MEDICINA DRHTANJA

Ovaj tekst napisao je Bradford Keeney, autor knjige “Shaking medicine”

U studenome 1881. Indijanac plemena Squaxin, drvosječa po imenu John Slocum iz Pugeta obolio je, a ubrzo je bio i proglašen mrtvim. Prijatelji su, čekajući da dođe drveni lijes, bdjeli uz njegovo pokriveno tijelo. No odjednom, na sveopće iznenađenje, on je oživio i počeo opisivati vlastiti susret s anđelom. Taj je anđeo Slocumu rekao da će Bog indijanskom narodu poslati posebnu novu vrstu medicine, novi lijek pomoću kojega će moći ne samo liječiti druge, nego i same sebe, i to bez šamana i liječnika.

Približno godinu dana kasnije, John Slocum ponovo se razbolio. Toga je puta njegovu ženu Mary preplavio očaj. Kada je istrčala na otvoreno kako bi se pomolila i osvježila lice vodom iz potoka, osjetila je da je nešto u nju odozgo ušlo i počelo teći unutar njezina tijela. „Osjetila sam vrućinu”, prisjetila se, a tijelo joj se počelo tresti i drhtati. Kada se trčeći vratila u kuću spontano je dotakla svojega brata pa se i on počeo tresti. A nakon što se tako drhteći nadvila nad svojega muža zdravlje mu se do sljedećeg dana popravilo. Taj mu je događaj „donio spoznaju da je upravo to taj novi lijek, odnosno da je najavljena nova medicina tehnika drhtanja tijela”.

Od toga trenutka duhovno nadahnuće koje može pokrenuti tresenje tijela i dovesti do izlječenja prepoznaje, cijeni i njeguje vjera Indian Shakers. No oni nisu jedina kultura povezana uz to otkriće. Drhtanje tijela i vibrirajući dodir kao moćni oblici iscjeljujućeg izražaja poznati su na čitavome svijetu. Nažalost, vrijednost drhtanja, drmanja, vibriranja i sličnoga kod liječenja tijela, uma i duše u posljednje je vrijeme gotovo potpuno zaboravljeno, pogotovo u školovanijim i tehnološki naprednijim kulturama.

Sve donedavno relativno nepoznate bile su i prakse joge, meditacije i akupunkture. No danas je spoznaja da se opuštanjem i mirovanjem može doći do iscjeljenja jedna paradigma za sebe koju je dr. Herbert Benson s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard nazvao reakcija opuštanja. Opuštanju je komplementarno uzbuđenje, odnosno reakcija uzbuđenja.

„A povišeno uzbuđenje – bez obzira na to dolazi li ono od plesa, spontanog skakanja ili drhtanja tijela – može za prakse iscjeljivanja i transformacije biti jednako vrijedno kao i mirno sjedenje u lotus položaju.“

Najsnažniji oblik iscjeljivanja mogao bi biti jedan cjelovit ciklus – od ekstatičke ekspresije do duboka mira.

Nadvladavanje tabua ekstaze

Nama je dana sloboda da sa svojim tijelima radimo razne stvari, od probave kemijskih tvari (kako legalnih tako i ilegalnih), do stimuliranja vlastitih erotskih kapaciteta najrazličitijim metodama i scenarijima. No drhtanje nam je još uvijek nekako „izvan ruke”. Većina nas je uvjetovana da ne želimo izgledati kao da smo izvan kontrole.

No nikakva kultura ne može neko ponašanje, kao ni društvenu praksu, iskorijeniti u potpunosti. Zabrane samo sve to potisnu u podzemlje, ali se kontinuitet ne prekida. Kada su mnoge tradicionalne prakse iscjeljivanja i crkve gotovo zabranile takve žive, „nekontrolirane” izražaje, oni su se „preselili” na glazbene pozornice i plesne podije bluesa, rocka i tehno raveova, da ne spominjemo festivale Burning Man koji se održavaju po čitavom svijetu ili svete tradicije gospela afroameričke crkve. Drhtanje nije nikada prestalo, no danas se obično odvija odvojeno od kolektivne mudrosti.

