ZATIRANJE NARODNE CRKVE – O ‘pokrštavanju’ Hrvata iz ugla Konstantina Porfirogeneta

Ovo je peti nastavak feljtona „O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva“ naših kolumnista Domagoja Nikolića i Vinka Klarića. Prva četiri nastavka pogledajte OVDJE…

Tema ‘pokrštavanja’ Hrvata ne može se kvalitetno promatrati van autohtonističkog konteksta prema kojem postoji drevna Narodna crkva s arijanskim nagnućima koja svoje korijene pruža sve do Svetog Dujma to jest Dioklecijana. Što to nije uobičajeni diskurs, problem je koji proizlazi iz kontinuiteta naših poluporaza i poraza, jer povijest pišu pobjednici. Grčka i latinska crkva jesu posvađane sestre, ali su ipak sestre koje u konačnici veže isti interes zatiranja slavenske Narodne crkve, bez čega ne mogu imati nikakav legitimitet jer službeno rimsko kršćanstvo čedo je ilirske crkve i ilirskih careva Rima. No, budući da nikada ne uspijevaju zadati konačan udarac i pobijediti do kraja, uvijek su prisiljene napraviti neki kompromis iz kojeg s vremenom izviru novi sukobi. Tako se njihova politika svodi na upravljanje sukobima koji kod nas traju milenijima.

Zlonamjerni besmisao

Većina današnjih laži i naše iskrivljene svijesti o nama samima potječe od Konstantina Porfirogeneta, čije najvjerojatnije falsificirano pisanje treba stalno raskrinkavati i hvatati u nedosljednostima da bi se konačno i u potpunosti prokazao sav taj zlonamjerni besmisao.

Počet ćemo s njegovim objašnjenjem tko su Rimljani u Dalmaciji koje se pojavljuje u 29. poglavlju kad kaže da je „Dioklecijan stvorio kolonije romanskog naroda u Dalmaciji“. Dakle, radi se o očiglednoj besmislici, budući da su romanske kolonije u Dalmaciji stvorene daleko ranije, najkasnije još tamo u ilirskim ratovima.

Kad u daljem tekstu napiše A ti ljudi su nazvani Romani zato što su se iz Rome odselili tamo onda barem znamo da oni nisu autohtoni već kolonizatori, što je u njegovo vrijeme valjda bilo svakome još toliko jasno da o tome nije imalo smisla lagati. No, spinovi su ipak potrebni da se Dioklecijana odvoji od Ilira i time dade vjerski legitimitet rimsko-grčkoj strani.

Porfirogenet priču o doseljavanju Romana u Dalmaciju ponavlja u 31. poglavlju (…) Rimljane koje je car Dioklecijan poveo iz Rima i naselio tamo, po čemu se nazivaju Rimljani, jer su došavši iz Rima osnovali svoja sjedišta u tim područjima, svakako u Hrobatiji i Serviji“. Dakle, nema govora o tome da su oni autohtoni – riječ je o naoko nezlonamjernoj pogreški, a u biti se radi o klasičnom spinu.

Da će se u toj spinovanoj zavrzlami ipak pojaviti neki smisao najavljuju dalje besmislice iz 30. poglavlja: Nadomak Aspalata se nalazi grad Salona koga je osnovao car Dioklecijan. Kao što znamo, povijest Salone seže jako davno u prošlost, vjerojatno i daleko prije 1000 godina pr. n. e., a spominje se prvi put u 7. stoljeću pr. n.e. kao ilirski grad.

Nasuprot tome, Porfirogenet želi da stvorimo sljedeću sliku: Dioklecijan je osnovao Salonu u kojoj je naselio Rimljane. Po toj liniji onamo stiže Dujam. U Saloni se nalazi Salonitanska biskupija koja jedina ima legitimitet i ona nema veze s Ilirima. To je, dakle, smisao tog spinovanja.

Na slici iznad: Konstantin VII Porfirogenet

Pokrštavanje je ratovanje

Budući da je sve skupa riječ o potpunoj besmislici, dokaz je to da Porfirogeneta treba čitati uvijek kritički i uvijek u širem kontekstu događaja o kojima govori.

Da je tomu tako govori nam odlomak iz 31. poglavlja: Od vladavine cara Heraklija u 7. stoljeću čitava Dalmacija i njoj susjedni narodi Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani i Neretvani koji se nazivaju i Pagani, odbacili su romansku vlast.

Naime, kako je moguće da su Slaveni odbacili rimsku vlast ako su netom provalili preko granice da istjeraju Rimljane koji se, po njegovim riječima, nalaze u tuđoj zemlji za koju ne navodi čija ona jest, niti koje je stanovništvo tamo autohtono. A u slučaju da jesu zbacili znači da nisu došli, već su odavno na tom mjestu.

