Početna Doba razotkrivanja Čarobnjaci bogova – zaboravljena mudrost izgubljene zemaljske civilizacije
Doba razotkrivanja - Odabrano - 19.03.2019.

Čarobnjaci bogova – zaboravljena mudrost izgubljene zemaljske civilizacije

Povodom izlaska knjige Grahama Hancocka „Čarobnjaci bogova“ i na hrvatskom jeziku s autorom razgovaramo o njegovoj tvrdnji da je u pretpovijesno doba postojala drevna, ali izrazito napredna civilizacija, te o globalnoj kataklizmi koja je izbrisala ovo napredno ljudsko društvo i prisilila preživjele da počnu otpočetka

Sa Grahamom Hancockom razgovarao David Thrussell (prenosimo iz australskog magazina New Dawn, www.newdawnmagazine.com)

Autor i teoretičar Graham Hancock vrlo je snažno utjecao na popularno shvaćanje drevne prošlosti čovječanstva. U njegovom svjetskom bestseleru Otisci bogova iz 1995. godine iznose se tvrdnje da je u pretpovijesno doba postojala drevna, ali izrazito napredna civilizacija, koja je bila zajednička preteča svim kasnijim poznatim civilizacijama u povijesti. U svojim kasnijim knjigama, kao što su Čuvar postanka (uz koautorstvo Roberta Bauvala), Podzemlje (u kojoj se bavi podvodnim ruševinama kao dokazima za izgubljene civilizacije) i drugima Hancock iznosi smione nove teorije koje propituju konvencionalne dogme.

Hancockova nova knjiga Čarobnjaci bogova: zaboravljena mudrost izgubljene zemaljske civilizacije – svojevrstan nastavak Otisaka – nudi uvjerljive dokaze koji ukazuju na drevnu globalnu kataklizmu, do koje je došlo uslijed djelovanja meteora, koja je izbrisala iznimno napredno ljudsko društvo i u biti prisilila preživjele da počnu otpočetka. Hancock iznosi i dokaze da Zemlji možda ponovno prijeti takav meteorski pljusak koji je potencijalna opasnost za čitavu našu vrstu.

DREVNI PRIJENOS TEHNOLOGIJE

DAVID THRUSSELL (DT): Koliko dugo radite na novoj knjizi [Čarobnjaci bogova]?

GRAHAM HANCOCK (GH): U određenom smislu već 25 godina. Kao na glavnom projektu oko tri i  pol godine, ali ta se knjiga temelji na mojim interesima i istraživanjima koji sežu još u kraj 80-ih godina prošlog stoljeća.

DT: Da morate izdvojiti jedan snažan dokaz koji govori u prilog Vašoj teoriji, koji bi to bio i zašto?

GH: Nije to baš tako jednostavno. To nije problem koji se može riješiti čarobnim štapićem. Taj problem zahtijeva koordiniranje dokaza iz brojnih različitih izvora. Ponudio bih vam tri dokaza koji su svi u određenom smislu povezani, a jedan od njih, vrlo bitan, nešto je što sada imamo, ali ja nisam imao kada sam pisao Otiske bogova 1995. godine. Riječ je o neoborivim globalnim dokazima o globalnoj kataklizmi prije 13.000 – 12.000 godina. Tu sam pretpostavku u biti iznio u Otiscima bogova – da je prije 13.000 – 12.000 godina došlo do svjetske kataklizme, koja je dokrajčila jednu naprednu civilizaciju – te razmatrao brojne moguće uzroke te kataklizme, u prvom redu pomicanje polova i premještanje Zemljine kore.

Od 1995., a osobito od 2007., naovamo skupina je znanstvenika – a malo je od svega toga dosad izašlo u javnost – pred znanstvenu zajednicu podastrla apsolutno uvjerljive dokaze da je Zemlju snašao niz udara fragmenata gigantskog kometa, a ti su se udari dogodili prije 12.800 godina, kada je nekoliko fragmenata pogodilo sjevernoameričku ledenu kapu, što je uzrokovalo globalnu poplavu i radikalne klimatske promjene. Ponovno se to dogodilo prije 11.600 godina, kada je još fragmenata istoga kometa izašlo iz orbite i sručilo se u ocean – gotovo sigurno u Pacifik – uslijed čega se golem oblak vodene pare uzdigao u gornji sloj atmosfere, uzrokujući vrlo naglo globalno zatopljenje. Interval između tih dvaju perioda, tih 1200 godina između vremena prije 12.800 i prije 11.600 godina, razdoblje je globalne kataklizme bez premca. Popratilo ju je i masovno izumiranje životinjskih vrsta, megasisavaca, mamuta, vunenog nosoroga i tako dalje. Riječ je o događaju koji je, vjerujem, uništio čitavu pretpovijesnu civilizaciju koja prije toga nije uspjela ući u arheološke tragove.

