SEDAM STVARI KOJE SVAKA DUHOVNO PROBUĐENA OSOBA TREBA ZNATI

Piše: Merthur Moon

Jeste li se ikada pitali zašto jedna osoba uživa u sreći, dok je druga zaglavila u jadu i bijedi? Zašto se neki od nas kupaju u novcu, dok drugi prebiru sitniš? Možda ste se pitali kako se jedna žena može izliječiti od, recimo, raka u četvrtom stadiju, dok druga ne može. Ili zašto neki ljudi zrače samopouzdanjem bez napora, dok su drugi cijelo vrijeme uplašeni i tjeskobni. Sigurna sam da se odjek nekog od ovih scenarija može čuti i u vašim životima. Ali zašto mislite da je to tako? Možda ćete reći: „Pa, rođen sam pod krivom zvijezdom. Nisam dobio veliko obiteljsko nasljedstvo. Podijeljene su mi loše karte. Proklet sam. Krivi su: vlada, gospodarstvo, moji roditelji, Veliki brat…“, znate kako to ide.

Ali što ako smo, u potrazi za vanjskim objašnjenjima, zaboravili dvije stvari – to tko smo zapravo i to da možemo promijeniti karte koje su nam podijeljene?

Pa, kako da onda dođemo do tog mjesta veće sreće, mira i obilja? Umjesto kratkog odgovora ili dva, što kažete da s vama podijelim sedam lekcija koje su meni promijenile život? To su bile poruke koje su mi bile potrebne tijekom mojih mnogobrojnih slomova i mračnih noći duše… Kada sam otišla predaleko, kada nisam mogla ustati i nisam imala snage ponovno sastavljati razbijene komade svog života. Ako ste se suočili sa sličnim iskustvima i trebate neke blage podsjetnike, možda će vam ove riječi utjehe biti od koristi.

1. SJETI SE TKO SI!

Ponekad nas naš svakodnevni život tjera da zaboravimo da smo duhovna bića koja imaju ljudsko iskustvo, a ne obrnuto. I tako, dajemo svoju moć vanjskim stvarima i vjerujemo svojim negativnim mislima. Misli poput: „Događaju mi se loše stvari“, „Svi su se urotili protiv mene“ ili „Moram lagati, varati i krasti da bih uspio u životu.“ U tim trenucima puno nam je lakše kriviti vladu, društvo, zvijezde ili bilo što drugo nego se suočiti s onime što je pred nama i preuzeti odgovornost. Gubimo iz vida činjenicu da smo mi sami ujedno i mramor i kipar, i san i sanjar ovog postojanja. Zaboravljamo da smo dobrovoljno odabrali doći ovdje kako bismo stvarali svoju stvarnost i zabavljali se energijama života. Koliko god to šokantno zvučalo, čak smo znali za prepreke koje su nam se našle na putu i ogromne radosti koje ćemo doživjeti nakon što prevladamo te prepreke. Drugim riječima, svi smo se složili da (barem nakratko) budemo dio ovog vrtuljka zvanog život.

Mufasina poruka buđenja: „Sjeti se tko si“, iz animiranog filma Kralj lavova (1994.), doprla je do mnogih tragača za istinom

Istina je da stvarnost nije ograničena na ono što možete: vidjeti, čuti, okusiti, dodirnuti i pomirisati. Puno je veća od toga. Prema Kabali, školi mističnih učenja, materijalni svijet čini samo jedan posto stvarnosti. To je jednostavno konačni ‘manifestirani’ učinak koji percipiramo s naših pet osjetila. Preostalih 99 posto pripada duhovnom svijetu, čistoj svijesti. Kako je to sročio C.S. Lewis: „Vi niste tijelo. Vi ste Duša (koja, eto tako, ima tijelo)“. Dakle, u trenucima kada vas misli odvedu putem tame, sjetite se tko ste. Napravite korak unatrag i shvatite da vi i ja jesmo i oduvijek smo bili božanstvo u ljudskom obliku. Uz to, poznavanje samoga sebe čini tek polovicu priče, što me dovodi do moje druge lekcije.

2. VOLITE SEBE BEZUVJETNO

Odrastajući, uvjetovani smo da volimo samo dijelove sebe – dobre, čiste, uspješne, poslušne, ispravne ili svete dijelove – neovisno jesmo li to naučili od roditelja, učitelja ili neke nadmene vjerske ličnosti. To nas dovodi do toga da odbacujemo dijelove sebe koje smo označili kao: neuredne, prljave, sirove, pogrešne, loše, mračne ili intenzivne. I tako nastavljamo osjećati sram te potiskivati i poricati polovicu onoga što jesmo – naše ‘sjene’. Je li onda iznenađujuće da većina nas zapravo ni ne zna kako voljeti sebe? Sviđa mi se kako je Louise Hay to rekla: „Godinama kritizirate sami sebe, a da ništa od toga niste dobili. Pokušajte se ohrabriti i pratite što će se dogoditi“. Dakle, moj drugi životno važan trenutak vrtio se oko riječi dualnost.

