BLISKI SUSRET KOJI JE WALTERU RIZZIJU ŽIVOT OKRENUO NAGLAVAČKE

Mjesto: Bolzano, sjeverna Italija.
Datum: 6. srpnja 1968.

Bila je hladna, tiha noć, tipična za alpsko ljeto. Industrijski radnik Walter Marino Rizzi iz Bolzana vozio se lokalnom cestom do mjesta gdje je njegova teta vodila hotel. U jednom trenutku, na oštrom zavoju, nešto je čudno privuklo njegovu pažnju – neobično, jarko svjetlo koje se nalazilo točno ispred njega, nasred ceste. Isprva je mislio da je to vozilo s upaljenim dugim svjetlima, ali brzo je shvatio da gleda u nešto što prkosi svakom konvencionalnom objašnjenju. Pred Rizzijem je bio ogroman objekt u obliku diska, obavijen jarkim, čudnim svjetlom. Stroj, s prozirnom kupolom na vrhu, podržavale su tri metalne ‘nogice’ s kojima je sletio na cestu.

ROBOT I ČUDAK SA STAKLENOM KACIGOM

„Kada sam stigao na otprilike pedeset metara od njega, primijetio sam da se na desnoj strani diska nalazi cilindrični robot, visok dva i pol metra, s tri noge i četiri ruke. Držao je vanjski dio objekta i rotirao ga, kao da popravlja nešto što je slomljeno. Tada sam mogao jasno vidjeti da je objekt bio napravljen od materijala sličnog aluminiju, ali povremeno se činio gotovo prozirnim. Dok sam se približavao disku, primijetio sam da bijela svjetlost koja ga je okruživala naglo završava oko 60 cm od površine, kao da postoji nevidljiva granica. Dodirnuvši ovu svjetleću barijeru, odmah sam se paralizirao – osjećao sam se kao da moje tijelo teži tone.

Zrak je postao rijedak, obavila me zagušljiva vrućina, a jak miris paljevine ispunio je zrak. Na vrhu broda, pod intenzivno sjajnom staklenom kupolom, dva bića su me promatrala u tišini. U tom trenutku, nešto nalik na vrata otvorilo se u donjem dijelu NLO-a, oslobađajući gustu ljubičastu i narančastu svjetlost. Iz te svjetlosti izronio je čudan lik, sa staklenom kacigom i uskim srebrnim odijelom te raskošnim pojasom oko struka.

PLANET S DVA SUNCA I BEZ NASILJA

Približavao se dugim koracima, dodirujući tlo. Činilo se da je visok malo iznad 180 cm… i kada je bio nešto više od metra udaljen od mene, podigao je desnu ruku i pogledao me ravno u oči… Imao je vrlo kratku svjetlosmeđu kosu… oči su mu bile prekrasne, veće od naših, blago ukošene, poput mačjih, s bjeloočnicama u boji lješnjaka, plavozelenom šarenicom i ovalnim zjenicama, koje su se neprestano skupljale kao u mačaka. Usne su mu bile vrlo tanke i kada se nasmiješio, vidio sam da ima pravilne, bijele zube, a koža mu je bila svijetlo maslinastozelena i vrlo glatka…”

Kada su im se pogledi susreli biće je u svjedoku izazvalo osjećaj iznenadne i neograničene sreće: „Sada sam se osjećao slobodno i lagano kao pero… bio je to uzvišeni osjećaj; htio sam ga zagrliti, ali odjednom sam se ponovno ukipio, a on mi je rukom dao znak da to ne činim.“ Tada sam ga na talijanskom htio pitati odakle dolazi… Nisam čak ni imao vremena formulirati pitanje, a već sam dobio odgovor u svojoj glavi… Tada je započela cijela naša komunikacija: čitao mi je misli i odmah mi davao odgovore.

Rekao je da dolazi s dalekog planeta, izvan naše galaksije, gotovo dvostruko većeg od Zemlje. Tamo postoje dva sunca – jedno veliko i jedno manje. Ona su dane i sumrake činila vrlo dugima, a noći vrlo kratkima. Opisao je svoj planet kao vrlo lijepo mjesto, s ogromnim planinama i puno vegetacije. Također je govorio o životu u društvu, koji je bio miran, vegetarijanski i bez nasilja. Tamo su bića živjela puno dulje od ljudi i nisu bila bolesna.