Stavimo to sada u kontekst najnovijih arheoloških otkrića. Sjetite se da je jedan od dvaju datuma vezanih za tu kataklizmu onaj od prije 11.600 godina. Događaj je to koji je uključivao dva odvojena bombardiranja fragmentima kometa. U oba je navrata došlo do golema porasta razine mora, što je dovelo do globalne kataklizme. Prvi se put to dogodilo prije 12.800 godina, a drugi prije 11.600 godina – u oba je navrata došlo do globalnog potopa i golema rasta razine mora. Intrigantno je stoga da su arheološki lokalitet u jugoistočnoj Turskoj, Göbekli Tepe – što na turskom znači „trbušasto brdo“ – prije 11.600 godina podigli ljudi koji su već znali raditi s divovskim megalitima.

„Göbekli Tepe je anomalija jer je 7000 godina stariji od drugih megalitskih lokaliteta širom svijeta, a ipak nam pokazuje napredne tehnike obrade i rezanja kamena, organizacije rada, planiranja, projektiranja lokaliteta i usklađivanja s nebesima.“

To nije djelo skupine lovaca-skupljača koji su se jednoga jutra probudili i odjednom dobili nadahnuće za podizanjem prve megalitske arhitekture na svijetu. Po mom mišljenju, tu se radi o prijenosu tehnologije i znanja koje su sa sobom donijeli preživjeli predstavnici izgubljene civilizacije, uključujući i umijeća gradnje golemih megalitskih struktura – točno u isti trenutak prije 11.600 godina naglo se i neobjašnjivo pojavio ovaj sofisticirani megalitski lokalitet u jugoistočnoj Turskoj.

U istoj toj regiji dolazi i do uvođenja i širenja poljoprivrede, dok su prije toga stanovnici ondje bili isključivo lovci-skupljači. Ponavljam, riječ je o prijenosu tehnologije, otisku preživjelih pripadnika civilizacije koja je uništena kataklizmičnim događajima prije 12.800 i 11.600 godina.

U knjizi spominjem još i drevni mit o Atlantidi, koji zapravo i nije toliko star, budući da njegovu verziju koja je došla do nas – jedinu takvu – nalazimo u djelima grčkog filozofa Platona. Platon je rekao da je do priče o potapanju i razaranju napredne civilizacije Atlantide došao preko svog prethodnika Solona, grčkog zakonodavca koji je 600. godine prije Krista posjetio Egipat, gdje su mu egipatski svećenicu ispričali priču o Atlantidi. Rekli su da je Atlantida uništena i potopljena nakon što je na sebe navukla srdžbu bogova, 9000 godina prije Solonova vremena. Mi znamo da je Solon u Egiptu bio oko 600. godine prije Krista, tako da oni zapravo govore o vremenu prije 9600 godina po našem kalendaru, odnosno prije 11.600 godina, a upravo se tada pojavljuju dotad nepoznate tehnike izgradnje megalitske arhitekture te poljoprivreda na području jugoistočne Turske.

UDARI KOMETA

DT: Saznanje o kataklizmi nametalo nam se i prije, zar ne?

GH: Da, ali ne krivim povjesničare i arheologe što se time nisu ranije pozabavili. Naime, vodeći znanstvenici na tom polju zadnjih sedam ili osam godina prikupljaju i objavljuju dokaze samo o onome što danas nazivamo kometom iz perioda mlađeg drijasa. To je vrlo recentno otkriće, i to zato što je taj komet prije 12.800 godina do najsnažnijijih posljedica doveo na sjevernoameričkoj ledenoj kapi. To je još uvijek bilo ledeno doba. Sjeverna Amerika, južno sve do New Yorka, bila je prekrivena ledom dubine oko tri kilometra. Najmanje su četiri fragmenta kometa pogodila ledenu kapu. Međutim, ti fragmenti na tlu nisu ostavili značajne kratere jer krateri su i sami bili u ledu, a ogromna vrelina i kinetička energija kometa taj je led otopila, tako da su krateri bili samo privremeni te je došlo do efekta šoka na tlo ispod njih. Nedavno su pronađeni brojni krateri, i to one vrste koje bi nastale kada objekt udari u tri kilometra duboku ledenu kapu i taj šok prenese na stjenovitu podlogu ispod nje.