Ovaj fizički svijet je svijet dualnosti. To je mjesto gdje naše ‘sjene’ – naše tzv. mane, nedostaci i nesavršenosti – sjede za istim stolom kao i naše ‘svjetlo’ – naši talenti, darovi i beskonačni potencijal

Pa zašto prihvaćati samo svjetlo i ocrnjivati sjene? Zašto prihvaćati talente i boriti se protiv nesavršenosti? Zašto pozdravljati prednosti i odbijati mane? Nisu li sve to različiti izrazi nas samih? Osim toga, neka onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen. U svima nama odvija se taj dvostruki ples. Što ga prije prihvatimo, to ćemo dublju ljubav osjećati prema sebi i drugima. Lekcija koju sam sljedeću naučila bila je jednako revolucionarna.

3. SVIJEST I LJUBAZNOST DOPIRU DALEKO

Mnogi od nas žive život koristeći sustav nagrade i kazne. Kažnjavamo se kada se krećemo prema boli (ono što ne želimo u životu) i nagrađujemo se kada smo bliže užitku (ono što želimo). Ali, je li to najbolji način? Zhuangzi je rekao da su nagrada i kazna najniži oblici obrazovanja, i potpuno se slažem s tim. Za mene je to savršen primjer uvjetne ljubavi. I pogodite što… mi nismo stvoreni da učimo na ovaj način. Nagrađivanje sebe za ‘dobro’ što činimo i kažnjavanje naših ‘loših’ ponašanja samo će nas potaknuti da postanemo uvjetovani prema sebi. To će samo pojačati naše negativne obrasce i usaditi nam strah. Zamislite umove koji su nekada prštali od želje za životom, a koji su sada natopljeni stalnim, bespotrebnim strahom. Kakav život!

Otkrila sam da su svijest, ljubaznost i ljubav najbolji alati. Što ako, umjesto da budemo strogi prema sebi zbog pogrešaka, u svoj život prizovemo više ljubaznosti?

Umjesto da se kažnjavamo što ne dobivamo ono što želimo ili što padamo u staru naviku, možemo li se počastiti s malo više suosjećanja? Da, možda će trebati malo svjesnog truda da primijetimo kada upadnemo u zamku nagrade i kazne, ali isplati se. Kada postanemo svjesni ovog ciklusa i ubijemo ga ljubaznošću, zauvijek se oslobađamo ovog uvjetovanja. Što ako bismo se prema svojim ‘neuspjesima’ odnosili na isti način?

4. NORMALIZIRAJTE SVOJE NEUSPJEHE I POSRTAJE

Ovo je za mene bilo vrlo važno. Perfekcionist u meni jako je teško progutao ovu pilulu, da su – recidivi, slomovi, spirale, neuspjesi, štogod – potpuno u redu! Naučila sam da neuspjesi nisu ono što nas ojača ili slomi. Padanje nije ono što nas definira. Te stvari su dio prirodnog životnog toka. Možete li zamisliti koliko život postaje slađi kada si češće govorimo ‘u redu je’?

Einstein je bio u pravu kada je rekao da je neuspjeh zapravo ‘uspjeh u dolasku’ – on je odskočna daska za uspjeh, a ne njegova suprotnost

Poput dvije strane iste medalje, moramo iskusiti neuspjeh da bismo pronašli put do uspjeha. A evo i sočnog dijela. Neuspjeh ne boli, ali značenje koje smo mu dali kroz godine bi nas moglo zaboljeti. Najbolji primjer za to ćete naći kod mališana. Samo ih pogledajte. Kladim se da ne možete ni prebrojati koliko puta se sruše i padnu na tlo, a ipak se odlično provode. Ništa ih ne sprječava da ponovno ustanu. Apsolutno ništa. Pad ne vide kao neuspjeh. Ni blizu. Jednostavno ga zaborave i nastave dalje. Što ako bismo prihvatili svoje padove, ili ono što doživljavamo kao pad, i pokušali ponovno? Tu nastupa percepcija, konačno rješenje za doslovno sve!

5. PERCEPCIJA JE SVE

Nije li zanimljivo to što neki ljudi vide svijet kako izgara do temelja, a drugi kako se diže iz pepela? Jeste li primijetili kako neki ljudi svoje vrijeme na Zemlji vide kao avanturu, dok ga drugi smatraju tragedijom? A kako vi gledate na sve to? Vjerujete li da su ljudi po prirodi prijateljski nastrojeni i da vole biti oslonac ili ih vidite kao pojedince vođene strahom, koji utjelovljuju stav ‘svatko za sebe’? Ovdje nema pogrešnih odgovora, ali bilo koja perspektiva koju usvojite postaje istinita u vašem životu. I nažalost, mnogi od nas se još uvijek drže narativa ‘jadan ja’. Često ga koristimo jer nas takav stav na trenutak čini ispravnima.