UPLITANJE U EVOLUCIJU NIJE DOZVOLJENO

To je bilo moguće zahvaljujući tehnologiji koja je stanice tijela uvijek održavala jakima i zdravima. Smrt je nastupala samo kada bi se unutarnji energetski ciklus potpuno iscrpio. Dok se odvijao mentalni dijalog, nisam mogao ne pogledati disk, pokušavajući razumjeti njegovu konstrukciju. Nije bilo vidljivih zavara, vijaka ili spojeva – izgledao je kao da je odliven iz jednog komada. Objašnjeno mi je da je njegov materijal tisuću puta otporniji od svega što imamo na Zemlji. Osim toga, imao je nevjerojatnu sposobnost ‘samozavarivanja’, automatskog popravljanja kada je to potrebno.

Nisam mogao ne upitati zašto s nama ne žele podijeliti svoje tehnološko znanje i zašto ovdje ne ostanu dulje. Odgovorio je da se ne smiju miješati u evoluciju drugog planeta

Nadalje je objasnio da bi, ako bi proveli još vremena u našem Sunčevom sustavu, prerano ostarjeli zbog uvjeta u Zemljinoj atmosferi. Na kraju je izjavio da nikada nećemo dosegnuti njihovu evolucijsku fazu zbog krhkosti Zemljine kore. Spomenuo je da će u bliskoj budućnosti doći do pomicanja Zemljinih polova, što će uzrokovati ogromne pukotine u kori i pokrenuti kataklizme koje će uništiti osamdeset posto svjetske populacije. Za preživjele tada bi samo uski pojas planeta ostao nastanjiv.“ Rizzijeve su se misli tada okrenule Bogu i upitao je izvanzemaljca postoji li slično vjerovanje i na njegovom planetu.

Rekao je da je za njih Bog svugdje: u biljkama, životinjama, stijenama, travi i u svoj prirodi. Objasnio je da je način na koji se ophodimo prema okolini od presudnog značaja za naše živote

Na kraju je izvanzemaljac Rizziju pričao o tzv. matičnim svemirskim brodovima (eng. mothership), koji su nešto poput divovskih nosača zrakoplova, sposobni za međuzvjezdana putovanja. Mogu biti promjera do pet kilometara i koriste oblik energije koji dolazi iz sunčevih sustava i silnih polja planeta. Ta je energija, prema njegovim riječima, neiscrpna i izuzetno moćna. Zahvaljujući njoj, ovi se brodovi mogu kretati puno brže od svjetlosti, trenutačno prelazeći velike udaljenosti i prenoseći materiju. U tom trenutku, robot je prestao s radom, smanjio se i klizio po podu dok nije nestao u donjem dijelu diska, gdje je bilo narančasto svjetlo.

POVEDI ME SA SOBOM

„Zatim, nakon što je objavljeno da se susret bliži kraju zamolio sam ga, preklinjao sam ga da me povede sa sobom… rekao mi je da to nije moguće: moje tijelo nije moglo podnijeti njegove vibracije i energije; stoga sam, obuzet očajem, kleknuo i plačući ga preklinjao da mi da nešto svoje. Pogledao me svojim divnim pogledom, još uvijek mi dajući taj osjećaj mira i spokoja, istovremeno ispruživši desnu ruku, dodirujući moje lijevo rame. Osjetio sam kao da se odvajam od tla, kao da sam lagan poput pera…“

U isto vrijeme, strani prijatelj se polako povukao i, podižući desnu ruku prema Zemljaninu u znak pozdrava, pomaknuo se u središte diska, smjestio se pored robota i nestao u snopu jarke svjetlosti. „U tom trenutku, nevidljiva sila me odgurnula od diska. Pokušao sam se oduprijeti, ali kao da me je nosila. S ubrzanim pulsom promatrao sam odlazak. Bijela svjetlost koja je okruživala disk počela je slabjeti, nosači su se uvlačili… sve se događalo u tišini. Malo-pomalo, svjetlost je postajala sve jača, sve dok, kada je dosegla određenu visinu, vrlo bijeli sjaj nije obuzeo objekt. U tom trenutku čuo sam zvižduk i, poput pucnja, podigao se u smjeru sjeveroistoka i nestao na nebu…“

IZVORI:

• Enigmas Fantásticos Investigation
• Rizzijevo svjedočanstvo je u početku objavljeno u obliku osobnih intervjua i razgovora s istraživačima, a kasnije je objavljivano u specijaliziranim časopisima poput Flying Saucer Review (FSR) i u knjigama poput Alien Base Timothyja Gooda
• Knjiga Humanoid Encounters 1965-1969: The Others Among Us autora Alberta S. Rosalesa
• Zadivljujuće svjedočanstvo Waltera Rizzija pogledajte u video isječku ispod (za auto-generirani hrvatski prijevod u podnožju videa prvo označiti ‘Subtitles/closed captions’, a nakon toga pod ‘Settings’ odabrati ‘Subtitles/CC’ -> ‘Auto translate’ -> ‘Croatian’):