„Drhtanjem se otvaraju vrata prema onom divljem, onom nesvjesnom u nama – prema onome što pjesnik Gary Snyder opisuje kao „elegantno samodisciplinirano, samoregulirajuće” – prema stanju u kojem ne postoji nikakav plan upravljanja.“

To divlje dom je šamanima, kvekerima, gnosticima, taoistima, jogijima, anarhistima, američkim Indijancima, alkemičarima, Bušmanima, Shakersima, sufijima, katolicima prema Teilhardu de Chardinu, biolozima, druidima, zen budistima i Tibetancima – tradicijama koje štuju misterij veći od naše sposobnosti razumijevanja.

Zajedničko drhtanje

Moje je drhtanje započelo prije više od 36 godina jednim mističnim iskustvom koje me je dovelo do duša rođaka. O tome detaljno pišem u svojem djelu Bushman Shaman: Awakening the Spirit through Ecstatic Dance (Bušmanski šaman: buđenje duha ekstatičnim plesom; Destiny Books, 2005.):

„Prateći crtu obzora opazio sam u daljini skup Bušmana. Zaustavili smo kamionet i potrčali prema njima. Prišao sam najstarijima među njima i shvatio da sam neke od njih susreo u svojim snovima. Ruke su nam obavile tijela i grlili smo se kao da sam se upravo vratio svojem domu. Jedan od starijih muškaraca, imena Mantag, starješina sela, odmah se počeo tresti. Tresao sam se zajedno s njim. I odmah smo komunicirali, bez riječi. Susretali smo jedan drugoga svojim tijelima, izražavajući se vibracijama o kojima sam toliko želio razgovarati da sam ondje doputovao s drugog kraja svijeta. Dok smo tako drhtali neke od žena iz njihove zajednice okupile su se oko nas sa svojom djecom i počele pjevati i pljeskati rukama, stvarajući tako živi ritam. To mi je bilo prvo iskustvo drhtanja s nekim Bušmanom… Moj mi je vodič, Twele, kasnije objasnio: Šamanima ples pomaže da osjete moć koja dovodi do drhtanja. Kada tijekom plesa dodirujem druge oko sebe, osjetim kako mi se ruke jako zagriju. A kada dok plešem ljudi oko mene glasno pjevaju, ta energija ulazi u moja stopala. Zagrije me ta energija glazbe, uđe mi u glavu i osjetim je kao neku paru od koje mi se ona učini većom. Zatim se nad ples nadvije neka svjetlost. Tijelo mi se učini lakšim i osjetim kao da lebdim.”

Iskušavanje nove medicine

U godinama nakon tog prvog iskustva drhtao sam sa šamanima i narodnim liječnicima urođenicima čitavoga svijeta, od Karipskih Shakera Sv. Vincenta preko amazonskih Indijanaca iz plemena Guarani do vođa japanske tradicionalne medicine Seiki Jutsu. Naučio sam da ne postoji „pravilan” način drhtanja niti se može naučiti kako medicinu drhtanja primiti u vlastiti život. Naučio sam i da su kulture čitavog svijeta došle do svojih hipoteza i da su sili za koju vjeruju da pokreće to drhtanje dale neka svoja imena.

„Uglavnom govore o tome kako postoji neka univerzalna životna sila kojoj možemo pristupiti te da njezina energija donosi drhtanje i sve ostale energetske rezultate.“

U Kini ta se hipotetska energija naziva chi, odnosno qi. U japanu se zove ki, u Indiji prana, na Havajima ha, Bušmani Kalaharija nazivaju je n/om, neki australski Aboridžini tumpinyeri mooroop, Židovi kabalisti yesod, kršćani duh sveti, sufiji baraka, a Indijanci plemena Ojibway manitou. Mnogi urođenički narodi jednostavno je nazivaju „medicina”, odnosno „lijek”. No uopće nije važno na koji se način ta sila naziva i tumači. Svakako se možemo složiti oko stvarnosti pojave uzbuđenog tijela. Možemo i opaziti kako uzbuđeno tijelo dovodi do ekstatičkog iskustva koje može oporaviti i promijeniti naše živote. Želim vam da iskušate drhtanje. Isprva vam se ono može učiniti egzotičnim i neprirodnim. No kada ga doživite u njegovu prirodnom obliku, osjetit ćete kako je ono oduvijek bilo dio vas, kao neki dobar prijatelj iz davnina s kojim ste izgubili dodir – vodstvo koje vam dolazi iz vlastita tijela.