Puno su važniji dokazi tima znanstvenika – njih više od 30 – koji se bave kometom iz razdoblja mlađeg drijasa. Ti se dokazi temelje na onome što ja nazivam „proksiji impakta“. Kada se objekt promjera jednog kilometra kreće brzinom od oko 100 ili 110 kilometara na sat, on ima nevjerojatnu količinu kinetičke energije i posjeduje razornu moć usporedivu s čitavim nukleranim arsenalom na planetu Zemlji koji sav odjednom odleti u zrak. To sa sobom nosi vrlo prepoznatljive ishode. Jedan je od njih staklo koje nastaje taljenjem. Toplina koja se oslobađa premašuje vrelište kvarca. Te temperature veće su od 2200 Celzijevih stupnjeva. U takvim uvjetima nastaje staklo koje je nemoguće razlikovati od stakla koje nastaje kao nusproizvod nuklearnih eksplozija. Uslijed šoka i topline stvaraju se i mikrosferule ugljika te vrlo osebujni nanodijamanti. Ti nanodijamanti vidljivi su samo pod mikroskopom, a pomiješani su sa staklom nastalim uslijed taljenja, ugljičnim mikrosferulama i drugim dokazima koje nalazimo diljem svijeta. Oni su snažan dokaz u prilog teoriji o snažnom impaktu iz svemira prije 12.800 godina.

Uzgred, u početku se upravo taj tip dokaza iznosio ne bi li se dokazalo da je asteriod doveo do izumiranja dinosaura prije 65 milijuna godina. U samo dva navrata u povijesti našega planeta u zadnjih 100 milijuna godina nailazimo na potpuno iste proksije impakta širom svijeta. Jedan je od njih takozvani KT događaj prije 65 milijuna godina, koji je doveo do izumiranja dinosaura. Drugi je dosad neprepoznati, ali vrlo očit razorni događaj do kojega je došlo prije 12.800 godina, a uzrokovao ga je udar kometa u razdoblju mlađeg drijasa. Koristim termin „mlađi drijas“ jer je to geološki naziv za razdoblje prije 12.800 do 11.600 godina, kada je Zemlju zahvatilo naglo i dosad neobjašnjeno zaleđivanje. Sada znamo što je do toga dovelo – fragmenti gigantskog kometa koji su doveli do prave kataklizme.

SVE VIŠE NOVIH DOKAZA

DT: Je li opravdano reći da se konvencionalno nastrojena akademska zajednica, konvencionalni mediji i konvencionalna znanost čvrsto drže jednog određenog pogleda na povijest?

GH: Da. I to nimalo ne iznenađuje. Uvijek je tako kada se na nekom području, u nekoj disciplini – bilo da se radi o geologiji ili arheologiji – pojavljuju nova saznanja. Naši ugledni prethodnici doprinijeli su tom znanju i novi naraštaji očito poštuju njihov rad. Postupno se tako stvara referentni okvir, slika onoga kako bi to područje znanstvenog proučavanja trebalo izgledati. U arheologiji ta slika koja je stvarana tijekom zadnjih 100 godina rada prikazuje spor razvoj civilizacije – po njoj su naši preci bili lovci-skupljači i ništa se drugo značajno nije dogodilo do možda prije 8000 ili 9000 godina. Tada vidimo postupne pomake prema trajnom naseljavanju te prije otprilike 5000 godina nalazimo prve velike gradove i prve velike megalitske građevine. Tako nam razvoj civilizacije prikazuje srednja struja povjesničara i arheologa. Tako se on podučava u školama, takvog ga prenose mediji, ali on nije činjenica, on je samo referentni okvir oblikovan tijekom 100 godina arheoloških istraživanja. I to je, po mom mišljenju, problem s arheologijom i drugim znanstvenim disciplinama koje ostanu zarobljene u određenom referentnom okviru. Kada se pojave nove činjenice koje se u taj okvir ne uklapaju, njima je teško prilagoditi se novim spoznajama i prvi korak koji čine diskreditacija je tih činjenica. Kada se pojavljuje sve više dokaza koje postojeća paradigma ne zna objasniti, ta paradigma na kraju bude odbačena. Velik broj dobrih ljudi koji su napravili puno toga dobrog, koji su uvjereni da su u pravu, koji poštuju rad starijih i koji ne žele talasati – mislim da je u tome glavni problem. To se uvijek događa u znanosti. Nijedna se ideja ne mijenja naglo preko noći bez uvjerljivih dokaza za koje prethodna paradigma nema objašnjenja. To je nešto čemu danas svjedočimo na području povijesti i arheologije – pojavljuje se sve više dokaza koje postojeći referentni okvir povijesti jednostavno ne zna objasniti.

