(Uz sve prednosti koje ima) umjetna inteligencija nas čini nepismenima

Piše: Mark Bauerlein

U stara vremena, nastava engleskog jezika značila je dvije stvari: prvo, čitanje Shakespearea, Tennysona i drugih, i drugo, učenje pisanja. Klasici plus gramatika i interpunkcija – učinili su engleski ozbiljnim predmetom cijenjenim zbog svog sadržaja i vještina. Naravno, više nije tako.

Tradicionalni književni kanon sve je manje središnji u tom području, koje sada puno vremena posvećuje ‘medijskoj pismenosti’, kritičkom razmišljanju, ‘informativnim tekstovima’ i drugim temama koje nisu povezane s književnom poviješću. Te su promjene došle odozgo, trebamo napomenuti, od stručnjaka za kurikulum i ocjenjivanje.

Što se tiče pisanja, promjene su bile još dramatičnije i dogodile su se samo u posljednjih nekoliko godina. Umjetna inteligencija (UI) sve je poremetila. Ušla je u obrazovanje tako iznenada i duboko da se učitelji svakodnevno bore s njezinim posljedicama. Ovaj put nisu stručnjaci ti koji predvode put – to su djeca. Oni više ne pišu; UI to radi za njih. Nekoliko ključnih riječi, nekoliko klikova, jedna ili dvije prilagodbe i „Voila!“ rad je gotov. Koji zreliji tinejdžer bi tome odolio?

Ako će jednostavno „prihvatiti učenike onakvima kakvi jesu“, kako kaže izreka na učiteljskim fakultetima, profesori ne mogu zadavati nikakve izvannastavne pismene zadatke i očekivati ​​od učenika da sami obave posao. Mamac je prejak, a proces prelagan. Učenici su danas sigurniji i od toga da budu proglašeni plagijatorima jer umjetna inteligencija stvara jedinstveni scenarij za svakog onog koji ga zatraži, a ne posuđeni scenarij koji nastavnik može pronaći putem Google tražilice koristeći neobične rečenice koje se pojavljuju u radu kao tragove. Također, umjetna inteligencija stvara toliko autentičnu studentsku prozu da nastavnici nemaju vremena ni energije pregledavati svaki predani rad tražeći suptilne znakove korištenja umjetne inteligencije.

Cijela praksa engleskog jezika mora se promijeniti – već se mijenja.

Nema više pisanja izvan nastave, nema opsežnih istraživačkih radova (umjetna inteligencija istražuje, ali i sastavlja rečenice) i nema više pisanja eseja u učionici uz pomoć računala. Provjere znanja na ‘stari način’ su se vratile! Jedan mi je učitelj nedavno rekao da planira usmeno ispitati svakog učenika pojedinačno na kraju semestra (njegovi razredi su dovoljno mali da to može učiniti). To je dobra ideja, jer na usmenom ispitu može ispitati učenikovo znanje o određenim elementima u ‘Velikom Gatsbyju’ i drugim djelima iz nastavnog plana i programa, čime potvrđuje da je učenik zapravo pročitao knjigu, a ne samo sažetak koji je izradila umjetna inteligencija.

Nažalost, nikakvo izbjegavanje umjetne inteligencije od strane učitelja ne može zamijeniti ono što je izgubljeno – održivo, samostalno pisanje. Ono kad mlada osoba u studentskom domu ili knjižnici provede dva sata sama, verbalizirajući ideje, usavršavajući rečenice i uglađujući prijelaze. Ti sati su sami po sebi vrijednost, jer se pisanje razvija vježbom, a ne učenjem. To je vježba, a ne sadržaj. Čitanje knjige o proznom stilu neće vas učiniti dobrim stilistom. Vješt tekstopisac godinama je gradio vokabular, stjecao osjećaj za duljinu rečenica i strukturu odlomaka te prepoznavao kada pokazati, a kada reći, koja dikcija najbolje odgovara ovoj i onoj temi te gdje ironija i figurativni jezik mogu biti učinkoviti. To je mukotrpan posao s puno pokušaja i pogrešaka. Uobičajene pogreške se ponavljaju (pogrešno postavljeni modifikatori, indirektni opisi, previše pasivnih glagola i prijedložnih fraza itd.). Potreban je pažljiv mentor.

Nitko u tome ne uživa. Ni student koji s užasom zuri u praznu stranicu, ili ponovno čita odlomak koji je upravo napisao i zna da je užasan, a ni profesor engleskog jezika koji osjeća učenikov užas i pridružuje se borbi da iz tog nepovezanog odlomka izvuče malo elokvencije. Sjećam se brojnih konzultacija sa studentima. Nas bismo dvoje prelazili kroz prvu verziju, rečenicu po rečenicu, a ja sam pritom usmjeravao njegovu/njezinu pozornost na zarez ili glagolsko vrijeme i pitao: „Je li tu štogod pogrešno?“ i čekao da ona shvati. Morao sam biti strpljiv. Valjalo je koncentrirati se. Vrijeme je usporilo. Do kraja učenik bi uzdahnuo i kiselo se nasmiješio, dok sam se ja radovao veselom satu (happy hour).

Međutim, nema zamjene za ovaj ‘ljudski kamp za obuku’. Većina ljudi ne može naučiti pisati ni na koji drugi način. Ako ih umjetna inteligencija spasi od ove neugodne, mukotrpne obuke, sreća će porasti, ali kompetencija neće. Utjecaj će se proširiti daleko izvan kampusa, dajući nam kulturu u kojoj dominira umjetna inteligencija i društvo s niskom razinom pismenosti.

U nadolazećim godinama mogli bismo vidjeti neobičnu ironiju: Kako umjetna inteligencija obavlja sve više i više komunikacijskog posla, one situacije u kojima je potrebna smislenija, neobičnija, impresivnija komunikacija – na primjer, kada političar nastoji održati uzbudljiv govor u vrijeme krize – učinit će da se oni rijetki pojedinci, koji su dobili kvalitetno književno obrazovanje pojave kao rijetka imovina.

PREPORUKA RODITELJIMA: potaknite svoju djecu da vode dnevnik i da u njega svake večeri zapisuju dnevne događaje.

(Izvor: theepochtimes.com; 4. prosinca 2025.)