Svijest može skakati kroz vrijeme – što znači da je ‘INTUICIJA’ zapravo sjećanje iz budućnosti

Piše: Elizabeth Rayne

Jedne noći početkom listopada 1989. godine, četverogodišnju djevojčicu probudila je zvonjava telefona i vrisak koji je potom uslijedio. Hodala je bosa na prstima po vlažnim vinil pločicama hodnika. „Poginuo je u prometnoj nesreći!“ prozborila je njezina majka prije nego što joj je glas pukao. Sjajne tamne oči male djevojčice nastavile su zuriti u prazno. Od trenutka kada je zagrlila oca prije nego što se ukrcao na let za to sudbonosno poslovno putovanje, znala je da ga više nikada neće vidjeti živog.

Ovo je samo jedan od bezbrojnih i često jezivih izvještaja o vidovitosti koji su podijeljeni s kognitivnom neuroznanstvenicom dr. sc. Juliom Mossbridge. Ali upravo ju je njezino vlastito iskustvo s tim čudnim fenomenom, točnije ‘intuicijom’, navelo da ih počne proučavati.

JE LI VRIJEME DOISTA LINEARNO?

Mossbridge je, kaže, imala predviđajuće snove još od svoje sedme godine. Ona i njezini roditelji bili su skeptični prema njima sve dok detalje nije počela zapisivati u ‘dnevnik snova’. Iako priznaje da se nekih svojih vizija iz snova krivo prisjećala, uspjela je predvidjeti događaje iz budućnosti za koje nije mogla doznati na drugačiji način.

Kaže da bi ta sjećanja iz budućnosti mogla značiti da pojam vremena možda nije tako linearan kao što zamišljamo.

Velik dio otpora idejama o vidovitosti i psihičkim fenomenima proizlazi iz straha – straha od nepoznatog ili straha da stvari nisu onakve kakvima se čine

„Predviđanje nije teško razumjeti“, kaže Mossbridge, viša suradnica za ljudski potencijal u Centru za um budućnosti i osnivačica Instituta Mossbridge. „Jednostavno, ljudima koji to nisu iskusili teško je povjerovati u to. Mi još uvijek ne razumijemo kako vrijeme funkcionira. Čak i fizičari priznaju da zapravo ne znaju kako funkcionira. Čvrsto smo se uhvatili ideje da, ako na svijet gledamo poput znanstvenika, onda o vremenu moramo razmišljati linearno. Ali, je li ono doista linearno? Velik dio otpora idejama o vidovitosti i psihičkim fenomenima proizlazi iz straha – straha od nepoznatog ili straha da stvari nisu onakve kakvima se čine.“

Psiholozi i neuroznanstvenici ne idu u isti koš s karnevalskim gatarama čija vidovitost dolazi od pogleda na račune svojih kupaca na društvenim mrežama u oblaku tamjana. Oni pokušavaju shvatiti što točno stoji iza te vidovitosti, koja se smatra vrstom ekstrasenzorne percepcije ili ESP-a. Taj nepokolebljivi osjećaj da će se nešto dogoditi u budućnosti od davnina je poznat među šamanima i misticima, no on ostaje neobjašnjen i dandanas.

SVIJEST NADILAZI VRIJEME

Vidovitost sugerira da bi naša svijest zapravo mogla sezati dalje od linearne percepcije vremena. Tako razmišlja parapsiholog dr. sc. Dean Radin, glavni znanstvenik Instituta za noetičke znanosti i izvanredni profesor integralne i transpersonalne psihologije na Kalifornijskom institutu za integralne studije. On već desetljećima istražuje svijest i napisao je nekoliko knjiga na tu temu, uključujući: Entangled Minds, nagrađivanu Supernormal, i Real Magic.

Radin i Mossbridge su kolege s IONS-a i prethodno su surađivali. Oboje se trude pokazati valjanost vidovitosti kroz statistiku prikupljenu iz eksperimenata i podržati stav o nelinearnom vremenu.