SUŽIVOT CIVILIZACIJA

DT: Možete li pretpostaviti – ako je teorija koju zagovarate uistinu točna – kako je izgledala prapovijest? Kako je izgledao život na Zemlji prije nego što je u nju udario taj komet?

GH: Bio je to puno složeniji svijet od onoga kakav nam prikazuje srednja struja povjesničara i arheologa. Nije to bio svijet na kojem su živjeli samo lovci-skupljači, kako oni navode, nego svijet u kojem su koegzistirali lovci-skupljači i jedna naprednija civilizacija. To na neki način i nije neobično. Razmislite li o tome, vidjet ćete da smo i mi danas tehnološki vrlo napredna civilizacija. Njezin je sastavni dio zapadnjačka tehnologija i industrijsko-tehnološki kompleks koji se proširio svijetom. Međutim, na tom svijetu mi nismo sami. Dijelimo ga s narodima lovaca-skupljača – takvi su, na primjer, lovci-skupljači iz pustinje Kalahari, Južne Afrike ili bazena rijeke Amazone. Postoje čak i plemena u bazenu Amazone do kojih nitko nije došao i koji ni ne znaju da mi postojimo. Napredna tehnološka kultura jednostavno ne postoji u njihovu pogledu na svijet.

„Baš kao što danas svjedočimo koegzistenciji napredne tehnologije i zajednica lovaca-skupljača, rekao bih da je isto bilo i u prošlosti te da je pred više od 13.000 godina, za vrijeme ledenog doba, na ovom planetu postojala daleko naprednija civilizacija nego što to priznaju povjesničari i arheolozi.“

Ona živi u mitovima i predajama diljem svijeta, a u prilog joj govore fascinantna arheološka otkrića, kao što je, na primjer, Göbekli Tepe.

Slike iznad: Göbekli Tepe, arheološko nalazište u jugoistočnoj Turskoj, nastalo prije 11.600 godina. Sagradili su ga ljudi koji su već znali obrađivati goleme megalite. Zbog svoje starosti Göbekli Tebe ozbiljno osporava uvriježenu paradigmu o razvoju ljudske civilizacije.

KATAKLIZME I ČOVJEČANSTVO

DT: Spomenuli ste dva očita kataklizmična događaja – izumiranje dinosaura i događaje tijekom mlađeg drijasa. Je li moguće da je bilo i drugih kataklizmi o kojima baš ništa ne znamo?

GH: Svakako je bilo drugih kataklizmičnih događaja i znamo za njih. Pitanje je jedino jesu li imali utjecaja na ljudsku vrstu. Pitanje je to za daljnja istraživanja. Trenutno se držim mišljenja da anatomski moderni ljudi – oni poput vas i mene – na Zemlji postoje tek oko 200.000 godina. Moguće je da će daljnja otkrića doći do dokaza o postojanju drevnijih anatomski modernih ljudi. Ne isključujem tu mogućnost. Trenutno, međutim, dokazi ukazuju na to da su se anatomski moderni ljudi pojavili pred oko 200.000 godina. Imamo, na primjer, kostur iz Etiopije, star 196.000 godina, koji se ni po čemu ne razlikuje od anatomski modernog ljudskog bića. Stoga je za to da te kataklizme uključuju čovječanstvo i da utječu na povijest čovjeka nužno da su se dogodile unutar njegova vremenskog okvira. Zato je mlađi drijas toliko intrigantan jer ne samo da je unutar ljudskog vremenskog okvira, nego je na samom njegovom rubu, na granici perioda za koji povjesničari i arheolozi smatraju da označava početak civilizacije. Oni, međutim, još uvijek nisu u obzir uzeli tu strašnu kataklizmu koja je dovela do uništenja te bih rekao da sve dok to ne učine, sve njihove ideje o počecima civilizacije ostaju jedna velika zbrka.

