Početna Doba razotkrivanja Čovjek nikada nije sletio na Mjesec!?
Doba razotkrivanja - Odabrano - 18.11.2018.

Čovjek nikada nije sletio na Mjesec!?

Priča o navodnom lažnom slijetanju na Mjesec danas je dobro poznata, mada je s vremenom, upornošću ignorancije od strane ljudi i institucija koje se smatraju vjerodostojnima ona nekako potonula u zaborav. Sve do danas, kada dr. sc. Sergej Aljbertovič Salj koji je radio na svemirskom programu propalog SSSR-a uvjerljivo tvrdi – čovjek nikada nije sletio na Mjesec

Ovo je nastavak teksta „Svemirski program, drevna prošlost i zvjezdani ratovi“ kojeg je napisao kolumnist magazina Svjetlost Ka eM specijalno za portal Nexus-Svjetlost. Prvi dio možete pročitati OVDJE…

Sada svakako nije vrijeme osvajanja svemira, bar ne javno. Pionirska i herojska vremena bile su šezdesete godine 20. stoljeća. Tad su stvorene svemirske legende koje i danas žive, dok su mnoge priče već zaboravljene i mogu se čuti jedino od suvremenika tih zbivanja, poput dr. Salja. A tada, lišena omotača suvremene mitologije, drugačija se slika ukazuje:

„Ispričat ću vam nešto što malo tko zna. U novinama iz šezdesetih godina prošlog stoljeća Sergej Koroljov (otac sovjetskog svemirskog programa) govorio je o tome što je potrebno za osvajanje svemira. U to smo vrijeme maštali o letu ne samo na Mjesec nego i na Mars, Jupiter i drugdje. No, svi su ti programi iz različitih razloga propali. Mi se i dandanas koristimo tehnikom koja je stvorena još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. U principu ništa novo nije napravljeno. Čak su i Amerikanci odustali od letova na Mjesec. A zapravo je sve vrlo ozbiljno. Kad su Amerikanci poslali na put prema Mjesecu automatske sonde koje su bile pune uređaja za očitavanje radioaktivnosti, odnosno kad su stavljene u jako visoku orbitu u visinu od tisuću kilometara iznad Zemlje, razina radioaktivnog i kozmičkog zračenja bila je vrlo visoka, čak do tisuću puta veća nego na visinama na kojima se nalazi orbitalna stanica. I to, naravno, nije spojivo sa životom čovjeka. Osobito je to došlo do izražaja kad su svemirski uređaji počeli letjeti na udaljenosti veće od deset tisuća kilometara. Dakle, poletjeti na jako visoku orbitu i doći do trideset ili četrdeset tisuća kilometara, ili poletjeti na Mjesec i pritom se udaljiti od Zemlje četrdeset tisuća kilometara i ne stradati od smrtonosne doze radijacije nije moguće ako nemate specijalnu zaštitu. Potvrdili su to i pokusi koje su najprije provodili Amerikanci, a zatim i naši istraživači.“

Cijenu dobivenih spoznaja životom su plaćale životinje

„Stavili su majmune u kabinu takvih uređaja koji su letjeli na te visoke orbite. Majmuni su se vratili iz orbite živi, ali su već nekoliko dana nakon povratka umrli od silne doze radioaktivnosti. I tako je još 1965. godine postalo svima jasno da bez specijalne zaštite, tj. bez specijalne olovne obloge oko svemirskog broda debljine najmanje jedan centimetar letjeti u otvoreni svemir (područje gdje više nema zaštite od radioaktivnog i kozmičkog zračenja od Zemljinog magnetskog polja) jednostavno nije moguće. I sad su se Amerikanci našli u dilemi. Hoće li i dalje razvijati program puta na Mjesec što su odlučili još 1961. godine, a predsjednik je obećao da će biti na Mjesecu, na što su iz budžeta otišli ogromni novci (deseci milijarda ondašnjih dolara)? Kad je otkriveno da čovjek jednostavno bez specijalne zaštite ne može biti u takvom području svemira, a svemirski brodovi toga vremena nisu mogli osigurati takav tip zaštite, jer raketni motori nisu mogli podići u orbitu takvu olovnu oblogu za zaštitu od zračenja, Amerikanci su odlučili inscenirati let na Mjesec. Danas je to dokazana činjenica.“

Lažno slijetanje na Mjesec

Priča o navodnom lažnom slijetanju na Mjesec danas je dobro poznata, mada je s vremenom, upornošću ignorancije od  strane ljudi i institucija koje se smatraju vjerodostojnima, i ona nekako opet potonula u zaborav:

