Barack Obama, Game of Thrones
Početna Novi svjetski poredak Globalizacijska „igra prijestolja”

Globalizacijska „igra prijestolja”

Superbogate svjetske obitelji surađuju i nadmeću se za kontrolu ne samo nad narodima već i nad čitavim regijama i planetom u cjelini. Globalizacija je omogućila dalek domet „obiteljskog ureda” (privatnih kompanija), kao središnje institucije današnjih obiteljskih dinastija

Slika: Bivši američki predsjednik Barack Obama, veliki ljubitelj serije Game of Thrones, na improviziranom prijestolju u Bijeloj kući (Izvor: Wikipedia)

Prvi dio – dinastijska moć u suvremenom svijetu

Sjetimo se bilo kojeg razdoblja u ljudskoj povijesti kada su carstva i imperijalizam bile uobičajene značajke društva, od drevnog Egipta, Rima i Kine do Otomanskog carstva i uspona europskog i Japanskog carstva. U većini imperijalnih društava – uz nekoliko iznimaka – prevladavala je institucija obiteljske dinastije.

U svijetu u kojem prevladavaju institucije – organizirane hijerarhijski i temeljene na svojim vlastitim funkcijama i ideologiji – obiteljska zajednica je vrlo često prva i najvažnija institucija u razvoju pojedinca. Za bogate i moćne, obiteljska zajednica je glavna institucija kroz koju se moć stječe, čuva i širi, upravo zato jer je taj interes multigeneracijski te zahtijeva dugoročno planiranje i strategiju.

U moćnim državama i carstvima, obitelji su bile i ostale važni kotačići u procesu izgradnje i upravljanja glavnim institucijama unutar tih društava, a imaju i izravnu kontrolu nad samom imperijalnom ili državnom strukturom. Bilo da su vođene od strane careva, kraljeva, kraljica ili sultana, obiteljske dinastije vrlo često imaju izravnu političku kontrolu nad društvom. Takav je slučaj u većem dijelu ljudske povijesti, barem tamo gdje su carstva i države trajnije kategorije. Pa ipak, u modernom dobu, naša društva zamišljamo slobodnim od dinastijske vladavine – arhaične značajke davno nestalog svijeta, suprotne idealima i funkcijama demokracije, kapitalizma ili suvremenosti. Mogli bismo zamišljati da je to istina, ali bismo zapravo, bili u krivu.

Dinastijska moć ne samo da opstaje, već se razvija i prilagođava. U sadašnjem svijetu ‘globalizacije’ – uz rast suvremenih nacionalnih država, uz razvoj državnih kapitalističkih društava, bankarskog i financijskog sustava, novčanog središnjeg bankarskog sustava, industrijalizacije i multinacionalnih korporacija – u svijetu pod dominacijom jedne države, SAD-a, koja djeluje kao međunarodni imperijalni arbitar u korist moćnih korporacijskih i financijskih interesa, dinastijska moć ostaje središnja institucija u globalnom sustavu.

 

Kad su se počele otvarati političke i ekonomske sfere, pojavile su se nove strukture kako bi unutar tih sustava brzo centralizirale moć. Kada su kraljevi i kraljice prenijeli krajnje ovlasti za izdavanje kovanica drugim institucijama, u igru su uskočili trgovci i finanacijeri kako bi povećali svoj utjecaj nad tim novim institucijama mijenjajućeg svjetskog poretka. Od tih monumentalnih društvenih transformacija proizašle su nove dinastije usidrene unutar financijske, industrijske i korporacijske oligarhije. Njihova moć nije počivala na izravnoj kontroli nad političkim aparatom nego na koncentraciji kontrole nad financijskom, ekonomskom i industrijskom sferom. Ovu moć neizbježno prate želja i mogućnost za utjecanjem i vršenjem pritiska na političku sferu.

