Burza više nije tržište – ona je politički mehanizam kontrole

Piše: Nick Giambruno

Sve mi je jasnije da burza više nije burza u tradicionalnom smislu.

Njezina primarna svrha nekada je bila nedvosmislena: mjesto na kojem tvrtke mogu prikupljati kapital prodajom dionica javnosti, odnosno mjesto gdje investitori mogu slobodno kupovati i prodavati iste te dionice među sobom.

Danas tržište i dalje obavlja tu funkciju – ali je u potpunosti zasjenjeno trima većim, neslužbenim ulogama koje su postale izuzetno važne za društvenu i političku stabilnost:

1. Spužva likvidnosti: svi ti silni trilijuni u novostvorenim novčanim jedinicama moraju negdje otići. Pa, bolje da ‘jure’ za dionicama nego da dižu cijene namirnica.

2. De facto štedni račun: većina ljudi tretira svoj brokerski račun kao da je štedni račun. Financijska budućnost tih ljudi ovisi o tome hoće li burza nastaviti rasti. Ali stavljanje novca na burzu nije štednja – to je ulaganje, a to je sasvim druga stvar. Brzo obezvređivanje fiducijarnog novca uništilo je ušteđevinu prosječne osobe, prisiljavajući je na rizičniju imovinu poput dionica u očajničkom pokušaju da ‘pretekne’ inflaciju.

3. Ključni porezni prihodi: Porezi na kapitalnu dobit, dividende, korporativnu dobit i druge aktivnosti povezane s tržištem postali su bitan stup državnog financiranja.

TRAJNI PAD BURZE NIJE OPCIJA

Kao što je pokazao neuspjeh DOGE-a (Ministarstvo za učinkovitost vlade SAD-a) – najozbiljnijeg pokušaja smanjenja savezne potrošnje u životu većine ljudi – politički je nemoguće čak i usporiti stopu rasta savezne potrošnje, a kamoli je smanjiti. Bez obzira na to koja je stranka na vlasti; svi idu u istom smjeru. To je kao vožnja vlakom kojem su otkazale kočnice.

Izdavanje duga, a zatim tiskanje novca za kupnju istog tog duga i dalje je jedan od glavnih načina financiranja ove potrošnje koja se otela kontroli.

Svim tim novim novčanim jedinicama potreban je izlaz.

Ako ljudi izgube interes za burzu jer je pala, ti novostvoreni dolari počet će teći negdje drugdje, povećavajući cijene stanovanja, hrane i drugih osnovnih potrepština, što bi moglo izazvati velika društvena previranja.

Drugi razlog zašto vlada ne može dopustiti pad burze jest taj što bi to uništilo mirovinsku štednju i razbjesnilo politički najaktivniju demografsku skupinu.

A to je onda, gotovo pa sigurno, jamstvo za gubitak sljedećih izbora.

Treći razlog je fiskalni. Pad tržišta smanjio bi stotine milijardi saveznih prihoda od poreza na kapitalnu dobit, dividende, korporativnu dobit i druge aktivnosti povezane s tržištem. Taj bi manjak dodatno povećao deficit, koji bi se tada morao financirati još većim zaduživanjem i još većim tiskanjem novca, što bi pogoršalo problem.

Zato, ukratko, politički establišment ne može tolerirati trajni pad na burzi. To bi izazvalo intenzivnu društvenu i političku nestabilnost koja bi mogla srušiti cijeli sustav.

OMJERI I PRINOSI NA POVIJESNOM MAKSIMUMU

To je ujedno i razlog zašto burza više nije prvenstveno burza u tradicionalnom smislu. Postala je mehanizam na koji se politički establišment oslanja kako bi održao kontrolu.

Upravo to je pozadina današnje apsurdne metrike vrednovanja.

Omjeri cijene i zarade (Price-to-Earnings ratio ili P/E) i CAPE (ciklički prilagođeni P/E) indeksa S&P 500 blizu su povijesnih maksimuma, dok su prinos od slobodnog novčanog toka i prinos od dividendi blizu povijesnih minimuma.

U međuvremenu, omjer tržišne kapitalizacije i BDP-a (Buffett indikator) rekordno je visok. On mjeri ukupnu vrijednost američkog tržišta dionica u odnosu na američki BDP. Danas taj omjer iznosi otprilike 221% – daleko premašujući prethodne vrhunce od 139% na vrhuncu dot-com balona 2000. i 106% na vrhuncu balona nekretnina 2007.

