Ponovno uspostavljanje ravnoteže između muškog i ženskog

Ta protočnost i ravnoteža možda su najbolje prikazane taoističkom slikom neraskidivog odnosa i komplementarnosti Yina i Yanga. U najširem smislu, ženski princip predstavlja obuhvaćajući obrazac energije: prijemčiv, povezujući, održavajući stvari u međusobnom odnosu; muški princip predstavlja šireći obrazac energije: usmjeren prema širenju, ekspanziji prema onome što je izvan. Preciznije, ženski princip odražava instinktivnu matricu i osjećajne (srčane) vrijednosti svijesti; muški princip odražava istraživačke, ciljano usmjerene, organizirajuće i razlikujuće kvalitete svijesti, koje se općenito povezuju s umom ili intelektom. Tisućljećima su žene živjele bliže prvom obrascu, a muškarci drugom. No danas postoji dubok impuls da te principe uravnotežimo unutar sebe i unutar naše kulture. Postoji hitna potreba da se sadašnje pretjerano naglašavanje muških vrijednosti ublaži svjesnim nastojanjem integracije ženskog principa.

PATRIJARHALNA CIVILIZACIJA

U drevnom svijetu ženski princip, utjelovljen u slici božice, predstavljao je odnos – skrivenu povezanost svih stvari međusobno. Drugo, predstavljao je pravdu, mudrost i suosjećanje. Treće, i najvažnije, bio je poistovjećen s nevidljivom dimenzijom izvan poznatog svijeta – dimenzijom koju možemo zamisliti kao matricu koja povezuje nevidljivi duh s vidljivom prirodom. Riječ koja se tada koristila za imenovanje te matrice bila je božica; kasnije je to postala duša. Ženski princip nudio je sliku jedinstva, svetosti i nepovredivosti cjelokupnog života; fenomenalni svijet (priroda, materija, tijelo) smatrao se svetim jer je bio teofanija ili manifestacija nevidljivog duha.

Najveći nedostatak patrijarhalne civilizacije bilo je pretjerano naglašavanje muškog arhetipa (poistovjećenog s duhom) i obezvrjeđivanje ženskog principa (poistovjećenog s prirodom). To se odrazilo u činjenici da božanstvo nema žensku dimenziju, u sustavnom zanemarivanju osjećajnih vrijednosti i u mizoginiji odgovornoj za potiskivanje i patnju žena. Povijest posljednjih 4000 godina oblikovali su muškarci, određivale su je muške perspektive i usmjeravali ciljevi koje su definirali muškarci – prvenstveno ciljevi osvajanja i kontrole. (Ovo ni u kojem smislu nije zamišljeno kao kritika; u kontekstu prevladavajućih sustava vjerovanja i opće razine svijesti, stvari nisu mogle biti drukčije.)

MODERNI TIRANIN

Međutim, religija i znanost – sve naše kulturne ideje i obrasci ponašanja – razvili su se iz tog neuravnoteženog temelja. Tijekom cijelog tog razdoblja, sve što je bilo označeno kao „žensko” (priroda, tijelo, žena) bilo je obezvrijeđeno i potiskivano, uključujući bogatu raznolikost poganskog nasljeđa drevnoga svijeta. U području religije heretici su bili eliminirani; izgubljeni su različiti načini izravnog odnosa prema transcendentnom. Prirodno, to je stvorilo duboku neravnotežu u kulturi i u ljudskoj psihi. To je naposljetku dovelo do tiranija ovoga stoljeća, u kojima su životi oko 200 milijuna ljudi žrtvovani totalitarnim režimima. Brutalno nasljeđe te neravnoteže možemo vidjeti u Afganistanu, Bosni, Rusiji i sada na Kosovu. Ali možemo ga vidjeti i u etosu koji dominira zapadnom kulturom. Moderni tiranin ekstremni je odraz duboko ukorijenjene patologije proizašle iz dugotrajne kulturne neravnoteže između muškog i ženskog arhetipa te, na ljudskoj razini, između muškaraca i žena.

Htio bih vam pročitati ovaj ulomak iz nedavnog članka:

„Ovo je svijet monstruozne tiranije. Posvuda postoje vlade koje namjerno ili iz nemara izgladnjuju ljude, uništavaju njihovu egzistenciju, razaraju njihove obitelji. Posvuda postoji potlačivanje žena, drugih rasa, načina života koji su ljudima dragocjeni. Imovina se oduzima, sela se pale, bolesti i pothranjenost ostavljaju se da nekontrolirano haraju. A ono što sve te žrtve, njih desetke milijuna, imaju zajedničko – ono što njihovu patnju stavlja u središte mog ogorčenja – jest ovo: oni to nisu tražili; ne mogu to izbjeći; ne mogu ništa učiniti da to promijene; nemaju izbora.”