„Danas, u dobu globalizacije, industrijske, financijske i korporacijske dinastije su se uzdigle do besprimjerenih položaja unutar vlasti.“

No, premda neka njihova imena zvuče poznato ušima mnogih, one se često smatraju ostacima prošlih stoljeća a ne titanima današnjice, ili su njihova imena posve nepoznata, kao i njihov položaj i utjecaj unutar naših društava. Moć obično sagledavamo u smislu onih što drže političke funkcije: premijera i predsjednika koje izabiremo, što je u skladu s našim vjerovanjem da živimo u demokracijama. Suparničke frakcije političkih stranaka koje se pred narodom – pred nama – bore za vlast vidimo kao one krajnje arbitre koji odlučuju o tome tko će doći na vlast. Utjecaj globalističkih dinastija ostaje nevidljiv, ili pogrešno shvaćen.

Savršen primjer ovoga je golema popularnost televizijske serije Igra prijestolja (Game of Thrones) [bazirane na hvaljenoj knjizi Igra prijestolja i nizu romana pod naslovom Pjesma o ledu i vatri (A Song of Ice and Fire)]. U toj seriji, koja se odigrava u jednom mitskom svijetu no pretežno temeljenom na povijesnom suparništvu Ratova ruža, mi promatramo kako se likovi razvijaju a događaji odvijaju dok se nekoliko obitelji i dinastija međusobno bore te kuju zavjere, nadmeću se i surađuju kako bi stekle kontrolu nad poznatim svijetom. One su često okrutne, prepredene i podmukle, često okružene poslušnicima ili savjetnicima „otrovna jezika” koji su se uzdigli do visokih položaja ne preko svog roda ili imena nego zbog svojih pojedinačnih sposobnosti za manipulaciju i lukavstvo. To je rat u vječitom ratu i nadirućem siromaštvu, gdje privilegirana nekolicina šalje siromašne da se bore u njihovim bitkama, za njih, te da pogibaju i pate dok šačica bogatih živi u blagostanju i izobilju.

I zaista, svijet iz Igre prijestolja – tako popularne u našoj kulturi – nije daleko od stvarnosti same naše kulture. U svijetu globalizacije, obitelji surađuju, nadmeću se, a možda čak i kuju urote zajednički i jedne protiv drugih. Dobro paze da mase ne prozru politiku dinastijske moći, niti da o njoj razmišljaju. Odvlače nam pažnju sportom, zabavom, kraljevskim vjenčanjima, strahom od stranaca i terorizma te nas zasljepljuju i manipuliraju duboko ugrađenim propagandnim sustavom. Naša kultura okrenuta slavnim ličnostima (‘celebritijima’) slavi banalnost i nebitnost: mi pratimo vijesti o katastrofalnim ljudskim bićima tipa Kim Kardashian a nimalo nas ne zanimaju suparništva i posljedice globalizacijske „igre prijestolja”.

I dok današnje dinastije imaju mnoge značajke ranijih vladajućih obitelji, one imaju vlastite distinktivne značajke, uglavnom proistekle iz činjenice da većina njih ne drži nikakvu formalnu političku ili apsolutnu vlast. Ranije dinastije obično su držale apsolutnu vlast nad svojim lokalnim područjima, državama ili kraljevstvima. Ta vrsta vlasti danas ne postoji na većoj državnoj, regionalnoj ili svjetskoj razini, iako tu ima par iznimaka, kao što su vladajući monarsi arapskih diktatura u državama oko Perzijskog zaljeva. No, iako je mehanizam vlasti u suvremenom svijetu manje centraliziran ili formaliziran, doseg i razmjer vlasti – ili utjecaj – eksponencijalno se širi. Ukratko rečeno, premda je u prošlim dobima jedna jedina obitelj mogla imati apsolutnu vlast nad razmjerno malenim područjim ili carstvom, posredni utjecaj neke dinastijske obitelji danas može sezati širom globusa, iako ostaje daleko od apsolutnog.

„Obitelji koje su uspostavile današnje dinastije obično su stekle važne položaje preko svoje koncentracije moći i bogatstva u financijskoj, industrijskoj i korporacijskoj sferi. Zbog tih položaja, politička moć i utjecaj postali su nužda, jer inače bi gubitak njihove ekonomske moći bio neminovan.“

Takve bi dinastije često uspostavile „obiteljski ured” – privatni korporacijski entitet – koji bi se bavio svim investicijama, interesima i financijama odnosne dinastije. Stvorile bi sveučilišta koja bi se fokusirala na stvaranje znanja i intelektualaca kadrih da upravljaju promjenama unutar društvenog poretka i da ga štite, umjesto da kanaliziraju intelektualne talente ili stremljenja u područja koja prkose prevladavajućem poretku.