Ovo je samo nekoliko primjera. Gotovo svaka temeljna mjera vrednovanja je na povijesnom maksimumu, ili blizu njega. Uz napomenu da i dalje raste.

ULOGA SREDIŠNJIH BANAKA

To nas dovodi do najvećeg izazova vezanog uz današnje ulaganje: središnje banke nekontrolirano tiskaju novac, a upravo to je iskrivilo financijska tržišta kao nikada prije. Zbog toga je tradicionalna fundamentalna analiza daleko manje učinkovita. To je kao da koristite mjerni štap na kojem se duljina centimetra stalno mijenja.

Kao rezultat toga, pronalaženje visokokvalitetnih tvrtki po razumnim procjenama, putem analize vrijednosnih papira po uzoru na Grahama i Dodda, postaje sve teže, ako ne i nemoguće.

U krivu ste ako vjerujete da današnje lude procjene odražavaju dobrovoljno slobodno tržište racionalnih kupaca i prodavača koji posluju s pravim novcem. Ono čemu umjesto toga svjedočimo je financijski ekvivalent cirkusa s iskrivljenim ogledalom koje je oblikovano sve većom ponudom lažnog novca.

Razumljivo je da su mnogi zbunjeni jer današnje procjene na burzi nemaju financijskog smisla. Ali isti ti ljudi previđaju da te procjene imaju politički smisao – a politička pitanja će i dalje nadjačavati sva druga. A tako će biti sve dok političari upravljaju tiskarom novca.

Financijske iluzije o zabavi će se nastaviti i postat će još apsurdnije.

Najkraće rečeno, američka vlada može: ili pustiti da burza pada i gledati kako se cijela kula od karata ruši ili je nastaviti zasipati lakim novcem. Nije teško predvidjeti koju će opciju odabrati.

Zato, ako čak i dođe do pada burze, ne očekujem da će on biti dugotrajan. U proteklih 26 godina, jedini produženi padovi bili su dot-com slom i financijska kriza 2008. godine. Svaki drugi pad – uključujući i slom uzrokovan koronavirusom 2020. – bio je toliko kratak da ste ga, u slučaju malo dužeg godišnjeg odmora, mogli u potpunosti propustiti. To je zato što su Federalne rezerve na prvi znak problema spremne stvoriti onoliko novčanih jedinica koliko je potrebno da sustav ostane na nogama.

PAD BURZE NE BI TREBAO BITI DUGOTRAJAN

Očekujem da će se ova dinamika nastaviti. Ako dolazi još jedan pad, ne bih očekivao da će dugo trajati.

Mnogo vjerojatniji ishod je da ćemo nastaviti doživljavati ‘topljenje’ (u nominalnom smislu) sve dok ne unište valutu.

Ludwig von Mises, kum austrijske ekonomije slobodnog tržišta, ovako je sažeo dilemu američke vlade:

„Nema načina da se izbjegne konačni kolaps procvata kojeg je uzrokovala ekspanzija kredita.

Samo se postavlja pitanje hoće li kriza doći (ranije) kao rezultat dobrovoljnog odustajanja od daljnje ekspanzije kredita ili (kasnije) kao konačna i potpuna katastrofa uključenog valutnog sustava.“

Američka vlada neće dobrovoljno „odustati od ekspanzije kredita“, kako Mises kaže, jer Washington ovisi o izdavanju sve većih količina duga – koje Fed kupuje dolarima koje stvara niotkuda – kako bi platio stalno rastuće troškove socijalnog osiguranja, nacionalne obrane, socijalne skrbi i kamata na savezni dug.

To znači da im je jedini izbor degradirati američki dolar sve većim iznosima sve do, kako Mises kaže, „konačne i potpune katastrofe uključenog valutnog sustava“.

To podsjeća na ovisnika o drogama koji stalno mora povećavati svoju dozu da bi postigao isti učinak… dok ne umre od predoziranja.

Može li se to dogoditi 2026. godine?

Mislim da je mogućnost da se to dogodi sve veća, ali takav ishod nije najvjerojatniji. Vjerojatnije je da će se slom nastaviti.

(Izvor: internationalman.com; 21. siječnja 2026.)