Prije nekoliko stotina milijuna, čak milijardi godina bilo je još globalnih kataklizmi koje su bile toliko razorne da su dovodile do izumiranja. Takve se stvari događaju s vremena na vrijeme, a svaki put kada se dogode, resetiraju sat na ovom planetu i život se uslijed takvih dramatičnih, radikalnih događaja promijeni. Ja mislim da je onaj najrecentniji, koji se dogodio prije 12.800 godina, bio taj koji je izravno utjecao na povijest čovječanstva – a tu zadnju globalnu kataklizmu povjesničari i arheolozi još nisu uzeli u obzir u kreiranju modela naše prošlosti.

Slike iznad: Gore: Graham Hancock ispred inkanskog zida u blizini Cuzca, u Peruu. Inke su na velike udaljenosti prevozili blokove teške nekoliko tona i gradili zidove s blokovima koji se savršeno uklapaju u cjelinu, bez morta koji bi ih povezivao.

Ispod: Alaca Hoyuk u Turskoj. Ista arhitektura kao i u Cuzcu.

ZAMRAČENA POVIJEST

DT: Je li moguće da konvencionalna znanost, mediji, pa čak u određenom smislu i stanovništvo općenito, ne žele znati o povijesti čovjeka kao vrste?

GH: Da ne zazvuči odviše alarmantno, rekao bih da mi se čini da je na djelu neka vrste direktive na razini vlasti. To se posebno odnosi na pitanja koja se tiču globalnih kataklizmi. Svatko tko je radio na polju geologije znat će da iznošenje pretpostavki o tome da je do nečega dovela kataklizma izaziva bijesne kritike. Sjajan geolog J Harlan Bretz – o kojem pišem u Čarobnjacima bogova – došao je do prvih dokaza o kataklizmičnom potopu u Sjevernoj Americi, osobito na pacifičkom sjeverozapadu, na području gdje sada susrećemo takozvano „krastavo tlo“, a koje sam pomno proučavao za Čarobnjake bogova. J Harlan Bretz bio je 100 % u pravu, ali trebalo je proći vremena do 20-ih, gotovo čak do 70-ih godina prošlog stoljeća, da se to i prihvati. Prije toga bio je izložen najokrutnijim i najneugodnijim mogućim vrijeđanjima, koje netko slabiji ne bi izdržao. Na kraju se ispostavilo da je on u pravu i poživio je do dobi od 99 godina. Kada mu je dodijeljeno najveće američko priznanje za postignuća na području geologije, rekao je: „Jedino za čim žalim je to što su mi svi moji protivnici sada već pomrli i nemam nikoga nad kim bih mogao likovati.“

DT: Ako je istina da se aktivno nastoji zaboraviti ili zamračiti povijest, zašto se to čini?

GH: Nisam siguran. Ne bih želio govoriti o zavjeri. Jednostavno mislim da tako funkcionira ljudski um. Teško nam je pojmiti određene stvari ili ih primijeniti na sebe. Možda i postoji zavjera. Moram se tom mogućnosti malo pozabaviti i u knjizi. Ne volim teorije zavjere – to je područje u kojem su činjenice tanke, a spekulacije brojne. Kada pogledam kako se ideje katastrofičara sustavno, ponekad i desetljećima, ismijavalo prije nego li su potvrđene kao ispravne – isto se pokazalo i u slučaju sudbine dinosaura uslijed udara kometa. U početku nitko od znanstvenika ni u to nije vjerovao. Luis i Walter Alvarez, koji su prvi iznijeli teoriju o kozmičkom impaktu koji se dogodio prije 65 milijuna godina, bili su izloženi poruzi i progonu, a na kraju se pokazalo da su bili u pravu.

PRIČE O APOKALIPSI

DT: Patite li ikada od „umora od priče o apokalipsi“? Čini se da je sveprisutno to mišljenje da nam predstoji kataklizma, zar ne?