Dinastijske obitelji osnivaju „filantropske fondacije” koje služe dvojnoj svrsi: da opravdaju njihovo bogatstvo i utjecaj (stvarajući dojam da društvu nešto ‘vraćaju’) ali koje, ustvari, omogućuju koncentraciju bogatstva upravljanog u svrhu „strateškog davanja” – poduzimanja projekata društvenog inženjeringa uz krajnji cilj održavanja društvene kontrole. Premda se doimaju ‘dobrotvornim’ institucijama, glavne takve zaklade (fondacije) pretežno su zainteresirane za proces dugoročnog društvenog inženjeringa. Među takvim zakladama  ističu se The Rockefeller Foundation, Carnegie Corporation, Ford Foundation, Open Society Foundations (Zaklade Otvorenog društva) i Bill & Melinda Gates Foundation, između mnogo drugih.

Trustovi mozgova, često uspostavljani i financirani od strane zaklada, stvaraju se s namjerom da objedine interese elite iz širokog niza institucija: iz financijske, industrijske, korporacijske, akademske/intelektualne, medijske, kulturne, vanjsko-političke i političke sfere. U trustovima mozgova, najbolji službenici iz tih sektora budu okupljeni u jednu instituciju gdje zajedno rade na planiranju strategija za ekonomsku i vanjsku politiku, za uspostavu konsenzusa između elita te da služe kao teren za obuku i novačenje službenika koji će ući u politički i vanjskopolitički establišment, gdje će moći provoditi upravo onu politiku koja je razvijena unutar spomenutih trustova mozgova.

Značajni trustovi mozgova s ogromnim utjecajem – konkretno u SAD-u – uključuju Vijeće za vanjske poslove (CFR), The Brookings Institution, Carnegie Endowment (Carnegiejeva zaklada) te Centar za strateška i međunarodna istraživanja. U širim razmjerima, u dobu globalizacije međunarodni trustovi mozgova postaju sve uobičajeniji, udružujući odnosne elite iz više moćnih zapadnih industrijskih država a ne samo elite unutar svake pojedine države. Među tim institucijama su Trilateralna komisija, Bilderberška skupina i Svjetski ekonomski forum.

Dominacija financijskih, industrijskih i korporacijskih dinastija unutar tih institucija osigurala je da takve obitelji imaju značajan politički utjecaj a, štoviše, one su igrale i glavne uloge u izgradnji te razvoju našeg suvremenog državno-kapitalističkog društva.

Drugi dio – upravljanje imetkom svjetskih dinastija: obiteljski posao

Korporacijska Amerika često se doživljava kao simbol bogataša uzdignutih vlastitom sposobnošću, kao ilustracija tobožnjeg demokratskog kapitalističkog društva gdje tvrtke vode „profesionalni menadžeri” koji su stekli primjereno obrazovanje i razvili odgovarajuće talente kako bi osnovali uspješne kompanije. No, stvarnost je zapravo takva da približno trećina kompanija od njih 500 s liste časopisa Fortune (mnoge od najvećih svjetskih multinacionalnih korporacija) jesu, u biti, „obiteljska poduzeća”, koja su često vođena od strane članova obitelji i koja često nadmašuju „profesionalno upravljane” tvrtke u „iznenađujuće velikom broju”, kao što piše u New York Timesu. Dinastijski trustovi omogućuju super bogatim obiteljima „da svojim nasljednicima daju novac i imovinu uglavnom oslobođene poreza, imune na zahtjeve kreditora”, čime ne samo da zbrinjavaju svoju djecu nego i „generacije svojeg potomstva unaprijed – stvarajući tako američku aristokraciju.”

