ZAMKA NOSIVIH UREĐAJA – kako nas Vlada planira pratiti, ocjenjivati i kontrolirati

Piše: John Whitehead

„Kada države legaliziraju namjerno okončanje određenih života… to će na kraju proširiti kategorije onih koji mogu biti nekažnjeno pogubljeni.“ – Nat Hentoff, The Washington Post, 1992.

Tjelesna autonomija – pravo na privatnost i integritet nad vlastitim tijelima – brzo nestaje. Rasprava se sada proteže dalje od prisilnog cijepljenja ili invazivnih pretraga i uključuje biometrijski nadzor, praćenje putem nosivih uređaja i prediktivno zdravstveno profiliranje. Ulazimo u novo doba algoritamske, autoritarne kontrole, gdje država prati i ocjenjuje naše misli, raspoloženja i biologiju. To je mračno obećanje iz najnovije kampanje Roberta F. Kennedyja mlađeg, ministra zdravstva predsjednika Trumpa, koji se zalaže da u budućnosti svi Amerikanci nose biometrijske uređaje za praćenje zdravlja.

Pod krinkom javnog zdravstva i vlastitih interesa, ova inicijativa nije ništa manje od normalizacije tjelesnog nadzora 24/7 – pri kojoj svaki korak, otkucaj srca i biološku promjenu prate ne samo privatne tvrtke već i Vlada. U ovom novom nadzorno-industrijskom kompleksu, zdravstveni podaci postaju valuta. Tehnološke tvrtke profitiraju od pretplata na uređaje i aplikacije, osiguravatelji profitiraju od procjene rizika, a vladine agencije profitiraju od povećane usklađenosti i uvida u ponašanje.

Zdravstveni podaci postaju valuta. Tehnološke tvrtke profitiraju od pretplata na uređaje i aplikacije, osiguravatelji od procjene rizika, a vladine agencije od povećane usklađenosti i uvida u ponašanje

Ovo stapanje zdravlja, tehnologije i nadzora nije nova strategija – to je samo sljedeći korak u dugom, poznatom, obrascu kontrole. Jer, nadzor je oduvijek dolazio prerušen u napredak.
Svaki novi val tehnologije nadzora – GPS praćenje, kamere na semaforima, uređaji za prepoznavanje lica, kamere na portafonima, pametni zvučnici Alexa – prodaje nam se kao alat praktičnosti, sigurnosti ili povezivanja. Ali s vremenom je svaki postao mehanizam za praćenje, nadzor ili kontrolu javnosti.

PRIDRUŽITE SE ILI POSTANITE GRAĐANIN DRUGOG REDA

Ono što je započelo kao dobrovoljno postalo je neizbježno i obavezno. U trenutku kada smo prihvatili pretpostavku da se privatnost mora zamijeniti praktičnošću, postavili smo temelje za društvo u kojem ništa nije izvan dosega Vlade – ni naši domovi, ni naši automobili, pa čak ni naša tijela. Plan RFK-a mlađeg, koji se tiče nosivih uređaja, samo je najnovija iteracija ove prijevare: reklamiran kao sloboda, izgrađen poput kaveza. Prema Kennedyjevom planu, koji je reklamiran kao dio nacionalne kampanje „Učinimo Ameriku ponovno zdravom“, nosivi uređaji pratili bi razinu glukoze, otkucaje srca, aktivnost, san i još mnogo toga za svakog Amerikanca.

Sudjelovanje na početku možda neće biti obavezno, ali poruka je jasna: pridružite se ili riskirajte da postanete građanin drugog reda u društvu vođenom usklađenošću s podacima. Ono što je započelo kao opcionalni alat za samopraćenje koje prodaju velike tehnološke tvrtke sprema se postati najnoviji alat u nadzornom arsenalu policijske države. Uređaji poput Fitbita, Apple Watcha, mjerača glukoze i pametnih prstenova prikupljaju nevjerojatne količine intimnih podataka – od stresa i depresije do srčanih nepravilnosti i ranih znakova bolesti. Kada se ti podaci dijele između vladinih baza podataka, osiguravatelja i zdravstvenih platformi, postaju moćan alat ne samo za analizu zdravlja – već i za kontrolu.