Vrijeme nije onakvo kakvim ga doživljavamo na svakodnevnoj razini. Nije da vrijeme ne postoji. Ono se samo ponaša na mnogo čudniji način nego što se vidi kroz prizmu ljudskog iskustva

„Vrijeme nije onakvo kakvim ga doživljavamo na svakodnevnoj razini“, kaže Radin. „U kvantnoj mehanici, vrijeme možda čak nije ni dio naše fizičke stvarnosti. Nije da vrijeme ne postoji. Ono se samo ponaša na mnogo čudniji način nego što se vidi kroz prizmu ljudskog iskustva. To sugerira da postoji nešto povezano s našom sviješću što se razlikuje od našeg svakodnevnog iskustva vremena. Sposobno je udaljiti se od uobičajenog iskustva i primati informacije iz prošlosti ili budućnosti.“

Dok je radio na Sveučilištu u Nevadi sredinom 1990-ih, Radin je napravio eksperiment kako bi to dokazao. Njegova hipoteza bila je da ako svijest nadilazi vrijeme, odgovori na nadolazeći podražaj pojavili bi se prije samog podražaja. Ispitanici su bili spojeni na EEG uređaj, a zatim im je rečeno da pritisnu gumb na zaslonu računala kako bi im se prikazala nasumično odabrana slika. Ta slika bi bila ili pozitivna, poput izlaska sunca, ili negativna, poput prometne nesreće.

Neki ljudi pretpostavljaju da vidovitost nastupa kada je vaš mozak isprepleten sa samim sobom u budućnosti, jer isprepletenost nisu samo stvari odvojene u prostoru, već i odvojene u vremenu

EEG bi mjerio moždanu aktivnost unutar pet sekundi između upita i slike. Predviđanja o viđenju pozitivne slike izazivala su malo ili nimalo emocija, dok je skok u moždanoj aktivnosti značio da je ispitanik imao osjećaj da će mu se prikazati negativna slika. Ovaj eksperiment je od tada ponavljan do besvijesti i ponovio je izvorne rezultate, koji su bili statistički značajni.

Od tada je ova vrsta studije predrasuda uspješno replicirana oko trideset puta. Godine 1995. CIA je čak deklasificirala vlastito istraživanje vidovitosti nakon što su angažirani statističari da rad pregledaju i proglase ga statistički pouzdanim.

KVANTNA ISPREPLETENOST

„Kada statistika stalno govori o postojanju nekog fenomena, to bi trebao biti dovoljan dokaz, kaže Mossbridgeova“, ali sjeća se i fizičara koji je sumnjao u rezultate njezinog eksperimenta jer je vjerovao u linearno vrijeme. Mossbridgeino istraživanje pokazalo je da je većina ljudi sposobna za određenu razinu vidovitosti. Ona drži da bi više ljudi zapravo bilo svjesno ove sposobnosti – koju društvo često smatra zabludom – da ju se smatra uobičajenom (mainstream).

Ipak, neke kulture drugačije gledaju na vidovitost. Radin je, na primjer, proučavao tibetanske proroke koji su predviđali budućnost. Shvatio je da je vidovitost, koja je u znanstvenim krugovima poznata pod pojmom ‘gledanje na daljinu’, sposobnost gledanja ne samo kroz vrijeme, već i kroz prostor. Prije nekoliko tisuća godina, eonima prije nego što su postojale vijesti i vremenske prognoze, šamani koji su mogli percipirati budućnost kroz vrijeme i prostor mogli su predvidjeti hoće li padati kiša ili odakle dolaze njihovi neprijatelji. Neke kulture koriste psihoaktivne tvari poput jutarnje slave (morning glory) ili ayahuasce kako bi probudile drugi vid ili ‘treće oko’.

Vidovitost se može objasniti kao oblik kvantne isprepletenosti. Čestice koje su isprepletene trebale bi dijeliti iste informacije i ponašati se na isti način, čak i izdaleka

„Vidovitost se može objasniti kao oblik kvantne isprepletenosti“, kaže Radin. „Čestice koje su isprepletene trebale bi dijeliti iste informacije i ponašati se na isti način, čak i izdaleka, što je Einstein nazvao „sablasnom akcijom na daljinu“. Radin smatra da bi ova teorija mogla objasniti zašto se možemo sjetiti stvari koje se još nisu dogodile.“

„Neki ljudi pretpostavljaju da vidovitost nastupa kada je vaš mozak isprepleten sa samim sobom u budućnosti, jer isprepletenost nisu samo stvari odvojene u prostoru, već i odvojene u vremenu“, objašnjava. „Ako se može ispreplesti sa samim sobom u budućnosti, u sadašnjosti biste osjećali nešto poput sjećanja koje će se dogoditi u budućnosti.“

„Ako vrijeme nije toliko linearno i svijest može ući u nevidljivi portal u budućnost, to bi moglo objasniti osjećaj déja vû-a. Bez obzira na to, fenomen vidovitosti potkrijepljen je statistikom – samo još treba dokazati o kojem se točno mehanizmu radi“, kaže Mossbridge.

(Izvor: popularmechanics.com; 12. kolovoza 2025.)