Prema zakonima donešenim prije stvaranja SAD-a kao nezavisne države, takvi obiteljski trustovi mogli su ograničiti trajanje postojećeg trusta na oko 90 godina, nakon čega bi imovina i nekretnine konsolidirane od strane trusta posjedovali izravno članovi obitelji. Međutim, u promjenama koje su implementirane preko Kongresa sredinom 1980-ih te u državnim zakonodavstvima širom SAD-a u 1990-ima, pravila su dopunjena, uz pritisak od strane bankarskog lobija, da se obiteljskim trustovima omogući da postoje ‘zauvijek’ – što je tihi puč u korist postojeće i nastajuće aristokratske američke klase.

O Rockefellerima i Rothschildima

Jedan od najpoznatijih svjetskih obiteljskih trustova – „obiteljskih ureda” – je trust Rockefellera & Co., sada znan kao Rockefeller Financial. Osnovao ga je 1882. naftni baron-industrijalac John D. Rockefeller kao „obiteljski ured” (privatnu kompaniju) koji će upravljati investicijama i imovinom obitelji Rockefeller. Otprilike stoljeće nakon osnutka, u 1980-ima Rockefeller & Co. počeo je prodavati svoju ‘stručnost’ drugim bogatim obiteljima, pa je do 2008. njihov trust upravljao s oko 28 milijardi dolara mnogobrojnih klijenata.

Kada se glavni direktor Rockefeller & Co., James S. McDonald, ustrijelio u uličici iza jednog salona automobila 2009., obitelj je tražila i pronašla nasljednika u vidu bivšeg državnog podtajnika za ekonomske, poduzetničke i poljoprivredne poslove u Bushevoj administraciji, Ruebena Jefferyja III, nekadašnjeg partnera u Goldman Sachsu. Jeffery je bio odgovoran za upravljanje obiteljskom imovinom tijekom globalne financijske krize, a, do 2012., sredstva  kojima je upravljala tvrtka Rockefeller Financial porasla su na 35 milijardi dolara.

Premda istaknuti obiteljski trustovi postaju sve privlačniji drugim bogatim obiteljima i institucijama za upravljanje njihovom imovinom, oni, sami po sebi, postaju atraktivne investicije. Jedna od najvećih europskih banaka, francuski konglomerat Société Générale (SocGen), otkupila je 37 posto udjela u Rockefeller & Co., u lipnju 2008. Međutim, uz europsku dužničku krizu, ova banka je morala srezati velik dio svojih sredstava, pa je 2012. Rueben Jeffery III upravljao prodajom 37 posto udjela u Rockefellerovom poduzeću od SocGena do RIT Capital Patnersa, investicijskom ogranku londonske obitelji Rothschild, jedne od najpoznatijih svjetskih financijskih dinastija.

Početkom 2012., obitelj Rothschild, s raznim bankama i investicijskim entitetima raširenim preko više europskih država i obiteljskih ogranaka, ulagala je velike napore da započne s procesom „spajanja svojih francuskih i britanskih sredstava u jedan entitet”, želeći osigurati „dugoročnu kontrolu” nad obiteljskim „međunarodnim bankarskim carstvom”, izvijestio je Financial Times. Glavni cilj tog spajanja bio je da se „jednom za svagda zacementira stisak te obitelji na poslovanje”, dajući obitelji 57 posto udjela u glasačkim pravima, čime se združeni entitet štiti od neprijateljskih preuzimanja.

I tako, dok je bankarska dinastija Rothschild nastojala konsolidirati svoje obiteljske interese širom Europe, istodobno se željela proširiti na SAD preko Rockefellera.

Kada je lord (Jacob) Rothschild – koji upravlja obiteljskim trustom britanskog ogranka Rothschilda, RIT Capital Partnersom – objavio da će RIT kupiti 37 posto udjela u tvrtki Rockefeller Financial Services u svibnju 2012. za „neobjavljenu svotu”, to je najavljeno kao „strateško partnerstvo” koje bi Rothschildima omogućilo da steknu „veoma željeno uporište u SAD-u”, predstavljajući „transatlantsku uniju” koja službeno ujedinjuje dvije obiteljske glavešine: Davida Rockefellera i Jacoba Rothschilda, „čiji osobni odnos traje već pet desetljeća”.

