Hakeri
Početna Doba razotkrivanja Tko stoji iza Wikileaksa?
Doba razotkrivanja - Odabrano - 02.10.2018.

Tko stoji iza Wikileaksa?

Progresivne organizacije hvale nastojanja Wikileaksa. Informacije koje su 'procurile' najavljuju se kao neprocjenjiva pobjeda u borbi protiv cenzure od strane korporacijskih medija. Ali, tu se krije mnogo više od onoga što je vidljivo na prvi pogled

„Svjetski bankari, povlačenjem nekoliko jednostavnih poluga koje kontroliraju tok novca, mogu stvarati ili slamati kompletna gospodarstva. Kontrolirajući priopćenja za tisak o ekonomskim strategijama koje oblikuju nacionalne trendove, moćna elita ima mogućnost ne samo pojačati svoj stisak na ekonomsku strukturu ove države, nego tu kontrolu može i proširiti na cijeli svijet. Oni koji posjeduju takvu moć, logično, željeli bi ostati u pozadini, nevidljivi prosječnom građaninu.” (Aldous Huxley)

Wikleaks se smatra probojem u bitci protiv medijskih dezinformacija i laži američkih vlasti.

Nedvojbeno, objavljeni dokumenti čine važnu i dragocjenu banku podataka. Te dokumente koriste kritički istraživači još od pokretanja projekta Wikileaks. Prethodna otkrića Wikileaksa bila su fokusirana na američke ratne zločine u Afganistanu (srpanj 2010.), kao i na pitanja u vezi građanskih sloboda i ‘militarizacije Domovine’ (vidi Tom Burghardt, „Militarizacija ‘domovine’ kao reakcija na ekonomsku i političku krizu”, Global Research, 11. listopada 2008.).

U listopadu 2010. WikiLeaks je navodno objavio nekih 400.000 strogo povjerljivih iračkih ratnih dokumenata, pokrivajući zbivanja od 2004. do 2009. (Tom Burghardt, „Objave Wikileaksa: Razotkriveno američko sudioništvo i prikrivanje mučenja u Iraku”, Global Research, 24. listopada 2010.). Te informacije u zapisima Wikileaksa o Iračkom ratu pružaju „dodatne dokaze o ulozi Pentagona u sustavnom mučenju iračkih građana od strane postsadamovskog režima što ga je postavio SAD.” (Ibid.)

Progresivne organizacije hvale nastojanja Wikileaksa. Naša web stranica Global Research iscrpno piše o projektu Wikileaks.

Informacije koje su ‘procurile’ najavljuju se kao neprocjenjiva pobjeda u borbi protiv cenzure od strane korporacijskih medija.

Ali, tu se krije mnogo više od onoga što je vidljivo na prvi pogled.

Još i prije pokretanja tog projekta glavni mediji su kontaktirali Wikileaks.

Također se navodi, na temelju objavljene razmjene mailova (nepotvrđeno) da je Wikileaks, na početku projekta u siječnju 2007., kontaktirao i tražio savjet od Freedom Housea. To je uključivalo poziv Freedom Houseu (FH) da sudjeluje u radu savjetodavnog odbora Wikileaksa:

„Tražimo jednog ili dvojicu početnih članova savjetodavnog odbora iz FH koji bi trebali      savjetovati o sljedećem:

  1. Potrebama FH kao potrošača podataka ‘koji su procurili’ a koji razotkrivaju poslovnu i političku korupciju.
  2. Potrebama za izvorima podataka ‘koji su procurili’, prema iskustvima FH.
  3. Preporukama FH za druge članove savjetodavnog odbora.
  4. Općim savjetima o financiranju, stvaranju koalicija [sic] i decentraliziranim operacijama i političkom kadroviranju” (Razmjene mailova iz Wikileaks Leaka, siječanj 2007.).

Nema pokazatelja kasnije podrške FH projektu Wikileaks. Freedom House je vašingtonska „nadzorna organizacija koja podupire širenje sloboda diljem svijeta”. Ravnatelj joj je William H. Taft IV koji je bio pravni savjetnik američkog ministarstva vanjskih poslova za vladavine G. W. Busha i zamjenik ministra obrane u Reaganovoj administraciji.

Wikileaks je također ušao u pregovore s nekoliko korporacijskih zaklada, u želji da osigura financijsku potporu. (Razmjene mailova iz Wikileaks Leaka, siječanj 2007.).

Stožer financijske mreže WikiLeaksa njemačka je Zaklada Wau Holland. … „U Australiji smo registrirani kao knjižnica, u Francuskoj smo registrirani kao zaklada, u Švedskoj smo registrirani kao dnevni list.” – rekao je g. Assange. WikiLeaks ima dvije od poreza izuzete dobrotvorne organizacije u SAD-u, znane kao 501C3s, koje „djeluju kao fasada” za tu web stranicu, kazao je. Odbio je dati njihove nazive, ustvrdivši da bi mogle „izgubiti određeni dio svojih donacija zbog politički osjetljivih aspekata.”