Ono što je započelo kao opcionalni alat za samopraćenje, koje prodaju velike tehnološke tvrtke, sprema se postati najnoviji alat u nadzornom arsenalu policijske države

Nekad su nosivi uređaji bili simbol osobnog blagostanja, a danas postaju digitalne oznake za stoku – značke usklađenosti koje se prate u stvarnom vremenu i reguliraju algoritmom. I to je tek početak. Tijelo postaje bojno polje u sve ozbiljnijem ratu Vlade protiv unutarnjih sfera.Infrastruktura za profiliranje i pritvaranje pojedinaca već je uspostavljena na temelju uočenih psiholoških ‘rizika’. Sada zamislite budućnost u kojoj vaši podaci s nosivih uređaja aktiviraju alarm za mentalno zdravlje. Povišena razina stresa. Nepravilan san. Propušteni pregled. Iznenadni pad otkucaja srca.

U očima države koja sve nadzire, ovo bi mogli biti razlozi za uzbunu – opravdanje za intervenciju, istragu ili nešto još gore. To što je RFK mlađi prihvatio nosivu tehnologiju ne može se smatrati neutralnom inovacijom. To je poziv na proširenje vladinog rata protiv ‘misaonih zločina’, nepoštivanja zdravstvenih propisa i osobnih zastranjenja.

POPUSTI ZA ‘ZDRAVO PONAŠANJE’, KAZNE ZA NEPOSLUŠNE

Pretpostavku nevinosti prebacuje se u pretpostavku dijagnoze. Niste dobro dok algoritam ne kaže da jeste. Vlada je već naoštrila alate za nadzor kako bi ušutkala one koji se ne slažu, prokazala svoje kritičare i pratila ponašanje u stvarnom vremenu. Sada, s nosivim uređajima, dobiva novo oružje: pristup ljudskom tijelu kao mjestu sumnje, odstupanja i kontrole.
Dok vladine agencije utiru put biometrijskoj kontroli, korporacije – osiguravajuća društva, tehnološki divovi, poslodavci – djelovat će kao izvršitelji za državu koja želi sve imati pod kontrolom.

Nosivi uređaji ne samo da prikupljaju podatke. Oni ih sortiraju, interpretiraju i unose u sustave koji donose važne odluke o vašem životu: hoćete li dobiti osiguranje, hoće li vam se premije povećati, ispunjavate li uvjete za zaposlenje ili financijsku pomoć. Kako je izvijestio ABC News, članak u JAMA-i upozorava da bi osiguravatelji mogli lako koristiti podatke s nosivih uređaja za uskraćivanje pokrića ili povećanje premija na temelju osobnih zdravstvenih pokazatelja poput unosa kalorija, te promjena težine i krvnog tlaka. Nije teško zamisliti da se to odražava na procjene na radnom mjestu, kreditni rejting ili čak rangiranje na društvenim mrežama.

Aplikacije ne prate samo korake, već i raspoloženje, upotrebu droga, plodnost i seksualnu aktivnost – hraneći vječno gladnu ekonomiju podataka

Poslodavci već nude popuste za ‘dobrovoljno’ praćenje zdravlja – i kažnjavaju one koji ne sudjeluju. Osiguravatelji daju poticaje za zdravo ponašanje – sve dok ne odluče da nezdravo ponašanje opravdava kaznu. Aplikacije ne prate samo korake, već i raspoloženje, upotrebu droga, plodnost i seksualnu aktivnost – hraneći vječno gladnu ekonomiju podataka.

KNJIGE I FILMOVI KAO UPOZORENJE

Ova distopijska putanja je odavno predviđena i unaprijed najavljena.

U romanu Vrli novi svijet (Brave New World, 1932.) Aldousa Huxleyja, poslušnost se ne održava nasiljem, već užitkom, stimulacijom i kemijskom sedacijom. Stanovništvo je uvjetovano da prihvati nadzor u zamjenu za lagodnost, udobnost i distrakciju.

U filmu THX 1138 (1971.), George Lucas zamišlja korporativno-državni režim u kojem biometrijski nadzor, lijekovi za regulaciju raspoloženja i psihološka manipulacija svode ljude na bezosjećajne, poslušne biološke jedinice.

Gattaca (1997.) zamišlja svijet u kojem genetsko i biometrijsko profiliranje unaprijed određuju nečiju sudbinu, eliminirajući privatnost i slobodnu volju u ime javnog zdravstva i društvene učinkovitosti.

