KRAJ PRIČE O RAZDVAJANJU

Piše: Charles Eisenstein

Ponekad osjećam nostalgiju za kulturnom mitologijom svoje mladosti. Nedostaje mi svijet u kojem nije bilo ništa loše u gaziranim pićima, u kojem je Super Bowl bio važan, u kojem je Amerika svijetu donosila demokraciju, u kojem vas je liječnik mogao izliječiti, u kojem je znanost činila život sve boljim i boljim, te u kojem su upravo poslali čovjeka na Mjesec.

Moja dječja opažanja bila su dio narativa koji nazivam Pričom o ljudima, u kojoj je čovječanstvu bilo suđeno stvoriti savršen svijet putem znanosti, razuma i tehnologije

Život je imao smisla. Ako ste naporno radili mogli ste dobiti dobre ocjene, upisati dobar fakultet, ići na poslijediplomski studij ili slijediti neki drugi profesionalni put i biti sretni. Uz nekoliko nesretnih iznimaka, bili ste uspješni ako ste: poštivali društvenih pravila, slijedili najnovije medicinske savjete, informirali se čitajući New York Times, stekli dobro obrazovanje, poštivali zakon, razumno ulagali i klonili se loših stvari poput droga.

Naravno da je i u to vrijeme bilo problema, ali znanstvenici i stručnjaci naporno su radili na njihovom otklanjanju. Svako malo je novi medicinski napredak, novi zakon, nova obrazovna tehnika potaknula daljnje poboljšanje života. Moja dječja opažanja bila su dio narativa koji nazivam Pričom o ljudima, u kojoj je čovječanstvu bilo suđeno stvoriti savršen svijet putem znanosti, razuma i tehnologije: osvojiti prirodu, nadići svoje životinjsko porijeklo i stvoriti racionalno društvo.

Nikada nisam u potpunosti prihvatio ono što mi je ponuđeno kao normalno. Znao sam da bi život trebao biti radosniji od ovoga, stvarniji, smisleniji, a svijet – ljepši

Iz moje perspektive, osnovne pretpostavke ove priče činile su se neupitnima. Moje obrazovanje, mediji i ponajviše normalnost rutina s kojima sam bio okružen urotili su se kako bi zajedno poručili: „Sve je u redu.“ Danas je sve očitije da je to bio jedan izolirani svijet izgrađen na ogromnoj ljudskoj patnji i uništavanju okoliša, ali u to vrijeme, moglo se živjeti unutar takvog svijeta bez potrebe za velikim samoobmanjivanjem. Priča koja nas je okruživala bila je robusna. Anomalne podatke je s lakoćom držala na marginama.

ZNATI BOLJE

Unatoč tome, osjećao sam (kao i mnogi drugi) da sa svijetom nešto nije u redu, da je nešto pogrešno prodiralo kroz pukotine mog privilegiranog, toplog, djetinjstva. Nikada nisam u potpunosti prihvatio ono što mi je ponuđeno kao normalno. Znao sam da bi život trebao biti radosniji od ovoga, stvarniji, smisleniji, a svijet – ljepši. Znao sam da nije normalno mrziti ponedjeljke i živjeti za vikende i praznike. Nije normalno dizati ruke da biste dobili dopuštenje za odlazak na toalet. Nije normalno obitavati u zatvorenom prostoru kada vani sja sunce, dan za danom.

Kada svjesni um ne može pronaći razlog da kaže ne, podsvijest to učini na svoj način. Sve više nas ne može podnijeti to da ostane u ‘starom normalnom’

Kako su se moji horizonti širili, znao sam da milijuni ne bi smjeli gladovati, da nuklearno oružje ne bi trebalo visjeti nad našim glavama, da se prašume ne bi trebale smanjivati, ribe umirati, ili kondori i orlovi nestajati. Nisam mogao prihvatiti način na koji je dominantni narativ moje kulture rješavao te stvari: kao zasebne probleme, kao nesretne životne činjenice koje treba žaliti, ili kao nezapažene tabu teme na koje se jednostavno ne treba osvrtati.