  1. Assange je kazao da WikiLeaks dobiva polovicu svog novca od skromnih donacija priskrbljenih od strane njegove web stranice, a druga polovica pristiže od „osobnih kontakata”, uključujući „ljude s milijunima koji nam se obraćaju…” („Wikileaks taji identitet svojih financijera”, WSJ.com, 23. kolovoza 2010.).

Sudeći po razmijenjenim mailovima, također se razmišljalo o pribavljanju tajne financijske potpore od obavještajnih agencija. (Vidi razmjene mailova iz Wikileaks Leaka, siječanj 2007.).

Na početku, u prvim mjesecima 2007., Wikileaks je priznao da su taj projekt „financirali kineski disidenti, matematičari i tehnolozi novopokrenutih kompanija, iz SAD-a, Tajvana, Europe, Australije i Južne Afrike…. [Njegov savjetodavni odbor] uključuje predstavnike iz ekspatriranih ruskih i  tibetanskih zajednica izbjeglica, izvjestitelja, bivšeg analitičara podataka iz jedne američke obavještajne agencije i više kriptografa.” (Razmjene mailova iz Wikileaks Leaka, siječanj 2007).

Na svojoj web stranici, vlastite zadatke Wikileaks je formulirao ovako: „[Wikileaks će biti] necenzurirana verzija Wikipedije za nepronalazivo ‘curenje’ dokumenata i njihovu analizu. Naši glavni interesi su ugnjetavački režimi u Aziji, u bivšem sovjetskom bloku, subsaharskoj Africi i na Srednjem istoku, ali također se nadamo da ćemo biti od pomoći onima na Zapadu koji žele razotkrivati neetično ponašanje u njihovim vlastitim strukturama vlasti i korporacijama.” („Određena web stranica želi da se upozorenja o neetičnom ponašanju iznose na internetu”, CBC News, 11. siječnja 2007.).

Posvećenost ovim zadacima potvrdio je Julian Assange u intervjuu za list The New Yorker od lipnja 2010.:

„Naše glavne mete su krajnje ugnjetavački režimi u Kini, Rusiji i središnjoj Euroaziji, ali također želimo pomoći onima na Zapadu koji žele razotkriti nezakonito ili nemoralno ponašanje u redovima vlastitih vlasti i korporacija. (Citirano u „Wikileaks i Julian Paul Assange”, The New Yorker, 7. lipnja 2010.)

Assange je također natuknuo da bi „razotkrivanje tajni potencijalno moglo srušiti mnoge upravne strukture koje se oslanjaju na prikrivanje stvarnog stanja stvari, uključujući američke vlasti.” (Ibid.)

Od samog početka geopolitički fokus Wikileaksa na „ugnjetavačke režime” u Euroaziji i na Srednjem istoku „sviđao se” američkim elitama tj. naizgled se poklapao s proklamiranim ciljevima američke vanjske politike. Štoviše, sastav Wikileaksovog tima (koji je uključivao kineske disidente), da i ne spominjemo metodologiju „razotkrivanja tajni” inozemnih vlada, bio je usklađen s praksom tajnih američkih operacija usmjerenih ka poticanju ‘promjene režima’ i podupiranju ‘obojanih revolucija’ u različitim dijelovima svijeta.

Uloga korporacijskih medija: značajna uloga The New York Timesa

Wikileaks nije tipična inicijativa iz područja alternativnih medija. The New York Times, The Guardian i Der Spiegel izravno su umiješani u redigiranje i odabir dokumenata ‘koji procure’. Važnu je ulogu igrao i londonski list The Economist.

Iako taj projekt i njegov urednik Julian Assange iskazuju posvećenost i želju za istinom u medijima, nedavne Wikileaksove objave brzojava iz ambasada pažljivo su ‘redigirali’ glavni mediji u suradnji s američkim vlastima. (Vidi intervju s Davidom E. Sangerom, Fresh Air, PBS, 8. prosinca 2010.).

Ova suradnja između Wikileaksa i odabranih korporacijskih medija nije slučajna: bila je dio dogovora između nekoliko velikih američkih i europskih listova i Wikileaksova urednika Juliana Assangea.

Važno je pitanje: tko nadzire i nadgleda odabir, distribuciju i uređivanje objavljenih dokumenata u javnosti?

Kojim ciljevima američke vanjske politike služi takav uređivački pristup?

Je li Wikileaks dio buđenja javnog mnijenja, dio bitke protiv laži i krivotvorina koje se svakodnevno pojavljuju u tiskanim medijima i na mrežnoj televiziji?

Ako jest, kako se ta bitka protiv medijskih dezinformacija može voditi uz sudjelovanje i suradnju korporacijskih arhitekata medijskih dezinformacija?