Wayne Dyer je odlično primijetio da se „kada promijenimo način na koji gledamo na stvari, te stvari mijenjaju“. Ta je izjava revolucionarna

Upasti u zamku žrtve je lako jer nismo vježbali discipliniranje svojih misli. Ali, jednostavno je. Ako vam se ne sviđa ono što vidite na ekranu, promijenite film koji se reproducira u pozadini. Ništa osobno, samo je stvar perspektive – igra fokusa. Na što god se mentalno usredotočimo, vibracijski to držimo pred sobom. Energija uvijek teče ondje gdje usmjerimo svoju pažnju. Kada shvatimo da su nam problem (fokusiranje na ono što ne želimo) i rješenje (fokusiranje na ono što želimo) dostupni u svakom trenutku, možemo birati gdje ćemo usmjeriti svoju pažnju. Zato je percepcija sve. Što ćete, dakle, odabrati? Cinizam ili zahvalnost? Strah ili ljubav? Jučerašnje nevolje ili blagoslove sutrašnjice?

6. NE OBESHRABRUJTE SE KADA VAM JE POTREBNO VIŠE VREMENA

Razumljivo je to da nas, u današnjem svijetu trenutačnog zadovoljstva, lako može prevariti misao da priča neće imati sretan kraj ako svoju srodnu dušu ne privučemo u idućih pet minuta ili ne postanemo milijunaši preko noći. Iako je trenutačna manifestacija itekako moguća, ta ideja se pokazala više obeshrabrujućom nego li korisnom. Nije ni čudo što mnogi ljudi prebrzo odustaju od svojih želja. I ja sam bila jedna od njih. Ali, evo jedne utješne misli.

Epiktet je kazao: „Ništa veliko ne stvara se odjednom/iznenada“

Razmislite o tome. Je li dan kada posadite sjeme isti dan kada jedete plod? Je li dan kada odlučite donijeti dijete na ovaj svijet isti dan kada to dijete držite u naručju? Je li dan kada pokrećete svoj posao isti dan kada postajete milijunaš? Je li dan kada prepoznate neželjenu naviku isti dan kada je se riješite? Shvaćate poantu. Samo zato što neke stvari zahtijevaju vrijeme u ovom 3D prostorno vremenskom kontinuumu ne znači da se neće dogoditi. Stoga, podsjetite se da se ne obeshrabrujete. Pokušajte ne žuriti sa stvarima kojima je potrebno vrijeme za rast i nastavite ići naprijed s vjerom i pozitivnim očekivanjima. Evo detaljnijeg objašnjenja zašto vrijeme postoji i zašto vaše manifestacije mogu zahtijevati vrijeme.

#7 OPROSTITE IZNOVA I IZNOVA I IZNOVA

Ništa nas od ljutnje, boli i ogorčenosti ne oslobađa brže od od oprosta. Naravno, lijepo je prakticirati ga jednom u sto godina, ali učiniti ga sastavnim dijelom života je nešto sasvim drugo. To je ultimativni čin slobode! Naučio sam da kada oprostimo – oslobađamo. Oslobađamo ljude, situacije, sjećanja ili stvari iz prošlosti i vraćamo svoju moć. Kada oprostimo, istinski oslobađamo sebe.

Lewis B. Smedes je to kvalitetno sročio: „Oprostiti znači osloboditi zatvorenika i otkriti da ste zatvorenik zapravo bili vi sami“

To je najbrža, možda čak i jedina karta do slobode. Evo korisnog trika: nikada se ne prisiljavajte oprostiti. Umjesto toga, uzmite si u zadatak da oprostite i više se time ne zamarajte. Kad budete spremni spustiti teret od pedeset tona koji nosite na ramenima – učinit ćete to. Vjerujte mi. Ali, najvažnije, vjerujte sebi.

ZAVRŠNE MISLI

Život je poput učionice koja je uvijek otvorena. A najbolje od svega? To je interaktivna nastava u kojoj možemo biti i učenik i učitelj. Neke će lekcije ostati s nama poput doživotnih prijatelja, a druge će dolaziti i odlaziti poput prolaznih kolega iz razreda. Ipak, to će uvijek biti osobno putovanje učenja. Uz to, u ovom poglavlju vašeg života, za koju lekciju osjećate da biste ju trebali prenijeti drugima?

(Izvor: consciouslifenews.com; 19. svibnja 2024.)