U filmu Matrix (1999.), koji su napisala i režirala braća Wachowski (danas sestre, nap. p.), ljudska bića se iskorištavaju kao izvori energije dok su zarobljena unutar simulirane stvarnosti – uznemirujuća paralela s našom sve većom zarobljenošću u sustavima koji prate, monetiziraju i manipuliraju našim tijelima.

Specijalni izvještaj (Minority Report, 2002.), u režiji Stevena Spielberga, prikazuje režim nadzora u svrhu predviđanja zločina prije nego li se on dogodi, vođen biometrijskim podacima. Građani se prate putem skeniranja mrežnice oka u javnim prostorima te im se daju personalizirani oglasi. Time se njihovo tijelo pretvara u putovnicu za nadzor.

Antologijska serija Black Mirror, inspirirana Zonom sumraka (Twilight Zone), donosi ova upozorenja u digitalno doba, prikazujući na dramatičan način kako stalno praćenje ponašanja, emocija i identiteta stvara konformizam, osuđivanje i strah. Generalno gledajući, ovi stupovi kulture prenose jasnu poruku: distopija ne dolazi preko noći.

Kao što je Margaret Atwood upozorila u Sluškinjinoj priči (Handmaid’s Tale): „Ništa se ne mijenja trenutno: u kadi u kojoj se voda postupno zagrijava, bili biste živi skuhani prije nego što biste shvatili što se događa.“ Iako se Atwoodin roman fokusira na reproduktivnu kontrolu, njegovo šire upozorenje itekako je relevantno: kada država želi posjedovati tijelo – bilo putem registara trudnoće ili biometrijskih monitora – tjelesna autonomija postaje uvjetna, krhka i lako se ukida. Alati se mogu razlikovati, ali logika dominacije je ista.

Ništa se ne mijenja trenutno: u kadi u kojoj se voda postupno zagrijava, bili biste živi skuhani prije nego što biste shvatili što se događa

Ono što je Atwood prikazala kao reproduktivnu kontrolu, s time se mi danas suočavamo u širem, digitaliziranom obliku: tiha erozija autonomije kroz normalizaciju stalnog praćenja. Kada i Vlada i korporacije dobiju pristup našem unutarnjem životu, što ostaje od pojedinca?

DANAŠNJI ALAT ZA PRAĆENJE – SUTRAŠNJI KORPORATIVNI POVODAC

Moramo se zapitati: kada nadzor postane uvjet sudjelovanja u modernom životu – zaposlenju, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi – jesmo li još uvijek slobodni? Ili smo, kao u svakom velikom distopijskom upozorenju, uvjetovani da se ne opiremo, već da se pokoravamo? To je skrivena cijena ovih tehnoloških pogodnosti: današnji alat za praćenje dobrobiti sutrašnji je korporativni povodac. U društvu u kojem se tjelesni podaci prikupljaju i analiziraju, tijelo postaje vlasništvo Vlade i korporacija. Vaše tijelo postaje oblik svjedočanstva, a vaši biometrijski rezultati tretiraju se kao dokaz. Popis tjelesnih ‘provala’ koje smo dokumentirali – prisilne kolonoskopije, vađenja krvi, briseva DNK-a, pretraga šupljina, testova alkotestom – raste. Ovom popisu sada dodajemo suptilniji, ali podmukliji oblik provale: prisilni biometrijski pristanak.

Moramo se zapitati: kada nadzor postane uvjet sudjelovanja u modernom životu – zaposlenju, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi – jesmo li još uvijek slobodni?

Nakon što praćenje zdravlja postane de facto uvjet za zapošljavanje, osiguranje ili društveni život, bit će nemoguće ‘držati se po strani’ bez kazne. Oni koji se opiru mogu biti prikazani kao neodgovorni, nezdravi ili čak opasni. Već smo vidjeli jezive najave kamo bi to moglo dovesti. U državama s ograničenjima pobačaja, digitalni nadzor je oružje za praćenje i kazneni progon pojedinaca koji traže pobačaj – korištenjem aplikacija za praćenje menstruacije, povijesti pretraživanja i podataka o geolokaciji. Kada se tjelesna autonomija kriminalizira, tragovi podataka koje ostavljamo za sobom postaju dokazi u parnici koju je država već odlučila pokrenuti. Ovo nije samo širenje zdravstvene skrbi. To je transformacija zdravlja u mehanizam kontrole – trojanskog konja kojim nadzirajuća država preuzima vlasništvo nad posljednjom privatnom granicom: ljudskim tijelom. Jer u konačnici, ne radi se ovdje samo o nadzoru – ovdje je riječ o tome tko ima pravo živjeti.