(Matthew Parris, The Times, London, 6. 9. 1998.)

IZVRNUTE VRIJEDNOSTI

Tamo gdje ne postoji odnos i ravnoteža između muškog i ženskog principa, muški princip postaje patološki prenaglašen, napuhan; ženski patološki umanjen, neizražajan i neučinkovit. Simptomi patološkog muškog principa su rigidnost, dogmatska nepopustljivost, osjećaj svemoći te opsjednutost ili ovisnost o moći i kontroli. Postojat će jasno definirani ciljevi, ali bez prijemčivosti za ideje i vrijednosti koje su s tim ciljevima u sukobu. Horizont ljudske mašte bit će ograničen otvorenom ili suptilnom cenzurom. Tu patologiju danas možemo vidjeti u nemilosrdnim vrijednostima koje upravljaju medijima, politikom i tehnološkim pogonom modernog svijeta. Predatorski impuls za stjecanjem ili osvajanjem novog teritorija možemo vidjeti u težnji za globalnom kontrolom svjetskih tržišta, u ideologiji rasta, u novim tehnologijama poput genetske modifikacije hrane. Vidimo pretjeranu kompetitivnost – težnju da se ide dalje, raste brže, postigne više, stekne više – uzdignutu na razinu kulta. Prisutan je prezir prema osjećajnim vrijednostima ukorijenjenima u iskustvu odnosa s drugima i s okolinom. Postoji predatorska i kompulzivna seksualnost kod muškaraca i žena koji sve više gube sposobnost za odnos. Postoji neprestano širenje u linearnom smislu, ali nema širenja u dubinu, u uvid. Pritisak stalnih obaveza neprestano se ubrzava.

Kakav je rezultat? Iscrpljenost, tjeskoba, depresija i bolesti koje pogađaju sve više ljudi. Nema vremena ni prostora za ljudske odnose. Iznad svega, nema vremena za odnos s dimenzijom duha. Voda života više ne teče. Muškarci i žene, a iznad svega djeca, postaju žrtve tog grubog, natjecateljskog i bezosjećajnog etosa: žene, u svojoj dezorijentiranosti, i zato što ženski princip nema jasnu definiciju ni priznanje u našoj kulturi, bivaju privučene kopiranju patološke slike muškog principa, koji sam po sebi uključuje strah od ženskog.

PRIZIVAČ KIŠE

Budući da cijela ta situacija velikim dijelom nastaje nesvjesno, ne može se mnogo učiniti dok se ne dogodi nekakva katastrofa. Razmišljajući o tome, prisjetio sam se sljedeće priče:

Jednom davno, ne tako davno, u jednoj kineskoj pokrajini zavladala je velika suša. Situacija je bila katastrofalna. Katolici su organizirali procesije, protestanti su molili, a Kinezi su palili mirisne štapiće i pucali iz pušaka kako bi otjerali demone suše; ali bez uspjeha. Na kraju su ljudi rekli: „Pozvat ćemo prizivača kiše.” Iz druge pokrajine pojavio se osušeni starac. Jedino što je tražio bila je mala mirna kuća negdje sa strane, i ondje se zatvorio na tri dana. Četvrtoga dana okupili su se oblaci i nastala je velika snježna oluja u doba godine kada se snijeg nije očekivao – neobično obilna – i grad je bio prepun glasina o čudesnom prizivaču kiše. Kada su ga pitali što je radio tijekom ta tri dana što je uzrokovalo snijeg četvrtoga dana, rekao je:

„Dolazim iz druge zemlje gdje su stvari u redu. Ovdje nisu u redu; nisu onakve kakve bi trebale biti prema nebeskom zakonu. Zato cijela zemlja nije u Taou, a ni ja nisam u prirodnom poretku stvari jer se nalazim u neuređenoj zemlji. Zato sam morao čekati tri dana dok se ponovno nisam vratio u Tao i tada je prirodno došla kiša.”

Prizivač kiše nije učinio ništa. Čekao je dok nije ponovno uspostavio ravnotežu. Tada je kvaliteta njegova bića ispravila stanje neravnoteže koje je postojalo oko njega. Možda i mi trebamo postati prizivači kiše…

(Izvor: awaken.com; 7. svibnja 2026.)