Zatim za Slavene kaže: (…) držali su se svog zakona. Dakle, to znači da su imali i vjeru i zakon, pa ne može biti govora da se radi o divljoj rulji koja ionako ne bi imala nikakve šanse protiv organizirane i civilizirane države. Međutim, ne navodi se kojeg su se zakona držali. Tekst i dalje govori iste stvari (…) odbacivši uzde Romejskog carstva postali su slobodni. Drugim riječima, očigledno su ranije bili tu porobljeni, jer nisu valjda nahrupili iz prekograničnih područja kao rimski robovi.

No, za vladanja najpobožnijeg cara Vasilija poslali su legate, tražeći da se pokrste oni među njima koji nisu bili kršteni. Radi se o još jednom očiglednom spinu zato što ‘car pisac’ prikriva da je riječ o ratovanju, budući da je za vrijeme Vasilija I oštricom mača porobljena dalmatinska obala i osnovana Bizantska tema Dalmacija.

Dalje navodi: A otkako su kršteni postavio im je princepse, i to one koje su oni željeli i izabrali iz roda kojeg su najviše poštovali i voljeli. Svi osim Pagana što na jeziku Sklava znači ‘nekršteni’. Na kraju su i oni poslali legate i zatražili da budu pokršteni, pa je on poslao određene ljude i pokrstio ih. Dakle, čak i najtvrdokorniji Pagani koji s Romejima čak i u to vrijeme za vladavine kneza Domagoja itekako ratuju, bivaju ‘dobrovoljno’ pokršteni. Nema sumnje, pokrštavanje je ratovanje (vatreno krštenje), iako Porfirogenet želi da vjerujemo da su Dalmatinci sami htjeli da ih se ‘pokrsti’. Međutim, ratovanje kod nas uvijek završi nekim kompromisom jer ovaj narod nije još nitko uspio do kraja porobiti.

Novi spinovi

Dalje u 31. poglavlju vraća se na pitanja iz 7. stoljeća: Car Heraklije od svećenika koji su preko legata bili zatraženi iz Rima odredio je arhiepiskopa, episkopa, prezbitere i đakone te pokrstio Hrvate (…) Ovi pokršteni Hrvati nisu voljni da izvan granica svoje zemlje ratuju s drugima jer su primili neko proročanstvo, odnosno odluku od rimskog pontifeksa, koji je u vrijeme romejskog cara Heraklija poslao svećenike i pokrstio ih, da se poslije primljenog pokrštenja slože i svojeručno danim potvrdama zakunu u sv. Petra Apostola da neće nikada vojskom napadati tuđu zemlju, već održavati mir sa svima koji to žele, primivši u zamjenu blagoslov od rimskog pontifeksa, ako nekada drugi narodi napadnu i ratom uznemire zemlju Hrobata, onda će se za njih boriti i bit će zaštitnik njihov Bog, donoseći im pobjedu pomoću Kristovog učenika Petra.

Riječ je opet o neviđenoj gomili gluposti. Prvo, koliko puta se dobrovoljno krste? Drugo, za vrijeme cara Heraklija Romeji su istjerani iz Dalmacije, osim onih što su se noktima održali na nekoliko utvrđenih hridi, a govoriti o tome da bi neka divlja rulja koja je upravo istjerala Rimljane i ne priznaje njihov zakon primila proroštvo rimskog pontifeksa koji će im, ako im netko zaprijeti oružjem, preko Petra Apostola u zaštitu poslati gospodina Boga potpuna je besmislica. Pogotovo što ratovi i dalje traju, kako nam to svjedoči npr. drugi spin majstor Toma Arhiđakon.

„Spomenut ćemo i još jednom naglasiti da Porfirogenet šuti kao zaliven o Narodnoj crkvi.“

A još jedan besmisleni i reciklirani Porfirogetov prohod ostavljamo kao uvod u naš sljedeći napis koji će se baviti baš pitanjima Narodne crkve iz onog vremena:

Poslije mnogo godina u vrijeme kneza (princepsa) Trpimira, oca kneza (princepsa) Krešimira, iz Frankije, koja je između Hrobatije i Venecije, došao je neki čovjek po imenu Martin, veoma pobožan čovjek koji je bio vrlo slab i sakat (bez nogu), tako da su ga četiri hamala (sluge, nosači) nosila tamo gdje bi poželio da ide, preporučio je Hrobatima da se do kraja života pridržavaju te naredbe presvetoga pontifeksa, udostojivši ih istim zavjetom kao prethodno ponitifeks. Zbog toga lađe ovih Hrobata nikad ne kreću u neki rat da napadaju, osim ako netko ne zarati protiv njih…“