Drevne nanostrukture pronađene u Uralskom gorju mogle bi biti stare čak 300.000 godina

„Izvanvremenski artefakt” je izraz za desetine pretpovijesnih predmeta pronađenih na raznim mjestima diljem svijeta koji su, imajući u vidu tehnološku razinu njihove izrade, u potpunom oprečju s njihovom utvrđenom starošću na osnovu fizičkih, kemijskih i/ili geoloških pokazatelja. Izvanvremenski artefakti često frustiraju znanstvenike iz redova konvencionalne znanosti a ushićuju pustolovne istraživače i pojedince zainteresirane za alternativne znanstvene teorije.
Godine 1991., izuzetno mali, spiralni artefakti pronađeni u blizini obala ruskih rijeka Kozim, Narada i Balbanju raspirili su raspravu koja traje i dan-danas. Ove misteriozne i sićušne strukture sugeriraju da je prije 300.000 godina možda postojala kultura sposobna da razvije nanotehnologiju.
Te umjetno napravljene zavojnice otkrivene su tijekom geoloških istraživanja povezanih s vađenjem zlata u Uralskom gorju. Među pronađenim predmetima su zavojnice, spirale, drške i druge neidentificirane komponente.
Prema analizi koju je obavila Ruska akademija znanosti iz Siftifkara, najveći pronađeni komadi načinjeni su od bakra, dok su najmanji od tungstena i molibdena.
I dok su najveći od tih predmeta veliki 1,18 inča (inč = 2,54 cm), veličina najmanjih iznosi samo jednu 10.000-inu inča, a mnogi ispoljavaju proporcije zlatnog reza. Njihov oblik sugerira da su to umjetno napravljeni, a ne prirodni metalni fragmenti. Ustvari, ustanovljeno je da su veoma slični istim minijaturnim komponentama današnje nanotehnologije.
Iako neki tvrde da su ove sitne strukture tek ostaci probnih raketa lansiranih iz obližnje svemirske postaje u Plesetsku, u izvještaju iz Moskovskog instituta stoji da su isuviše stare da bi mogle potjecati iz današnjih proizvodnih pogona.
Godine 1996., dr. E.W. Matvejeva, sa Središnjeg znanstveno-istraživačkog odsjeka geologije i eksploatacije dragocjenih metala u Moskvi, piše da, usprkos tome što su stare tisućama godina, pronađene komponente imaju tehnološko porijeklo.
Predmeti su pronađeni na dubini između 3 i 12 metara, u geološkom sloju starom između 20.000 i 318.000 godina.
Kako su ljudi uspijevali proizvesti takve sitne komponente u dalekoj prošlosti, i za što su služile? Neki smatraju kako te zavojnice dokazuju da je ljudska rasa bila na sofisticiranoj razini tehnologije u doba pleistocena, dok drugi tvrde da su otkriveni predmeti djelo izvanzemaljaca.
Spomenuti artefakti bili su proučavani u četiri različite ustanove: u Helsinkiju, St. Petersburgu te u Moskvi. Međutim, čini se da su daljnja istraživanja tih sićušnih struktura okončana 1999., nakon smrti dr. Johannesa Fiebaga, njihova glavnog proučavatelja.