Wikileaks je angažirao arhitekte medijskih dezinformacija da se bore protiv medijskih dezinformacija, što je apsurdan i samo-negirajući postupak.

Američki korporacijski mediji, tj. konkretno The New York Times i drugi, integralni su dio ekonomskog establišmenta, povezanog s Wall Streetom, vašingtonskim trustovima mozgova i Vijećem za vanjske odnose (CFR).

Štoviše, američki korporacijski mediji razvili su dugogodišnji odnos s američkim obavještajnim aparatom, odnos koji seže unatrag do operacije „Ptica rugalica”, što je bila inicijativa CIA-inog Ureda za specijalne projekte (OSP) formiranog početkom 1950-ih.

Čak i prije lansiranja projekta Wikileaks u njega su bili uključeni glavni mediji. Za korporacijske medije bila je utvrđena i prihvaćena uloga ne samo u objavljivanju, nego i u odabiru i uređivanju podataka što su ‘procurili’. Gorkom ironijom „profesionalni mediji”, da upotrijebimo riječi Juliana Assangea iz njegova intervjua za list The Economist, pridružili su se projektu Wikileaks od samog početka.

Štoviše, ključni novinari s vezama u establišmentu američke vanjske politike, obavještajnim službama i agencijama za nacionalnu sigurnost blisko surađuju s Wikileaksom, u distribuciji i razašiljanju dokumenata.

Gorke li ironije, Wikileaksovog partnera The New York Timesa, koji sustavno širi medijske dezinformacije, sada optužuju za urotu. Zbog čega? Zato što objelodanjuje istinu? Ili zbog manipulacije istinom? Riječima senatora Josepha L. Liebermana:

„Naravno da vjerujem kako je Wikileaks prekršio Zakon o špijuniranju, ali što onda reći na novinske organizacije – uključujući The Times – koje su prihvatile te informacije i distribuirale ih?” G. Lieberman je dodao: „Po meni, The New York Times se ponio, u najmanju ruku, kao loš građanin, a je li počinio kazneno djelo, mislim da će ministarstvo pravosuđa o tome morati provesti temeljitu istragu.” („Ministarstvo pravosuđa je razmišljalo o kaznenom progonu Wikileaksa“, NYTimes.com, 7. prosinca 2010.).

Ovu ‘redigirajuću’ ulogu The New York Timesa otvoreno priznaje David E. Sanger, glavni vašingtonski dopisnik NYT-a:

„Jako smo pozorno pregledavali dopise pokušavajući redigirati materijale za koje smo mislili da bi mogli naštetiti određenim pojedincima ili omesti operacije u tijeku. Čak smo poduzeli vrlo neobičan korak: članovima američke vlade pokazali smo stotinu dopisa i brzojava te smo ih upitali imaju li dodatnih prijedloga u vezi tekstova koje bi trebalo redigirati.” (Vidi „Redigiranje i selekcioniranje dokumenata Wikileaksa od strane korporacijskih medija“, PBS-ov intervju u emisiji Fresh Air s Terryjem Grossom: 8. prosinca 2010.).

No, kasnije u intervjuu Sanger je rekao i ovo:

„Američko novinarstvo ima odgovornost, još od osnutka ove zemlje, da savjesno radi i nastoji  uhvatiti se ukoštac s najtežim problemima te da to čini samostalno, bez utjecaja vlasti.” (ibid.)

„Da to čini samostalno, bez utjecaja vlasti”, dok njih [američke vladajuće strukture] novinari istovremeno pitaju „imaju li dodatnih prijedloga u vezi tekstova koje bi trebalo redigirati”?

Davida E. Sangera ne može se nazvati egzemplarom neovisnog novinarstva. Član je Vijeća za vanjske odnose (CFR) i Strateške skupine Instituta Aspen koja regrupira likove poput Madeleine K. Albright, Condoleeze Rice, bivšeg ministra obrane Williama Perryja, bivšeg direktora CIA-e, Johna Deutcha, predsjednika Svjetske banke, Roberta B. Zoellicka i Philipa Zelikowa, bivšeg izvršnog direktora Komisije za ispitivanje napada od 11. rujna, između ostalih istaknutih figura establišmenta. (Vidi također F. William Engdahl, „Wikileaks: Velika, opasna podvala američkih vlasti”,Global Research, 10. prosinca 2010.).

Valja napomenuti da je nekoliko američkih novinara, članova Vijeća za vanjske odnose, intervjuiralo djelatnike Wikileaksa, uključujući Richarda Sengela iz časopisa Time (30. studenog 2010.) i Raffija Khatchaturiana iz The New Yorkera. („Wikileaks i Julian Paul Assange”, The New Yorker, 11. lipnja 2007.).

