Budućnost privatnosti u Novom svjetskom poretku

Prije približno stotinu godina moćnici koji su ‘vodili glavnu riječ’ – vladari u sjeni, velike tvrtke i bankari – osmislili su koncept koji je otada poznat pod raznim nazivima, no najčešće kao Novi svjetski poredak.

A koncept se sastojao u tome da se ukine nepotrebna konkurencija i sukobi te da se mimo izbora uspostavi skupina koja će svijetom vladati centralizirano. Smatralo se da nije nužno potpuno eliminirati pojedine države. Ideja je bila da ih se sve kontrolira sa jednog mjesta. No to ujedno nije nužno značilo da će ratovi prestati. Sukobi mogu biti prilično korisni za vlasti jer se njima izvrsno odvraća pozornost naroda od otpora vođama koji mu nameću kontrolu.

Još otada ta uglavnom ista skupina ljudi prenosi svoj plan i djelovanje s koljena na koljeno. Katkad, ali to nije pravilo, neka se prezimena i promijene. U tu skupinu ulaze novi korisni ljudi, a oni manje korisni iz nje se izbacuju. Koncept kao takav preživio je, razvio se i, realno, ojačao.

Proces nije još dovršen

Neki aspekti Novog svjetskog poretka još uvijek nisu profunkcionirali. Pokazalo se zahtjevnim ‘varati sve ljude svo vrijeme’, pa se do ciljanog podređivanja svijeta u cjelini nije došlo onom brzinom kako se izvorno predviđalo.

„Bitna sastavnica takvog nadzora ukidanje je osobne imovine.“

 Dok lideri svoje osobno vlasništvo namjeravaju povećavati u beskraj, ujedno pokušavaju ograničiti mogućnost da svoje bogatstvo poveća običan čovjek. Imovina, naime, znači samostalnost i nezavisnost, nešto što je za Novi svjetski poredak neprihvatljivo. Vlasništvo ljudima otvara mogućnosti. A mora ih se učiti da prihvate mentalitet stoke u oboru i svoju podložnost jer će inače stvarati probleme.

Zato ne iznenađuje da su radi ukidanja mogućnosti stvaranja i čuvanja imovine koju koriste pojedinci nedavno osnovane i razne organizacije poput OECD‑a.

Dvojaka svrha OECD-a

OECD‑ova svrha od samog je osnutka bila dvojaka: 1) ukidanje poreznih utočišta kako ljudi ne bi mogli izbjeći opresivno oporezivanje svojih domaćih jurisdikcija, i 2) uvesti jedinstveno oporezivanje na čitavom svijetu. (Dok se pod krinkom sprječavanja ‘pranja novca i terorizma’ ponosno hvale posvećenošću ovom prvom cilju, još uvijek nisu otvoreno priznali ovaj drugi jer se on ne može tako lako kamuflirati u nešto korisno za podjarmljene.)

 „No, OECD je s vremenom postigao izvanredan uspjeh: uvjerio je većinu ljudi da je ‘privatnost’ (pravo na zadržavanje osobnih podataka za sebe) isto što i ‘tajnost’ (želja da se prikriju nedjela).“

 Većina ljudi danas prihvaća apsurdnu ideju da na privatnost osobnih podataka nemaju pravo. Dužni su ih dati silama na vlasti kako bi im omogućili voajersko rovarenje po svojoj ladici s financijskim donjim rubljem.

Svake godine OECD i neki drugi uspješno smanjuju razinu privatnosti koju nude Švicarska i slične jurisdikcije. Ponavljajućim pritiscima crnim listama, sivim listama, sankcijama i otvorenim prijetnjama, OECD je razinu privatnosti ondje znatno umanjio.

Sumnjiva nova ‘otvorenost’

Švicarska porezna uprava nedavno je objavila značajan udar koji je doveo do ukidanja brojevima označenih anonimnih švicarskih računa i omogućavanja automatskog prijenosa informacija između različitih jurisdikcija.

Od toga trenutka drugim jurisdikcijama postaju poznata i imena nositelja tih računa, i njihove adrese, i države u kojima žive, i porezni brojevi, kao i izvještajna ustanova, bilanca računa i prihodi – sve u cilju kako bi mogle nadzirati imovinu svojih građana.

