Početna Buđenje iz matriksa Rat protiv svijesti
Buđenje iz matriksa - Odabrano - 18.09.2018.

Rat protiv svijesti

Svijest je jedan od najvećih znanstvenih misterija, a možda i najveći. Svi znamo da je imamo – kada razmišljamo, kada sanjamo, opažamo okuse i mirise, slušamo neku divnu simfoniju i kada se zaljubimo – a ona je svakako najintimniji, najrazboritiji i najosobniji dio nas. A opet nitko ne može reći da ju je sasvim shvatio i objasnio. Nema sumnje da je na neki način povezana s mozgom, no razjašnjenje prirode te povezanosti još se ni ne nazire. Konkretno, na koji nam točno način tih kilogram i pol materije u našim lubanjama omogućuje da doživljavamo iskustva?
Profesor David Chalmers s Australskog nacionalnog sveučilišta ovo je pitanje prozvao „teškim problemom“ svijesti, no mnogi znanstvenici – osobito oni koji filozofski naginju vjerovanju da se sve pojave mogu svesti na razna međudjelovanja materije (a takvi su još uvijek u većini) – negiraju da takav problem uopće i postoji. Njima je sasvim jasno i očito da svijest stvaraju materijalni procesi unutar tvari koja sačinjava mozak, otprilike jednako kao što generator stvara električnu energiju – drugim riječima, svijest bi bila jedan „epifenomen“, odnosno nuspojava moždane aktivnosti. Njima je jednako tako očito i da svijest ne može preživjeti tjelesnu smrt, odnosno da se izvantjelesna iskustva ne mogu dogoditi jer su i svijest i iskustva „zarobljeni“ unutar mozga, pa kada mozak umre i ona moraju nestati.
No neki drugi znanstvenici, jednako dojmljivih reputacija, nisu u to baš toliko sigurni i sve su spremniji razmotriti jednu bitno drugačiju analogiju, onu koja kaže kako bi odnos svijesti i mozga mogao manje naličiti odnosu generatora i elektriciteta koji on stvara, a više odnosu televizijskog signala i televizora kao uređaja. U tome smislu, i kada se televizor pokvari – „krepa“ – signal i dalje postoji. Ovu revolucionarnu mogućnost ne isključuje nijedna postavka trenutnog stanja neurološke struke. Istina je da kada se neka područja mozga oštete, ugroze se i neki dijelovi svijesti, no to ne dokazuje da predmetne dijelove svijesti stvaraju upravo ta područja mozga. Kada vam se pokvario neki dio vašeg televizora pogoršala se ili je potpuno nestala i slika, no to nije nimalo utjecalo na televizijski signal.
Drugim riječima, kada govorimo o svijesti okruženi smo barem jednakom količinom misterija koliko i činjenicama, a budući da je tako, moramo imati na umu da ono što jednoj generaciji izgleda očito i nesumnjivo, drugoj će generaciji možda biti sasvim sumnjivo i neprihvatljivo. Stotinama je godina najvećim umovima čovječanstva bilo sasvim jasno i samo po sebi očito da se Sunce okreće oko Zemlje. Kako biste se u to uvjerili – govorili su – treba samo pogledati u nebo. A oni koji su željeli zadržati svoj revolucionaran pogled kako se Zemlja okreće oko Sunca suočavali su se s Inkvizicijom i smrću na lomači. Kako se ispostavilo, u pravu su bili revolucionari, a konzervativci su bili grozno i strašno u krivu.
Možda će se na sličan način razviti i slučaj misterija svijesti. Da, doista se čini očitim i nesumnjivim da je proizvodi mozak (analogija s generatorom), no do toga se zaključka došlo dedukcijom iz nepotpunih podataka i ja kategorički tvrdim kako to NIJE osnovana i nepobitna činjenica. Nova će otkrića možda natjerati materijalističku znanost da ovu teoriju odbaci u korist neke koja će više sličiti analogiji s televizorom. U toj bi se teoriji mozak shvaćao više kao primopredajnik, a ne samo kao proizvođač svijesti. Njome bi se predložilo da svijest po svojoj temeljnoj prirodi nije „lokalizirana“, a možda čak i da je svijest jedna od najosnovnijih pokretačkih sila svijeta. U najmanju ruku, donošenje svojih konačnih sudova o ovom „teškom problemu“ trebali bismo odgoditi sve dok se ne pojave neki iscrpniji dokazi, a one koji se drže dogmatskih i ideoloških pogleda o prirodi svijesti ne bismo trebali uzimati zaozbiljno.
Danas ova čitava, naizgled akademska tema intenzivno postaje aktualna i politička jer moderno tehnološko društvo idealizira i monopolistički se usredotočuje na samo jedno stanje svijesti, ono uzbunjeno, „budno“ stanje svijesti u kojemu se rješavaju problemi, stanje svijesti u kojemu postajemo uspješni proizvođači i potrošači materijalnih dobara i usluga. U istom trenutku naše društvo pokušava suzbiti i kontrolirati širok raspon raznih „alternativnih“, odnosno „izmijenjenih“ stanja svijesti, temeljem nedokazane teorije da se svijest stvara u mozgu.