The New York Times odavno služi interesima obitelji Rockefeller u kontekstu dugoročnog odnosa. Sadašnji predsjednik uprave The New York Timesa Arthur Sulzberger ml. je član Vijeća za vanjske odnose, a sin je Arthura Ochsa Sulzbergera i unuk Arthura Haysa Sulzbergera koji je bio opunomoćenik Rockefellerove zaklade. Ethan Bronner, zamjenik urednika The New York Timesa za vijesti iz svijeta, kao i Thomas Friedman, između ostalih, također su članovi Vijeća za vanjske odnose (CFR-a).

Zauzvrat, Rockefelleri, kao dioničari, vlasnici su značajnog udjela nekoliko američkih korporacijskih medija.

Dopisi iz veleposlanstava i ministarstva vanjskih poslova

Ne treba nas iznenaditi da su David E. Sanger i njegovi kolege iz NYT-a usmjerili svoju pažnju na iznimno ‘selektivno’ razašiljanje dopisa koje je objavio Wikileaks, fokusirajući se na područja koja će ići u prilog interesima američke vanjske politike: nuklearni program Irana, Sjeverna Koreja, podrška Saudijske Arabije i Pakistana al Qaede, kineski odnosi sa Sjevernom Korejom itd. Ovi objavljeni materijali izvorni su podaci u tekstovima i komentarima NYT-a.

Brzojavi iz veleposlanstava i ministarstva vanjskih poslova koje je objavio Wikileaks bili su redigirani i filtrirani te iskorišteni u propagandne svrhe. Oni, naime, ne predstavljaju cjelovit i kontinuiran skup dopisa.

Iz odabranog popisa dopisa oni ‘koji su procurili’ koriste se za opravdavanje agende vanjske politike. Dobar primjer navodni je iranski program razvoja nuklearnog oružja, koji je tema brojnih dopisa ministarstva vanjskih poslova, kao i podrška Saudijske Arabije islamskom terorizmu.

Iranski nuklearni program

Poruke što su ‘procurile’ koriste se za vođenje dezinformacijske kampanje u vezi iranskog „oružja za masovno uništenje”. Iako se takvi podaci prezentiraju kao ‘dokaz’ da Iran predstavlja prijetnju, uopće se ne navode laži i izmišljotine korporacijskih medija u vezi navodnog iranskog programa za razvoj nuklearnog oružja, niti se ijednom riječju spominju u korespondenciji koja je ‘procurila’.

Takvi podaci, kada se sliju u lanac korporacijskih vijesti, te uređeni i redigirani od strane The New York Timesa, nepobitno služe dubljim interesima američke vanjske politike, uključujući ratne pripreme SAD-a, NATO-a i Izraela usmjerene protiv Irana.

Kod „curenja povjerljivih podataka” i pokrivanja navodnog iranskog programa razvoja nuklearnog oružja, David E. Sanger je igrao značajnu ulogu. U studenome 2005. The New York Times je objavio izvještaj koji su zajednički napisali David E. Sanger i William J. Broad pod naslovom Uzdajući se u kompjutere, SAD nastoji dokazati nuklearne težnje Irana .

Članak se bavi zagonetnim dokumentima iz ukradenog iranskog laptopa koji su uključivali „niz crteža projektila s više bojnih glava” koji bi navodno mogli sadržavati nuklearno oružje proizvedeno u Iranu:

„Sredinom srpnja viši američki obavještajci pozvali su lidere međunarodne agencije za inspekciju atomskih postrojenja na vrh jednog nebodera s pogledom na Dunav u Beču te su im otkrili sadržaj onoga za što su rekli da je ukradeno iransko laptop računalo.

Amerikanci su upalili ekran te su na konferencijski stol prostrli odabrane podatke iz više od tisuću stranica iranskih računalnih simulacija te opisa eksperimenata, ustvrdivši da ti podaci ukazuju na dugotrajna nastojanja Irana da napravi nuklearnu bojnu glavu, sukladno navodima petero-šestero europskih i američkih sudionika tog susreta.

Ovi dokumenti, priznali su Amerikanci od samog početka, ne dokazuju da Iran ima atomsku bombu. Iznijeli su ih kao dotad najčvršći dokaz da – usprkos uvjeravanju od strane Irana da je njegov nuklearni program miroljubiv – ta zemlja pokušava razviti kompaktnu bojevu glavu koja bi odgovarala njenom projektilu Shahab. Taj projektil može stići do Izraela i drugih država na Srednjem istoku.”(William J. Broad i David E. Sanger, „Uzdajući  se u kompjutere, SAD nastoji dokazati nuklearne težnje Irana”, 13. studenoga 2005.)

Potom je američko ministarstvo vanjskih poslova predalo ove ‘tajne dokumente’ Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), želeći pokazati da Iran razvija program nuklearnog oružja. Dokumenti su također poslužili kao izgovor za uvođenje ekonomskih sankcija Iranu koje je odobrilo UN-ovo Vijeće sigurnosti.