„Na žalost, mnogi naši istraživači u to ne žele vjerovati. To piše u radovima o radijacijskoj medicini koji su bili proglašeni državnom tajnom, no ostaci tih istraživanja ostali su očuvani i možete ih naći. Do današnjeg dana još ne postoje takvi svemirski uređaji koji bi čovjeku mogli osiguravati zaštitu od zračenja u svemiru. Zato su Amerikanci podržali odluku o insceniranju spuštanja čovjeka na Mjesec, zbog čega su na Mjesec spustili repeticijske sonde, postavili tamo primopredajnike, pa je pomoću njih osiguran prijenos radiosignala s Mjeseca. Pri čemu su se tzv. astronauti nalazili na Zemlji, slali su radiosignal na Mjesec, odakle je dolazio njihov odraz, i ljudi u cijelom svijetu, uključujući u Sovjetskom Savezu, mislili su da gledaju program direktno sa Mjeseca. A u stvarnosti astronauti su se nalazili na Zemlji.“

Svakako, nakon velikih obećanja i prštećeg optimizma moguće je da je tada možda još nepoznata činjenica o količini zračenja u otvorenom svemiru dovela američku austronautiku u nezavidan položaj da mora priznati poraz:

„Gledajte u kakvom su se položaju našli Amerikanci. Predsjednik je obećao da će astronauti biti na Mjesecu, krenulo je financiranje u iznosu desetaka milijardi ondašnjih dolara, u NASA-i je u to vrijeme radilo tristo tisuća ljudi te stoga nije bilo moguće priznati da je sve bilo uzalud. Zato su Amerikanci donijeli takvo rješenje. Na žalost, sovjetski rukovoditelji su se poveli za njihovim primjerom i potvrdili da su Amerikanci bili na Mjesecu. Ne samo to, nego je SSSR 1969. godine postavio u orbitu specijalni satelit koji je obletio Mjesec i vratio se na Zemlju. Na tom su se satelitu nalazile kornjače. Dakle, ne majmuni, niti čimpanze, pa čak niti miševi. Kako se radilo o malom volumenu, mogli su postaviti specijalnu zaštitu. No, tu je bio i drugi razlog. Vodozemci su sto puta otporniji za zračenje od čovjeka. Kornjače lako podnose zračenje koje je za čovjeka smrtonosno. One su se sretno vratile na Zemlju, što je bio dokaz da je moguće obletjeti Mjesec u svemirskom brodu. Amerikanci ne samo da su obletjeli Mjesec, nego su i hodali po njegovoj površini? A let do Mjeseca je trajao osam dana. Vjerujte mi da poslije takve količine radijacije niti jedan astronaut ne bi ostao živ.“

Nisu uspjeli ni Rusi

Zašto Amerikanci nisu taj silan novac iz financiranja usmjerili na razvoj goriva ili motora koji bi mogao podići takvu olovnu zaštitu u nebo, ili pak na razvoj nekih alternativnih sustava zaštite od zračenja? Bilo je to vrijeme ekonomskog rasta SAD-a, a dolar je puno vrijedio.

„Kad je postalo jasno da je razina zračenja u svemiru znatno viša Amerikanci su odlučili postaviti olovnu zaštitu na svemirskim brodovima. U to je vrijeme Verner von Braun projektirao ogromne svemirske rakete na temelju raketnog motora F-1 koji je razvijao potisak do osamdeset tona. Na žalost, taj je program prekinut tj. motor nije doveden do dovoljno razvijenog stupnja, pa se nije uspjelo napraviti toliko ogromne rakete koje bi mogle dići u orbitu takav svemirski brod koji bi imao tako debelu olovnu stjenku koja bi štitila posadu od zračenja. I zato su Amerikanci jednostavno morali falsificirati sve te letove. Dakle, uistinu se lansiralo veliku svemirsku raketu koja čak nije letjela niti do orbite. Izgarali su svi stupnjevi, koji su padali u more. Amerikanci su lovili te padajuće dijelove, a astronauti su se nalazili u centru upravljanja letom i otuda je išla reportaža.“

U isto vrijeme i Sovjetski Savez nastojao je dohvatiti Mjesec, ali uz puno manje pompe:

„Sergej Koroljov u to je vrijeme u SSSR-u bio odgovoran za izradu ogromne rakete N-1 koja je bila viša od sto metara, i koja bi mogla odvesti na orbitu oko Mjeseca svemirski brod s olovnom oblogom. Ni taj program, na žalost, nije uspio i zato su ga otkazali. Na to su potrošeni ogromni novci, a pritom su nastali veliki problemi jer se željelo stvoriti silno magnetsko polje koje bi štitilo od zračenja. I taj je program mnogo koštao, a nije bilo ozbiljnih rezultata ni radova na tu temu. Nije bilo druge nego odustati od leta na druga svemirska tijela.“

Slijedi:

Je li moguće realizirati let u svemir

Pročitajte sljedeće

San i stvaranje svijeta

Morfej, sin Noći i Sna, krilato je božanstvo koje svake noći uzima čovjeka u svoj zagrljaj…