Govorim o takozvanom „ratu protiv droge“ koji je možda točnije nazvati ratom protiv svijesti, a u kojemu se tvrdi – navodno u interesu društva – da mi, kao odrasli pojedinci, nemamo pravo, pa onda valjda ni zrelosti za donošenje vlastitih nezavisnih odluka o svojoj vlastitoj svijesti i o stanjima svijesti koja želimo istražiti i prihvatiti. Ovo nevjerojatno nametanje ograničenja mentalnoj slobodi odraslih ljudi opravdava se idejom kako aktivnost našega mozga – kada biva poremećena drogama – djeluje štetno na naše ponašanje prema drugima. A svima koji barem na jedan trenutak ozbiljno o tome promisle odmah će biti jasno kako već imamo zakone koji se bave ponašanjima na tuđu štetu te da je prava svrha „rata protiv droga“ nedvojbeno usmjerena protiv same svijesti.
Potvrda ovoj tvrdnji došla je od posljednje britanske laburističke vlade koja je izjavila kako će se njezina politika o drogama temeljiti na znanstvenim dokazima, iako je još 2009. godine izbacila s posla profesora Davida Nutta, predsjednika Savjetničkog vijeća o zloupotrebi droga jer je iznio jednostavne statističke činjenice da je indijska konoplja („marihuana“) manje štetna (riječ je o mjerljivim „štetama“) od duhana i alkohola te da je ekstazi manje štetan od jahanja na konju. Jasno je da su ovdje u igri bila ideološka pitanja od velike važnosti za sile na vlasti. A ta se ideologija uporno održava bez obzira na sastav aktualne vlade. Sadašnja konzervativno-liberalna koalicija i dalje je jednako neumoljiva u provođenju takozvanog rata protiv droga, kao i njihovi laburistički prethodnici, pa nastavlja u ime toga „rata“ trošiti novac iz proračuna – naš novac – na golemu i naoružanu birokraciju koja se bori protiv droga i koja ima ovlasti provaliti usred noći, zauzeti nam domove, uništiti naš dobar glas i zatočiti nas iza rešetaka.
Još nas pritom uvjeravaju kako sve to čine za naše dobro. A ne možemo li kao odrasli ljudi slobodno donijeti nezavisne odluke – bile one ispravne ili pogrešne – o vlastitoj svijesti, o tom najintimnijem, najrazumnijem i najosobnijem dijelu sebe, u kojemu se onda razumnom smislu mi uopće možemo nazivati slobodnima? I kako ćemo početi preuzimati stvarnu i smislenu odgovornost za sve druge aspekte svog života kada nam naše vlade pokušavaju oduzeti pravo na to najtemeljnije među svim ljudskim pravima i odgovornostima?
Vezano za to zanimljivo je primijetiti kako naše društvo inače nema baš nikakvih prigovora na mijenjanje svijesti samo po sebi. Baš nasuprot, u njemu se naveliko prepisuju ili se mogu kupiti i bez recepta mnogi lijekovi i droge koje upravo mijenjaju svijest. To su, primjerice, Prozac, Seroxat, Ritalin i alkohol, artikli koji svojim proizvođačima donose pravo bogatstvo, a i dalje su legalni iako nose i očite te dokazane štetne nuspojave. Je li to možda zbog toga što takve, legalne droge ne mijenjaju svijest na način koji bi ugrozio monopolističku dominaciju uzbunjene i na rješavanje problema usmjerene svijesti, dok velik broj zabranjenih droga, poput indijske konoplje, LSD-a, DMT-a i psilocibina čine upravo to?
Ovdje se nazire jedna revolucija, a ulog je i veći od same mentalne slobode kao važnog i neotuđivog prava odraslih. Pokaže li se da mozak nije generator nego primopredajnik svijesti morat ćemo razmotriti i neka ne toliko poznata znanstvena istraživanja koja ukazuju na naizgled nestvarnu mogućnost, točnije na to da neke vrste zabranjenih droga – halucinogeni poput LSD-a, DMT-a i psilocibina – mogu „namjestiti“ prijamnu valnu duljinu mozga i omogućiti nam kontakt s inteligentnim nematerijalnim entitetima, „svjetlosnim bićima“, „duhovima“, „fraktalnim vilenjacima“ (koje je spominjao i Terence McKenna), možda čak i sa stanovnicima drugih dimenzija. Ova je mogućnost prava stvarnost šamanima iz društava lovaca-sakupljača koji tisućama godina halucinogene vizionarske biljke i gljive upotrebljavaju za ulazak i interakciju s – kako to oni tumače – „duhovnim svijetom“. Zanimljivo je da je to točno predvidio i dr. Rick Strassman, profesor psihijatrije na Sveučilištu u Novome Meksiku, nakon što je 1990-ih proveo svoje inovativno istraživanje na dobrovoljcima koji su uzimali DMT. Ovaj je projekt urodio otkrićima čija su značenja poljuljala naše razumijevanje prirode stvarnosti. Više informacija o Strassmanovom revolucionarnom radu potražite u njegovoj knjizi DMT: The Spirit Molecule (u prijevodu na hrvatski izdana pod naslovom DMT: duhovna molekula, TELEDISK).

Pročitajte sljedeće

Zavjetni kovčeg je vrsta drevnog visokotehnološkog oružja, spekuliraju ruski mainstream mediji

Priča o stvarnoj pozadini legendi i mitova iz religijskih knjiga brojnih bliskoistočnih i …