Na nekoj razini, svi znamo da bi trebalo biti bolje. To znanje smo rijetko sposobni jasno artikulirati, pa ga umjesto toga izražavamo neizravno, kroz prikrivenu ili otvorenu pobunu. Ovisnost, samosabotaža, odugovlačenje, lijenost, bijes, kronični umor i depresija, sve su to načini na koje sebi uskraćujemo puno sudjelovanje u programu života koji nam se nudi. Kada svjesni um ne može pronaći razlog da kaže ne, podsvijest to učini na svoj način. Sve više nas ne može podnijeti to da ostane u ‘starom normalnom’.

NARATIV NORMALNOG

Taj narativ normalnog raspada se i na sustavnoj razini. Mi danas živimo u vrijeme prijelaza između svjetova. Institucije koje su nas nosile kroz stoljeća izgubile su svoju vitalnost; samo s velikom razinom samoobmane možemo se pretvarati da su održive. Naši sustavi novca, politike, energije, medicine, obrazovanja i dr. više nisu od koristi od koje su nekada bili (ili se činilo da jesu). Njihovo utopističko obećanje, koje se prije jednog stoljeća činilo jako nadahnjujućim, svake godine sve više jenjava. Milijuni nas to znaju; danas se sve manje i manje uopće trudimo pretvarati da nije tako. Pa ipak, čini se da ne možemo ništa promijeniti. Ne možemo zaustaviti industrijsku civilizaciju koja juri ka rubu litice.

Institucije koje su nas nosile kroz stoljeća izgubile su svoju vitalnost; samo s velikom razinom samoobmane možemo se pretvarati da su održive

U svojim ranijim radovima ponudio sam način za preoblikovanje ovog procesa. Ljudsku kulturnu evoluciju sam promatrao kao priču o rastu, nakon koje slijede kriza i slom, a nakon svega toga dolazi renesansa: pojava nove vrste civilizacije, odnosno doba ponovnog ujedinjenja koje pak dolazi nakon doba razdvajanja. Možda se korjenita promjena događa samo nakon što nastupi slom. To se svakako može primijeniti na osobnoj razini. Možda intelektualno znate da vaš način života nije održiv i da morate promijeniti svoje navike. „Da, da. Znam da bih trebao prestati pušiti. Početi vježbati. Prestati kupovati na kredit.“

Ali, koliko često se netko promijeni, a da ne ‘dobije šamar‘, ili češće, da ne dobije nekoliko ‘šamara’ zaredom? Uostalom, navike su dio našeg postojanja koji uključuje sve aspekte života. Otuda i izreka: „Ne možete promijeniti jednu stvar, a da ne promijenite sve.“

SVIJEST O MEĐUSOBNOJ POVEZANOSTI

Isto vrijedi i na kolektivnoj razini. Dok osvještavamo da su svi naši sustavi međusobno povezani, vidimo da ne možemo promijeniti, npr. naše energetske tehnologije bez promjene ekonomskog sustava koji ih podržava. Također učimo da sve naše vanjske institucije odražavaju naše osnovne percepcije ovoga svijeta, naše nevidljive ideologije i sustave vjerovanja. U tom smislu možemo reći da je ekološka kriza – kao i sve druge krize – duhovna kriza. Pod tim mislim da ide sve do dna, obuhvaćajući sve aspekte naše ljudskosti.