Obiteljski ured 

Najveće svjetske privatne banke imaju specifične „ogranke obiteljskog ureda” posvećene upravljanju dinastijskom imovinom, a te banke nastavljaju dominirati sveukupnim tržištem.

Jedan viši rukovodilac HSBC Private Bank za Financial Times je izjavio: „Vrlo bogate obitelji postaju sve više globalizirane. Ne radi se samo o činjenici da one stječu sredstva – poput nekretnina – u nekoliko jurisdikcija – već su članovi obitelji raštrkani diljem globusa i trebaju imati mogućnost da u tim zemljama vrše transakcije”. Ustvari, svjedočimo dobu globalizacije obiteljskih dinastija.

Takvo gledište dijeli Carol Popper, bivša financijska savjetnica i upraviteljica portfelja Rockefeller & Co., koja je 2001. osnovala vlastitu konzultantsku tvrtku, Pepper International, specijaliziranu za savjetovanje obitelji s neto vrijednošću od preko 100 milijuna dolara. U intervjuu datom 2013. časopisu Barron’s, Pepper je objasnila da s globalizacijom višeg obrazovanja – gdje superbogati iz cijelog svijeta šalju svoju djecu na iste ugledne akademske institucije – kao i s pojavom udruženja stvorenih s ciljem udruživanja bogatih obitelji, „vraća nam se 19. stoljeće”, misleći pritom na doba „baruna pljačkaša” (poduzetnika, u ovom slučaju industrijalaca, koji beskrupulozno zgrću novac) i suradnju između većih industrijskih i financijskih obitelji tog doba.

„Globalizacija obiteljskih dinastija i ‘povratak’ 19. stoljeća je institucijska pojava omogućena djelovanjem elitnih sveučilišta, poduzeća i obiteljskih udruženja, međunarodnih organizacija, konferencija i drugih organizacija.“

Dakle, bez obzira na geografski položaj, najbogatije svjetske obitelji obično šalju svoju djecu na jedno od relativno rijetkih elitnih sveučilišta, kao što su Wharton, Harvard ili Londonski ekonomski fakultet. Na tim i sličnim školama, kaže Carol Pepper, budući nasljednici obiteljskih imetaka stječu „ne samo znanje već i kontakte za kovanje inozemne suradnje između obiteljskih poduzeća”.

Takozvane ‘ne-profitne’ organizacije poput International Family Office Association, The Family Busines Network i ESAFON, između ostalih, jesu institucionalni izražaji „hotimičnih nastojanja bogatih klanova da se udružuju”. Na taj način, bogata obitelj iz određenog područja neće morati angažirati vanjsku tvrtku koja bi je uvodila na novo tržište nego će jednostavno moći izravno doprijeti do bogatih obitelji unutar tog tržišta i, kako je objasnila Pepper, njihovi interesi bit će sve usklađeniji, a „ novac će stjecati zajedno”. Bogate obitelji s preko 47 milijuna dolara raspoloživih za investicije ne moraju se oslanjati na banke kao posrednike između tržišta nego udružuju svoja sredstva u multi-obiteljske urede.       

Kao što je napisao Wall Street Journal, obiteljski uredi „su privatne tvrtke koje za bogate obitelji upravljaju gotovo svime: planiranjem porezne strategije, usmjeravanjem investicija, planiranjem na polju nekretnina, filantropijom, zbirkama umjetnina i vina – čak i biranjem obiteljskih kuća za odmor”. Kao takav, bez obzira gdje se stvaraju mnoga obiteljska bogatstva, „obiteljski ured” sada predstavlja središnju instituciju modernih dinastija. Rast multi-obiteljskih ureda je zapanjujuć, a između 2008. i 2013. njihov se broj povećao za 33 posto, s više od 400 njih samo u SAD-u, zemlji s najvećim brojem bogatih obitelji i pojedinaca, uključujući 5000 kućanstava koja imaju imovinu vredniju od 100 milijuna dolara.

Godine 2012., najveći multi-obiteljski uredi uglavnom su bili povezivani s glavnim bankama, uključujući HSBC, BNY Mellon, UBS, Wells Fargo i Bank of America, ali Rockefeller Financial je održao istaknut položaj kao 11. najveći multi-obiteljski ured (prema upravljanoj imovini i broju ‘služenih’ obitelji).