Nakon što praćenje zdravlja postane de facto uvjet za zapošljavanje, osiguranje ili društveni život, bit će nemoguće ‘držati se po strani’ bez kazne

Prečesto se ove rasprave lažno prikazuju kao da imaju samo dva moguća ishoda: sigurnost nasuprot slobodi, zdravlje nasuprot privatnosti, usklađenost nasuprot kaosu. Ali to su iluzije. Uistinu slobodno i pravedno društvo može zaštititi javno zdravstvo bez žrtvovanja tjelesne autonomije ili ljudskog dostojanstva. Moramo se oduprijeti narativu koji zahtijeva našu potpunu predaju u zamjenu za sigurnost. Nakon što biometrijski podaci postanu valuta u nadzirajućoj ekonomiji vođenoj zdravljem, samo je pitanje vremena kada će se ti podaci koristiti za određivanje u čije živote vrijedi ulagati – a u čije ne. Ovu smo distopiju već vidjeli. U filmu Soylent Green iz 1973. godine, starije osobe postaju potrošna roba kada resursi postanu oskudni.

GOLI UTILITARIZAM ILI ODSTRANJIVANJE BESKORISNIH

Moj dobri prijatelj Nat Hentoff – principijelni čovjek koji je upozoravao na obezvređivanje ljudskog života – upalio je ovaj alarm prije nekoliko desetljeća. Nekadašnji zagovornik prava na izbor, Hentoff je počeo vjerovati da srozavanje medicinske etike – posebno rastuće prihvaćanje pobačaja, eutanazije i selektivne skrbi – predstavlja temelje za institucionaliziranu dehumanizaciju. Kao što je Hentoff upozoravao, kada vlada sankcionira namjerno okončanje određenih života, to može postati sklizak teren: širi slojevi stanovništva na kraju će se smatrati potrošnim materijalom. Hentoff je to nazvao – goli utilitarizam. „To je najveće dobro za najveći broj. A pojedinci koji su na putu – u ovom slučaju, stariji i siromašni – moraju se s tog puta ukloniti. Ne ubiti, ne daj Bože. Samo ih treba udobno smjestiti dok ne umru unaprijed zacrtanom brzinom.“

Starije i siromašne će valjati ukloniti s puta. Ne ubiti, ne daj Bože. Samo ih treba udobno smjestiti dok ne umru unaprijed zacrtanom brzinom

Ta zabrinutost više nije samo puka teorija. Godine 1996., pišući o razmatranju Vrhovnog suda o samoubojstvu uz pomoć liječnika, Hentoff je upozorio da kada država odluči tko će umrijeti „za vlastito dobro“, „nema apsolutnih ograničenja“. Naveo je medicinske čelnike i zagovornike osoba s invaliditetom koji su se bojali da će siromašni, stariji, invalidi i kronično bolesni postati mete sustava koji cijeni učinkovitost iznad dugovječnosti. Danas, podaci prikupljeni putem nosivih uređaja – otkucaji srca, raspoloženje, mobilnost, usklađenost – mogu oblikovati odluke o osiguranju, liječenju i očekivanom životnom vijeku. Koliko će vremena proći prije nego li će algoritam tiho odlučiti čija je patnja preskupa, čije potrebe nisu baš zgodne ili čije tijelo više nije vrijedno spašavanja? Ovo nije pitanje ljevice ili desnice.

Dehumanizacija – proces oduzimanja dostojanstva, autonomije ili moralne vrijednosti pojedincima ili skupinama – prožima cijeli politički spektar. Danas, dehumanizirajući jezik i politike nisu ograničeni na jednu ideologiju – oni su oružje putem političkih podjela. Istaknute osobe počele su političke protivnike, imigrante i druge marginalizirane skupine nazivati „neljudima“ – uznemirujući odjek etiketa koje su opravdavale zločine kroz povijest.