Sve naše vanjske institucije odražavaju naše osnovne percepcije ovoga svijeta. U tom smislu možemo reći da je ekološka kriza – kao i sve druge krize – duhovna kriza

A što je točno na dnu? Na što mislim kad kažem ‘prijelaz između svjetova’? Na dnu naše civilizacije leži priča, mitologija. Zovem ju Pričom ovoga svijeta ili Pričom ljudi – matriksom narativa, dogovora i simboličkih sustava, koji obuhvaća odgovore koje naša kultura nudi na najosnovnija životna pitanja:

• Tko sam ja?
• Zašto se stvari događaju?
• Koja je svrha života?
• Što je ljudska priroda?
• Što je sveto?
• Tko smo mi kao narod?
• Odakle dolazimo i kamo idemo?

Naša kultura na njih odgovara manje-više ovako. Predstavit ću čistu artikulaciju tih odgovora, Priču o ovome svijetu, iako ona zapravo nikada u potpunosti nije dominirala, čak ni kada je dosegla svoj vrhunac u prošlom stoljeću. Možda ćete neke od ovih odgovora proglasiti znanstveno zastarjelima, ali ta zastarjela znanost devetnaestog i dvadesetog stoljeća još uvijek oblikuje naš pogled na ono što je stvarno, moguće i praktično. Nova fizika, nova biologija, nova psihologija tek su počele prodirati u naša svakodnevna uvjerenja.

Dakle, evo STARIH ODGOVORA:

Tko si ti? Ti si zasebna individua među drugim odvojenim individuama u svemiru koji je također odvojen od tebe. Ti si kartezijanska čestica svijesti koja gleda očima robota od mesa, programiranog svojim genima na način da maksimizira vlastiti reproduktivni interes. Ti si mjehurić psihologije – um (bilo da je zasnovan na mozgu ili ne) odvojen od drugih umova i odvojen od materije. Ili si duša u tijelu, odvojena od svijeta i odvojena od drugih duša; Ili si masa, skup čestica koje djeluju u skladu s bezličnim silama fizike.

Zašto se stvari događaju? Opet, bezlične sile fizike djeluju na generičku materijalnu podlogu fundamentalnih čestica. Sve pojave rezultat su ovih matematički određenih interakcija. Inteligencija, red, svrha i dizajn su iluzije; ispod svega toga postoji samo besciljna zbrka sila i mase. Bilo koja pojava, sve kretanje i sav život, rezultat je zbroja sila koje djeluju na objekte.

Koja je svrha života? Nema svrhe, postoji samo uzrok. Svemir je na dnu, slijep i mrtav. Misao je samo elektrokemijski impuls; ljubav je samo hormonska kaskada koja stalno iznova oblikuje naše mozgove. Jedina svrha u životu (osim one koju mu sami nadjenemo) je jednostavno živjeti, preživjeti i razmnožavati se, maksimizirati vlastiti racionalni interes. Budući da smo fundamentalno odvojeni jedni od drugih, moj vlastiti interes vrlo vjerojatno ide na štetu vašeg vlastitog interesa. Sve ono što nismo mi sami je, u najboljem slučaju, ravnodušno prema našoj dobrobiti, u najgorem slučaju neprijateljski raspoloženo.

Što je ljudska priroda? Da bismo se zaštitili od ovog neprijateljskog svemira, kojim vladaju suparništvo i bezlične sile, moramo imati što je veći mogući stupanj kontrole. Tražimo sve što nas približava tom cilju; npr.novac, status, sigurnost, informacije i moć. Sve te stvari koje nazivamo ‘svjetovnima’ u samom temelju naše prirode, naših motivacija i naših želja, mogu se nazvati samo zlom. To je nemilosrdno ‘pojačalo’ vlastitog interesa.

Što je, dakle, sveto? Budući da je slijepa, nemilosrdna, potraga za vlastitim interesom nedruštvena, važno je prevladati naše biološko programiranje i težiti ‘višim stvarima’. Sveta osoba je imuna na tjelesne želje. On ili ona bira put samoodricanja, discipline, uspona u carstvo duha ili, u sekularnoj verziji ove potrage, u carstvo razuma, principa i etike. Za religiozne, biti svet znači biti onostran; duša je odvojena od tijela, a Bog živi visoko iznad zemlje. Unatoč njihovom površnom protivljenju, znanost i religija su složne: sveto nije od ovoga svijeta.