Znakovito je pritom da ta nova ‘otvorenost’ ne podrazumijeva uvijek uzajamno izvješćivanje. Od tih mnogih drugih država neće se očekivati da u Švicarsku šalju svoje podatke o računima. Savezni su poreznici izvijestili da je tome tako zbog „tehničkih razloga”.

Stanovnici zemalja OECD‑a (glavne sile Zapada koje guraju Novi svjetski poredak) redovito spominju da je „privatnost mrtva”.

Barem se jednom godišnje negdje u svijetu uvede neka nova razina kontrole i ta se izjava svaki puta ponavlja kao da se to događa po prvi put.

Pitamo se, dakle, je li to istina. Dovodi li ovaj novi događaj u Švicarskoj, ovoga puta zaista i bez ikakve šale, do ukidanja privatnost imovine?

Teško da je tako.

Nade ipak ima

Singapur i Hong Kong zapravo koračaju krupnim koracima prema jačanju privatnosti. A druge jurisdikcije koje podupiru slobodu (gotovo su sve one geografski malene) neprestano gube i osvajaju po malo tog terena. Međutim, unutar zemalja OECD‑a taj proces više izgleda kao jednosmjerni put, put udaljavanja od slobode i približavanja Novom svjetskog poretku.

Ljudi koji žive u zemljama OECD‑a obično kažu: Razumijem da se jurisdikcije koje favoriziraju financijsku privatnost hrabro bore, no veliki će ih dečki svakako jednoga dana dotući. Možda još nije sve izgubljeno, ali samo što nije.

Procjenjujem da je to još daleko od ostvarenja. Zapravo svjedočimo utrci s vremenom. Zemlje OECD‑a bankrotirale su i to se ne može poreći. No, zbog velikog priljeva krivotvorenog novca one svoju moć nad ostatkom svijeta trenutno dobro održavaju, pa čak i jačaju.

A sve dok iluziju svoje solventnosti uspijevaju održavati uspijevat će i u nastojanjima smanjivanja prava na privatnost. Međutim, taj je zadatak postao mnogo složeniji i teži no što je OECD isprva mislio. Ostale su zemlje u pronalaženju ‘rupa’ i stvaranju alternativnih metoda zadržavanja i obrane privatnosti kreativne već same po sebi. Svakako nisu nikada same objavile slične planove. I nema nikakve sumnje da ih mediji koje nadzire elita o tome neće sami obavijestiti. Ali u stvarnosti one privatnost svojih građana štite prilično dobro. Pitanje je, međutim, koliko će u tome još ustrajati.

Jačanje pokreta otpora

Pogledamo li kroz povijest, vlade su svoje podanike oduvijekželjele kontrolirati što je više moguće. U tome su još gorljivije bile monarhije. No, te se monarhije na kraju uruše iznutra. Zbog težine koja pritišće s vrha. U trenutku kad su na izdisaju svoja nadzorna djelovanja udvostručavaju jer postaju svjesne da su im dani odbrojeni, pa iz svojeg naroda pokušavaju isisati još ponešto imovinskog soka.

„Zemlje OECD‑a pravi su udžbenički primjer toga. U svojem smrtnom hropcu one čine baš sve kako bi imovinu svojih građana smanjile i preuzele.“

 No, ponavljam, one su već bankrotirale i žive u posuđenu vremenu. A kada u ne toliko dalekoj budućnosti konačno nastupi neizbježan gospodarski slom dogodit će se nešto vrlo važno, na što danas računa tek šačica ljudi.

Povijesno gledano, u takvim situacijama, kada dođe do kolapsa, sav se krivotvoreni novac gotovo odjednom isuši i ta monarhija više ne uspijeva financirati čak ni svoje osnovne egzistencijalne programe, da ne govorimo o onima periferne važnosti kao što je OECD.

A tada se napušta i nadzor i kontrola. Upravo svjedočimo igri živaca.

„Jurisdikcije koje podržavaju privatnost imovine uvijek su postojale i nikada neće potpuno nestati, no one trenutno djeluju više kao francuski Pokret otpora 1944. Važno je samo da ne posustanu do trenutka oslobođenja.“

A nakon toga ponovno će započeti svoje neizbježno jačanje.