Koliko će vremena proći prije nego li će algoritam tiho odlučiti čija je patnja preskupa, čije potrebe nisu baš zgodne ili čije tijelo više nije vrijedno spašavanja?

Kako izvještava MotherJones, J.D.Vance je podržao knjigu influencera Jacka Posobieca i Joshue Liseca koja zagovara gaženje „neljudi“ poput štetočina. Ovakva retorika nije apstraktna – ona je itekako važna. Kako bilo koja stranka može vjerodostojno tvrditi da je „za život“ kada obezvređuje humanost čitavih skupina, lišavajući ih moralne vrijednosti koja bi trebala biti temeljna za civilno društvo?

OBRANA TJELESNOG SUVERENITETA

Kada država i njezini korporativni saveznici tretiraju ljude kao obične podatke, kao probleme usklađenosti ili kao „bezvrijedne“, oni uništavaju pojmove jednakosti i ljudskog dostojanstva. U takvom svijetu, prava – uključujući pravo na tjelesnu autonomiju, zdravstvenu skrb ili čak sam život – postaju privilegije dodijeljene samo „dostojnima“. Zato naša borba mora biti i politička i moralna. Ne možemo braniti tjelesni suverenitet bez obrane jednakosti svakog ljudskog bića. Dehumanizacija ranjivih prelazi političke granice. Manifestira se drugačije – ovdje kroz smanjenje proračuna, tamo kroz mandate i metriku – ali ishod je isti: društvo koje više ne vidi ljudska bića, već samo podatke.

Osvajanje fizičkog prostora – naših domova, automobila, javnih trgova – je gotovo pa dovršeno. Ono što preostaje je osvajanje unutarnjeg prostora: naše biologije, naše genetike, naše psihologije, naših emocija. Kako prediktivni algoritmi postaju sofisticiraniji, vlada i njezini korporativni partneri koristit će ih za procjenu rizika, označavanje prijetnji i provođenje pokornosti u stvarnom vremenu. Cilj više nije samo pratiti ponašanje, već ga preoblikovati – spriječiti neslaganje, devijantnost ili bolest prije nego što se pojave. To je ista logika koja pokreće policijsko djelovanje u stilu Minority Reporta, intervencije mentalnog zdravlja prije zločina i procjene prijetnji temeljene na umjetnoj inteligenciji. Ako je ovo budućnost ‘zdravstvene slobode’, onda je sloboda već redefinirana kao poslušnost algoritmu.

Osvajanje fizičkog prostora – naših domova, automobila, javnih trgova – je gotovo pa dovršeno. Ono što preostaje je osvajanje unutarnjeg prostora: naše biologije, genetike, psihologije, emocija

Moramo se oduprijeti nadzoru našeg unutarnjeg i vanjskog ja. Moramo odbaciti ideju da sigurnost zahtijeva potpunu transparentnost ili da zdravlje zahtijeva stalno praćenje. Moramo povratiti svetost ljudskog tijela kao prostora slobode – ne kao podatkovne točke. Poticaj za masovno usvajanje nosive elektronike nije stvar zdravlja. Tu je riječ o navikavanju. Cilj je naučiti nas – suptilno, sustavno – da prihvatimo vlasništvo Vlade i korporacija nad našim tijelima. Ne smijemo zaboraviti da je naša nacija utemeljena na radikalnoj ideji da su sva ljudska bića stvorena jednaka, „obdarena od strane svog Stvoritelja određenim neotuđivim pravima“, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom. Ta prava nam nisu dali: vlada, algoritam ili tržište. Ona su urođena. Nedjeljiva su. I primjenjuju se na sve nas – ili se uskoro neće odnositi ni na koga od nas.

Osnivači su bili u pravu kada su prepoznali važnost onoga što dijelimo kao ljudi, a upravo to danas je važnije nego ikad.

Kao što jasno ističem u svojoj knjizi Battlefield America: The War on the American People (Bojno polje Amerika: Rat protiv američkog naroda) i u njezinom fiktivnom pandanu The Erik Blair Diaries (Dnevnici Erika Blaira), zadatak pred nama je hoćemo li braniti to čovječanstvo – ili ga se odreći, jednu po jednu nosivu stvar. Sada je vrijeme da se podvuče crta – prije nego što tijelo postane samo još jedan komad državnog vlasništva.

(Izvor: rutherford.org; 15. srpnja 2025.)