GH: Ne, nisam umoran od priča o apokalipsi, niti razmišljam o tome da se primiče smak svijeta. Ono što mislim je da bismo više pozornosti trebali posvećivati našem kozmičkom okruženju. Ljudskoj su rasi trenutno posve pomiješani prioriteti. Trošimo bilijune dolara godišnje na oružje za masovno uništenje, spremni smo međusobno se pobiti i uništiti ovo naše predivno i dragocjeno stanište, Zemlju, koju nam je podario univerzum. Čovječanstvo trenutno pokazuje sve znakove jedne poludjele vrste koja je izgubila svijest, koja je potpuno posvećena proizvodnji i potrošnji materijalnih dobara te posve nezainteresirana za duhovnu sferu. Posve zanemarujemo taj naš prekrasni vrt u kojem živimo.

„Da ozbiljno preuzmemo odgovornost za ljudski život, tada bismo pobliže i pažljivo istražili svoje kozmičko okruženje.“

U knjizi svraćam pozornost na činjenicu da su krhotine divovskog kometa koji je uzrokovao kataklizmu prije 12.800 – 11.600 godina još uvijek u orbiti. Nazivamo ih meteorskim rojem Taurida. Zaobilazimo ga dvaput godišnje. Da smo pametni, obraćali bismo silnu pozornost na objekte koji se kreću u orbiti u meteorskom roju Taurida. I ako, kao što se čini izglednim, neki od njih zaprijete Zemlji u budućnosti, mi imamo tehnologiju i sposobnost da izbjegnemo tu opasnost. Problem budućih kataklizmi zanima me samo u smislu da ih možemo izbjeći i da bi nam prethodno znanje o njima pomoglo da ih spriječimo. Vjerujem da je takav slučaj i s kozmičkom prijetnjom. Prijetnja i stalna opasnost postoje. Većina odgovornih i ozbiljnih astronoma s tim bi se apsolutno složila.

  1. lipnja obilježavamo Svjetski dan asteroida, što je pokušaj svraćanja pozornosti na opasnosti koje prijete iz našeg neposrednog kozmičkog okruženja i pokušaj da se u vezi s njima nešto poduzme. Mi smo vjerojatno prva civilizacija u povijesti Zemlje koja ima sposobnost intervenirati u naše kozmičko okruženje i odvratiti ili preusmjeriti objekte koji mogu biti prijetnja životu na našem planetu. Mislim da bi bilo pametnije da odgovornije usmjerimo svoje resurse – gomile novca koji trenutno uzalud trošimo u vojne svrhe – i umjesto toga ih uložimo u detaljno osmišljeni projekt promatranja svemira te se na taj način pobrinemo da Zemlja više nikada ne pretrpi katastrofe poput onih prije 12.800 i 11.600 godina. Mahnito i bezumno se troši novac na vojni proračun. S obzirom na sav strah, mržnju i sumnje koji trenutno razdiru svijet, važno je da uvidimo da smo svi braća i sestre, jedna velika ljudska obitelj, te da bi nas upravo takav jedan plan rješavanja problema koji nam svima prijeti mogao zbližiti.

DT: Ironično je, zar ne, što nam sada svima prijeti oružje za masovno uništenje?

GH: Da, točno. To je moguće. Brojni astronomi (uključujući i Billa Napiera) i matematičar Emilio Spedicato sa Sveučilišta u Bergamu duboko su zabrinuti zbog meteorskog roja Taurida. Oni vjeruju da je u njemu niz vrlo velikih objekata, uključujući i onaj širine oko 30 km, a Zemlja pored toga roja prolazi dvaput godišnje. Neki izračuni ukazuju na to da bismo u narednih tridesetak godina mogli prolaziti kroz osobito opasne dijelove toga roja. Situacija, dakle, ne može biti opasnija. Moramo posvetiti pozornost tome problemu. Moramo identificirati objekte koji prijete Zemlji i moramo ih odvratiti. Sve mi to možemo, samo je potrebna volja. Tehnologiju već imamo. Međutim, dok uokolo strahujemo jedni od drugih, mrzimo se i sumnjamo u druge ljude oko sebe, oči nam nisu tamo gdje bi trebale biti. Pogled nam je usmjeren na neko posve krivo mjesto.

Pročitajte sljedeće

San i stvaranje svijeta

Morfej, sin Noći i Sna, krilato je božanstvo koje svake noći uzima čovjeka u svoj zagrljaj…