Premda se preispituje njihova autentičnost, nedavni tekst istraživačkog novinara Garetha Portera nedvosmisleno potvrđuje da su dokumenti iz misterioznog laptopa lažni. (Vidi Gareth Porter, „Ekskluzivni izvještaj: moguće da su dokazi o iranskom programu nuklearnog oružja falsificirani”, Global Research, 18. studenoga 2010.).

Crteži sadržani u dokumentima koje su objelodanili William J. Broad i David E. Sanger ne odnose se na projektil Shahab, nego na zastarjeli sjevernokorejski sustav projektila kojeg je Iran povukao sredinom 1990-ih. Crteži koje su prezentirali dužnosnici američkog ministarstva vanjskih odnosa prikazivali su „pogrešnu bojevu glavu projektila”:

„U srpnju 2005. Robert Joseph, zamjenik američkog državnog tajnika za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost, održao je formalnu prezentaciju vodećim službenicima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u Beču o dokumentima u vezi navodnog iranskog programa nuklearnog oružja. Joseph je prikazivao izvatke iz dokumenata na ekranu, obrativši posebnu pozornost nizu tehničkih crteža ili ‘shema’ koje su prikazivale 18 različitih načina postavljanja neidentificiranog tereta na bojnu glavu iranskog balističkog projektila srednjeg dometa Shahab-3. No, kada je analitičarima IAEA-e bilo dopušteno proučiti dokumente otkrili su da su te sheme bile temeljene na bojevim glavama za koje su analitičari znali da ih je iranska vojska već bila napustila u korist nove, poboljšane konstrukcije. Bojeva glava prikazana u shemama imala je poznati oblik stošca, kao u prvotnim sjevernokorejskim projektilima No Dong, koje je Iran bio nabavio sredinom 1990-ih. … Dokumenti iz laptopa opisivali su redizajnirane pogrešne bojeve glave. …“ (Gareth Porter, op cit.).

David E. Sanger, koji je marljivo radio s Wikileaksom u ime istine i transparentnosti, također je sudjelovao u objavljivanju dokumenata što su ‘procurili’ od strane The New York Timesa, podataka koje je Gareth Porter nazvao lažnima. (Ibid.)

Iako se ovom temom lažnih podataka mediji gotovo pa i uopće nisu bavili, ona u korijenu pobija tvrdnje Washingtona u vezi navodnog iranskog nuklearnog oružja. I ujedno dovodi u pitanje legitimnost sankcija koje je UN-ovo Vijeće sigurnosti nametnulo Iranu.

Štoviše, koje li ironije, selektivno redigiranje – od strane NYT-a – dopisa iz ambasada koje je objavio Wikileaks, korisno je poslužilo ne samo da se zanemari glavni problem lažnih podataka, nego i da se podupre, medijskim dezinformacijama, tvrdnja Washingtona da Iran razvija nuklearno oružje. Primjer toga je članak iz studenoga 2010. čiji je suautor bio David E. Sanger, gdje se kao izvor navode podaci koji su ‘procurili’ a koje je objavio Wikileaks:

„Iran je kupio 19 projektila od Sjeverne Koreje, prema [Wikileaksovom] podatku od 24. veljače ove godine. …“ (Wikileaksova arhiva, „Sjeverna Koreja naoružala je Iran”, NYTimes.com, 28. studenoga 2010.).

Ovi su projektili navodno „osposobljeni da udare glavne gradove država u zapadnoj Europi ili da lako stignu do Moskve, a američki su dužnosnici upozorili da bi napredna propulzija tih projektila mogla ubrzati iranski razvoj interkontinentalnih balističkih projektila.” (Ibid.).

Wikileaks, Iran i arapski svijet

Dopisi koje je objavio Wikileaks koriste se i za stvaranje podjela između Irana na jednoj strani i Saudijske Arabije te Zaljevskih država na drugoj:

„Nakon što je WikiLeaks tvrdio da su određene arapske države zabrinute zbog iranskog nuklearnog programa te su tražile od SAD-a da poduzme [vojnu] akciju kako bi obuzdao Iran, američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton iskoristila je to pitanje da kaže kako objavljeni dopisi pokazuju da američku zabrinutost u vezi iranskog nuklearnog programa dijeli i međunarodna zajednica.” (Tehran Times, „WikiLeaks promiče iranofobiju”, 5. prosinca 2010.).

Zapadni mediji nisu propustili priliku navesti dopise ministarstva vanjskih poslova koje je objavio Wikileaks, želeći prikazati Iran kao prijetnju svjetskoj sigurnosti i poticati podjele između Irana i arapskog svijeta.

„Globalni rat protiv terorizma”

Podaci što su ‘procurili’ a koje su objavili zapadni mediji otkrivaju podršku Zaljevskih država i Saudijske Arabije određenom broju islamskih terorističkih organizacija, što je poznata i dokumentima potkrijepljena činjenica.

