da polovica svjetskog stanovništva mora gladovati i biti siromašna, a mi ostali očajni i otuđeni. Dakle, zašto nas trpaju u ove gusto naseljene megagradove? Već smo dokazali da to nije učinkovito, a znamo da ima dovoljno mjesta za sve.

Pa razlog je u tome što nekoliko desetaka psihopata želi da se mi međusobno pokoljemo kako se ne bismo ujedinili protiv svojih robovlasnika. Mi smo dio veliko laboratorijskog eksperimenta i svatko od nas obična je potrošna roba, kao mali laboratorijski miševi. Ne vjerujete mi? I nemojte mi vjerovati na riječ. Pogledajmo 50 godina unatrag, neke od eksperimenata pod nazivom „Mišja utopija” dr. sc. Johna Calhouna sa Nacionalnog instituta za zdravlje u Washingtonu.

Mišja utopija

U jedinstvenom eksperimentu koji je trajao godinama dr. Calhoun je koristio bijele miševe kako bi proučavao rast populacije i njegov utjecaj na ponašanje pojedinca. Ovom mišjem stanovništvu sa 16 jedinica omogućeni su utopijski uvjeti hrane, prostora i udomljavanja za potencijalnu populaciju od preko 3000 miševa. Unatoč idealnim uvjetima, miševi su doživjeli katastrofu. Broj im se udvostručavao svakih 60 dana. To se zvalo ‘period eksploatacije’. U trećem periodu, onom od 300 dana, rast populacije miševa se ujednačio. To se zvalo ‘period uravnotežavanja’. Dr. Calhoun je primijetio da su novije generacije mladih inhibirane jer je većina prostora već bila društveno definirana.

Znanstvenici su tada počeli uočavati prilično neuobičajeno ponašanje. Počelo se širiti nasilje. Višak mužjaka tražio je prihvaćanje, no bivali su odbijeni pa su se povlačili. Zajedno i na gomili, međusobno bi manifestirali kraće izljeve nasilja. Drugi mladi miševi, kako su odrastali pokazivali bi i drukčiji tip ponašanja. Te pojedince dr. Calhoun je nazvao „onim prekrasnima”. Sve vrijeme posvećivali su isključivo uljepšavanju, hranjenju i spavanju. Nikad se nisu družili s drugima, stupali u seksualne odnose, niti se tukli. Svi su izgledali kao prekrasni primjerci mišje vrste, s oštrim, pozornim očima i zdravim, dobro održavanim tijelom. Međutim, ti se miševi nisu uspijevali nositi s neuobičajenim poticajima. Iako su se doimali znatiželjnima, bili su poprilično glupi.

Posljednji period dr. Calhoun je nazvao ‘faza odumiranja’ u kojem je populacija izumirala. Iako je mišja utopija mogla podržavati 3000 jedinki, populacija je počela opadati već na 2200. Prilikom prijelaza iz ravnoteže u fazu odumiranja svaka je životinja postajala sve manje svjesna drugih, iako su svi bili nagurani jedni do drugih. Dr. Calhoun je zaključio da se miševi ne mogu učinkovito nositi sa stalnim kontaktom među tolikim mnoštvom pojedinaca. Nasilje je poprimilo takve razmjere da je većina miševa imala izgrižene repove. U konačnici, cijela mišja populacija je nestala.

Ono što su autori eksperimenta propustili zaključiti jest da se miševi nikad ne bi na takav način ponašali da nisu bili zarobljeni u skučenim granicama eksperimenta. Prikazano ponašanje i uvjeti nikada ne bi postojali u prirodi. Takve probleme izaziva samo umjetan, zatvoren sustav.

Još uvijek se pitate zašto nas se masovno gura u gradove?

NewYork – šetnja zatvorenika

Kada sam jednog čovjeka sreo u Findhornu, pitao me je: „Odakle si?”

„Iz New Yorka” – rekoh. A on će: „Ah, New York, vrlo zanimljivo mjesto. Poznajete li mnogo Njujorčana koji stalno govore kako žele napustiti grad, ali to nikad ne učine?”

Odvratih: „O, da.” A on će: „Što mislite, zašto ne odlaze?” Te je dodao: „Mislim da je New York novi model koncentracijskog logora koji su izgradili sami zatvorenici. Zatvorenici koji su ujedno i čuvari i koji su ponosni na to što su izgradili. Izgradili su vlastiti zatvor i žive u stanju shizofrenije… gdje su istodobno i stražari i zatvorenici. Kao rezultat, oni nemaju – jer su lobotomizirani – sposobnost napustiti zatvor koji su napravili… ili da ga uopće vide kao zatvor.”