Izvan konretnih ogranaka „multi-obiteljskog ureda” pa do najboljih grupacija za upravljanje imovinom, odnosno takvih grupacija u cjelini, na listi su prevladavali ogranci privatnih banaka nekih od najprepoznatljivijih bankarskih imena: Bank of America Global Wealth & Investment Management, Morgan Stanley Smith Barney, J.P.Morgan, Wells Fargo & Company, UBS Wealth Management, Fidelity Investments i Goldman Sachs, između ostalih. Međutim, iza 19 najboljih kompanja za upravljanje imovinom na svijetu – a sve su one ogranci glavnih konglomerata bankarskih i financijskih usluga – na listi dolazi broj 20: Rockefeller Financial.

Uistinu, za superbogataše stvari nikada nisu bile bolje. U 2013-oj, časopis Bloomberg Markets je izvijestio da se broj bogatih ljudi na svijetu s više od 1 milijun dolara u uloživim sredstvima povećao za 9,2 posto tijekom 2012., dosegnuvši nov rekord od 12 milijuna pojedinaca, a imetak bogatih povećao se za oko 10 posto, dosegnuvši ukupno oko 46,2 bilijarde dolara. Uz ovakav rast ekstremnog bogatstva, biznis upravljanja imovinom i sam postaje značajna rastuća industrija. Tu se nezavisne tvrtke natječu s velikim bankama u utrci da upravljaju plijenom svjetskih superbogataša.

Izvršna direktorica i glavna investicijska koordinatorica ogranka Goldman Sachsa, Private Wealth Managementa, Sharmin Mossavar-Rahmani, za časopis Barron’s je, 2012., rekla sljedeće: „Ovo je vrijeme za dugoročne investitore. … U današnjem okruženju ima vrlo malo sudionika tržišta koji odista mogu biti dugoročni investitori. Tko si doista može priuštiti da bude dugoročni investitor? Jedini koje takvima možemo smatrati su ultrabogati klijenti, jer oni generacijski imaju više novca od svojih potrošačkih potreba.” Osim toga, napomenula je da je „njihova imovina [] multigeneracijska”, i, štoviše, da „nikome ne moraju polagati račune”.

U svijetu ogromne nejednakosti, gdje superbogati drže kontrolu nad više imovine negoli sav preostali dio čovječanstva, industrija upravljanja imovinom i, unutar nje, „obiteljski ured”, postali su rastuće industrije i institucije koje postaju sve važnije. Čitav proces globalizacije olakšao je ne samo internacionalizaciju financijskih tržišta, multinacionalnih korporacija i ekonomija kojima dominiraju, već je omogućio i globalizaciju samih obiteljskih dinastija, čije se bogatstvo pretežno temelji na kontroli nad korporacijskim i financijskim sredstvima i institucijama.

U globalizacijskoj „igri prijestolja”, superbogate obitelji svijeta nadmeću se i surađuju kako bi stekle kontrolu ne samo nad državama nego i nad čitavim područjima i svijetom u cjelini. I dok dinastije žele ovjekovječiti same sebe, većina ljudi na ovom planetu bave se pukim preživljavanjem. Tko god pobijedio u „igri prijestolja”, narod je taj koji gubi.

O autoru:

Andrew Gavin Marshall je 27-godišnji istraživač i pisac iz Montreala u Kanadi. Voditelj je The People’s Book Projecta, pročelnik Odsjeka za geopolitiku na Institutu Hampton te direktor istraživanja za Global Power Project medijske platforme Occupy.com i World of Resistance (WoR) Report. Marshall vodi tjednu podcast emisiju na BoilingFrogsPost.comu. Za više informacija, posjetite njegovu web stranicu http://andrewgavinmarshall.com.

Pročitajte sljedeće

Zavjetni kovčeg je vrsta drevnog visokotehnološkog oružja, spekuliraju ruski mainstream mediji

Priča o stvarnoj pozadini legendi i mitova iz religijskih knjiga brojnih bliskoistočnih i …