No, ono što se u tim izvještajima propušta spomenuti, a što je ključno za razumijevanje „globalnog rata protiv terorizma”, jest to da američke obavještajne agencije tradicionalno kanaliziraju svoju podršku terorističkim organizacijama preko Pakistana i Saudijske Arabije. (Vidi Michel Chossudovsky, „Američki ‘rat protiv terorizma’”, Global Research, Montreal, 2005.). Riječ je o tajnim, od SAD-a sponzoriranim operacijama obavještajnih agencija u kojima se kao posrednici koriste saudijske i pakistanske obavještajne agencije.

U tom smislu korištenjem Wikileaksovih dokumenata od strane medija održava se privid da CIA nema nikakve veze s terorističkom mrežom i da Saudijska Arabija i Zaljevske države „obavljaju lavovski dio posla u financiranju” al Qaede, talibana, Lashkar-e-Taibe, između ostalih, iako se ustvari to financiranje odvija u suradnji te uz dogovore s njihovim pandanima iz američkog obavještajnog miljea:

„Te su informacije izašle na vidjelo u najnovijoj rundi dokumenata koje je u nedjelju objavio Wikileaks. U svojim dopisima ministarstvu vanjskih poslova, američke ambasade u Saudijskoj Arabiji i Zaljevskim državama opisuju situaciju u kojoj bogati privatni donatori, često otvoreno, neštedimice podupiru iste skupine protiv kojih se Saudijska Arbija, prema vlastitim tvrdnjama, bori.” (Wikileaks: „Saudijci i Zaljevske države – krupni financijeri terorističkih skupina”, izraelske nacionalne vijesti).

Slično tome, glede Pakistana:

„Dopisi koje je pribavio WikiLeaks i učinio dostupnima brojnim informativnim organizacijama, jasno pokazuju da ispod javnih uvjeravanja leže duboka sukobljavanja [između SAD-a i Pakistana] oko strateških ciljeva, kod pitanja kao što su pakistanska podrška afganistanskim talibanima i tolerantnost prema al Qaedi…” („Oprezno plesanje s Pakistanom u nuklearnom svijetu”, The New York Times, 1. prosinca 2010.).

Ovakvi tipovi izvještaja služe da bi osigurali legitimnost američkim napadima dronovima protiv navodnih terorističkih meta unutar Pakistana.

Korištenje i tumačenje Wikileaksovih dopisa od strane korporacijskih medija služi održavanju dva povezana mita:

1) Iran ima program nuklearnog oružja i predstavlja prijetnju svjetskoj sigurnosti.

2) Saudijska Arabija i Pakistan državni su sponzori al Qaede. Financiraju islamske terorističke organizacije koje imaju namjeru napadati SAD i njegove saveznike iz NATO-a.

 CIA i korporacijski mediji

Odnos CIA-e i američkih medija dobro je dokumentiran. The New York Times nastavlja održavati blizak odnos ne samo s američkim obavještajnim agencijama nego i s Pentagonom, a u novije vrijeme i s ministarstvom domovinske sigurnosti.

Operacija „Ptica rugalica” bila je inicijativa CIA-inog Ureda za specijalne projekte (OSP), formiranog ranih 1950-ih. Njegov je cilj bio utjecati na američke, ali i na inozemne medije. Od 1950-ih pripadnike američkih medija rutinski je novačila CIA.

Dublje funkcioniranje CIA-inog odnosa s američkim medijima opisano je u članku Carla Bernsteina objavljenog 1977. u Rolling Stoneu pod naslovom „CIA i mediji”.

„Prema dokumentima iz CIA-inog sjedišta, više od 400 američkih novinara tajno je obavljalo zadatke za Središnju obavještajnu agenciju [1950.-1977.]. Odnosi nekih od tih novinara s Agencijom bili su prešutni, neki su pak bili izravni. … Izvjestitelji su CIA-i davali na uvid svoje notese sa zabilješkama. Urednici su joj prepuštali članove svojih redakcija. Neki od novinara bili su dobitnici Pulitzerove nagrade. … Većina njih bila je manje ushićena: strani dopisnici koji su uvidjeli da njihova povezanost s Agencijom pomaže njihovom radu. …

Među rukovoditeljima koji su surađivali s Agencijom bili su William Paley iz Columbia Broadcasting Systema, Henry Luce iz Tirne Inca., Arthur Hays Sulzberger iz The New York Timesa, Barry Bingham st. Iz LouisviIle Courier‑Journala i James Copley iz Copley News Servicea. Druge organizacije koje su surađivale s CIA-om uključuju American Broadcasting Company, National Broadcasting Company, Associated Press, United Press International, Reuters, Hearst Newspapers, Scripps‑Howard, časopis Newsweek, Mutual Broadcasting System, Miami Herald te stari Saturday Evening Post i New York Herald Tribune.“ („CIA i mediji” Carla Bernsteina).

Bernstein po tom pitanju pretpostavlja da je „CIA-ino korištenje američkih informativnih medija mnogo intenzivnije nego što su službenici Agencije priznali javno ili na zatvorenim sastancima s članovima Kongresa”. (Ibid.).