Tko smo mi kao narod? Mi smo posebna vrsta životinja, vrhunac evolucije, posjedujemo mozgove koji omogućuju kulturni, kao i genetski, prijenos informacija. Jedinstveni smo po tome što imamo (u religijskom pogledu) dušu ili (u znanstvenom pogledu) racionalni um. U našem mehaničkom svemiru, samo mi posjedujemo svijest i sposobnost oblikovanja svijeta onako kako ga sami zamišljamo. Jedino ograničenje naše sposobnosti u tom pogledu je količina sile koju možemo iskoristiti i preciznost s kojom je možemo primijeniti. Što smo više u stanju to činiti, to smo bolji u ovom ravnodušnom ili neprijateljskom svemiru, to nam je ugodnije i sigurnije.

Odakle dolazimo i kamo idemo? Počeli smo kao gole, neuke životinje, jedva preživljavajući, živeći živote koji su bili gadni, brutalni i kratki. Srećom, zahvaljujući našim velikim mozgovima, znanost je zamijenila praznovjerje, a tehnologija rituale. Uzdigli smo se do toga da postanemo gospodari i posjednici prirode, pripitomljavajući biljke i životinje, iskorištavajući prirodne sile, pobjeđujući bolesti, otkrivajući najdublje tajne svemira. Naša je sudbina dovršiti to osvajanje: osloboditi se rada, bolesti, same smrti, uzdići se do zvijezda i potpuno ostaviti prirodu iza sebe.

PRIČA O LJUDIMA

Odgovori na ova pitanja ovise o kulturi, ali nas toliko obuzimaju da u njima vidimo samu stvarnost. Ti se odgovori danas mijenjaju, zajedno sa svime što je poteklo od njih. Mijenjaju čitavu našu civilizaciju. Zato ponekad dobijemo vrtoglavi osjećaj da se cijeli svijet raspada. Vidjevši prazninu onoga što se nekada činilo tako stvarnim, praktičnim i trajnim, stojimo kao da smo na rubu ponora. Što je sljedeće? Tko sam ja? Što je važno? Koja je svrha mog života? Kako mogu biti učinkovit posrednik u iscjeljenju? Stari odgovori blijede dok se Priča o ljudima, koji su nekoć te odgovore davali, raspada oko nas.

Sama moja običnost pokazuje koliko smo blizu duboke transformacije svijesti. Ako ja, običan čovjek, to mogu vidjeti, onda znači da smo jako blizu

Poput krize, tranzicija s kojom se suočavamo ide do samog dna. Iznutra, to nije ništa manje od transformacije u iskustvu življenja. Izvana, nije ništa manje od transformacije uloge čovječanstva na planetu Zemlji.

Ne pišem ovo kao netko tko se prosvijetlio. Daleko od toga. Nemam više autoriteta od bilo kojeg drugog muškarca ili žene. Nisam avatar niti svetac, ne kanaliziram uzašle majstore ili izvanzemaljce, nemam neobične psihičke moći, niti sam intelektualni genij, nisam prošao kroz nikakve izvanredne teškoće ili kušnje, nemam posebno duboku duhovnu praksu ili šamansku obuku. Ja sam običan čovjek. Stoga ćete moje riječi morati shvatiti na temelju njihovih vlastitih vrijednosti.

I ako moje riječi ispune svoju namjeru, a to je potaknuti sljedeći korak, veliki ili mali, u ljepši svijet za koji naša srca znaju da je moguć, moja sama običnost postaje vrlo značajna. Pokazuje koliko smo blizu, svi mi obični ljudi, duboke transformacije svijesti i bića. Ako ja, običan čovjek, to mogu vidjeti, onda znači da smo jako blizu.

(Izvor: awaken.com; 10. srpnja 2025.)