Posljednjih godina odnos CIA-e i medija sve je kompleksniji i sofisticiraniji. Riječ je o mamutskoj propagandnoj mreži koja obuhvaća brojna državna tijela.

Medijske dezinformacije postale su institucionalizirane. U usporedbi s 1970-ima, laži i krivotvorine sve su eklatantnije. Američki mediji postali su glasilo američke vanjske politike. Dezinformacije rutinski ‘plasiraju’ CIA-ini operativci u redakcijama za vijesti mnogih dnevnih listova, časopisa i TV kanala: „Relativno malo dopisnika s dobrim vezama pribavlja ekskluzivne vijesti, kojima se pažnja poklanja u relativno malo izvora korporacijskih vijesti, gdje se određuju parametri rasprava a ‘službena stvarnost’ biva posvećena najnižim zvjerkama u informativnom lancu.”(Chaim Kupferberg, „Propagandna priprema za 11/9”, Global Research, 19. rujna 2002.).

Od 2001. američki su mediji preuzeli novu ulogu u održavanju „globalnog rata protiv terorizma” i prikrivanja ratnih zločina sponzoriranih od strane SAD-a. Nakon 11.9. ministar obrane  Donald Rumsfeld formirao je Ured za strateške utjecaje (OSI) ili ‘Ured za dezinformacije’, kako su ga etiketirali njegovi kritičari: „Ministarstvo obrane priopćilo je da to mora učiniti i da će u stranim zemljama doista plasirati vijesti koje su lažne, kao nastojanje da utječu na javno mnijenje diljem svijeta.” (Intervju s Steveom Adubatom, Fox News, 26. prosinca 2002.; vidi također Michel Chossudovsky, „Ratna propaganda”, Global Research, 3. siječnja 2003.).

Današnji korporacijski mediji instrument su ratne propagande, što pak nameće pitanja: Kako to da NYT odjednom promiče transparentnost i istinu u medijima, pomažući Wikileaksu da „razglasi informacije”, i zašto ljudi diljem svijeta ne zastanu na trenutak i ne propitaju odnos tog nelogičnog odnosa?

Na površini ništa ne dokazuje da je Wikileaks tajna operacija CIA-e. Međutim, s obzirom na kohezivan i strukturiran odnos korporacijskih medija i američkih obavještajnih službi, da ne spominjemo veze pojedinih novinara s vojno-nacionalno-sigurnosnim establišmentom, nužno se treba pozabaviti pitanjem psiholoških operacija (PsyOp) sponzoriranih od strane CIA-e.

 Wikileaksova društvena i korporacijska svita

Wikileaks i The Economist ušli su u nešto što stvara dojam proturječnog odnosa. Osnivač i urednik Wikileaksa Julian Assange dobio je (2008.) Nagradu za nove medije od lista The Economist.

The Economist njeguje blizak odnos s britanskim financijskim elitama. Taj informativni centar establišmenta pružio je podršku britanskom uključivanju u Irački rat. Glavni urednik The Economista John Micklethwait bio je sudionik konferencije Bilderberške skupine održane u lipnju 2010.

The Economist također nosi ‘pečat’ obitelji Rothschield. Sir Evelyn Robert Adrian de Rothschild bio je ravnatelj The Economista od 1972. do 1989. Njegova supruga Lynn Forester de Rothschild sada sjedi u odboru The Economista. Obitelj Rothschild ima i nemali dioničarski interes u The Economistu. Bivši urednik The Economista (1974.-86.) Andrew Stephen Bower Knight danas je predsjednik Fonda za upravljanje kapitalom J. Rothschild. Spominje ga se i kao člana Upravljačke grupe (1986.) Bilderbergera.

Dublje je pitanje zašto bi Julian Assange dobivao podršku od najistaknutijeg britanskog informativnog centra koji je sustavno umiješan u medijsko dezinformiranje?

Nemamo li pred sobom slučaj „patvorenog opozicionaštva”, pri čemu proces podržavanja i nagrađivanja Wikileaksa za njegova nastojanja postaje sredstvo kontrole i manipulacije projekta Wikileaks, a istovremeno ga se integrira u glavne (korporacijske) medije?

Vrijedi spomenuti još jednu važnu poveznicu. Odvjetnik Juliana Assangea Mark Stephens iz Finers Stephens Innocenta (FSI), ugledne odvjetničke tvrtke londonske elite, slučajno je i pravni savjetnik Rothschildove Zaklade Waddesdon. Iako to samo po sebi ništa ne dokazuje, ipak bi to valjalo preispitati u širem kontekstu Wikileaksove društvene i korporacijske svite: NYT-a, CFR-a, The Economista, časopisa Time, Forbesa, Finers Stephens Innocenta (FSI) itd.

 Patvoreno opozicionaštvo

Wikileaks ima suštinske značajke procesa „patvorenog opozicionaštva”. Želi razotkriti laži vladajućih struktura. Objavio je važne informacije o američkim ratnim zločinima. Ali, kada se taj projekt ubaci u kalup korporacijskog novinarstva, on se koristi kao instrument medijskih dezinformacija:

„U interesu je korporacijskih elita da prihvate opozicionaštvo i protest kao karakteristiku sustava ukoliko ovi ne ugrožavaju ustaljeni društveni poredak. Nije cilj da se obuzda opozicionaštvo, nego upravo suprotno, da se oblikuje i ukalupi protestni pokret, da se odrede vanjske granice opozicionaštva. U nastojanju da zadrže svoju legitimnost, ekonomske elite preferiraju ograničene i kontrolirane oblike suprotstavljanja. … No, da bi proces ‘patvorenog opozicionaštva’ bio učinkovit mora biti pažljivo reguliran i nadziran od strane onih koji su meta protestnog pokreta.” (Vidi Michel Chossudovsky, „’Patvorenje opozicionaštva’: Antiglobalizacijski pokret financiraju korporacijske elite”, rujan 2010.).

“Ovakvo propitkivanje projekta Wikileaks također sugerira da mehanika propagande snaga Novog svjetskog poretka, posebice po pitanju njihove vojne agende, postaje sve sofisticiranija.”

Ove se snage više ne oslanjaju na temeljito zataškavanje činjenica u vezi ratnih zločina SAD-a i NATO-a. Niti je potrebno da ugled državnih dužnosnika na najvišim razinama, uključujući ministra vanjskih poslova, bude zaštićen. Političari koji podupiru Novi svjetski poredak su, na neki način, ‘potrošna roba’. Lako ih se može zamijeniti drugima. Ono što se mora zaštititi i održavati interesi su ekonomskih elita koje iza scene upravljaju političkim aparatom.

U slučaju Wikileaksa, činjenice su sadržane u banci podataka: mnoge od tih činjenica, osobito one koje se odnose na strane vlade, služe interesima američke vanjske politike. S druge strane, ostale činjenice tendiraju tome da diskreditiraju američke upravne strukture. Što se tiče financijskih informacija, objavljivanje podataka koji se odnose na određenu banku, potaknuto preko Wikileaksa od strane neke suparničke financijske institucije, moglo bi se potencijalno iskoristiti za pokretanje kolapsa ili bankrota ciljane financijske institucije.

Sve Wiki-činjenice selektivno se redigiraju, pa ih ‘analiziraju’ i tumače mediji koji služe ekonomskim elitama.

Iako brojne informacije sadržane u banci podataka Wikileaksa jesu dostupne, šira javnost neće si obično dati truda da pregleda i provjeri tu Wikileaksovu banku podataka. Javnost će pročitati redigirane i selektirane informacije i tumačenja iznesena u glavnim medijskim centrima.

Tako se iznosi necjelovita i neobjektivna slika. Redigiranu verziju prihvaća javno mnijenje jer se bazira na onome što se proklamira kao ‘povjerljivi izvor’. Premda ono što se podastire na stranicama glavnih novina te na TV mrežama jest pomno uobličeno i zamršeno iskrivljavanje istine.

Toleriraju se ograničeni oblici kritičke rasprave i ‘transparentnosti’, dok se široj javnosti istodobno nameće da treba prihvatiti osnovne postavke američke vanjske politike, uključujući njezin „globalni rat protiv terorizma”. Po svemu sudeći, ova se je strategija kod velikog dijela američkog antiratnog pokreta pokazala uspješnom: „Mi smo protiv rata, ali podržavamo ‘rat protiv terorizma’.”

To znači da se istina u medijima može dokučiti isključivo rashodovanjem propagandnog aparata tj. razbijanjem legitimnosti korporacijskih medija koji podržavaju šire interese ekonomskih elita kao i globalne vojne planove SAD-a.

S druge strane, moramo se pobrinuti da kampanja protiv Wikileaksa u SAD-u, korištenjem Zakona o špijuniranju iz 1917., ne bude iskorištena kao sredstvo vođenja kampanje za kontrolu interneta. U tom smislu moramo odlučno sprječavati kazneni progon Juliana Assangea u SAD-u.

O autoru:

Profesor Michel Chossudovsky je predsjednik i direktor Centra za istraživanja o globalizaciji u Montrealu u Kanadi i urednik internetske stranice Global Research. Radi i kao profesor ekonomije na Sveučilištu u Ottawi i autor je mnogih knjiga, uključujući i Towards a World War III Scenario: The Dangers of Nuclear War iz 2011.

Za više informacija posjetite http://www.globalresearch.ca.

Pročitajte sljedeće

Zavjetni kovčeg je vrsta drevnog visokotehnološkog oružja, spekuliraju ruski mainstream mediji

Priča o stvarnoj pozadini legendi i mitova iz religijskih knjiga brojnih bliskoistočnih i …