Piramida prehrane je bila pogrešna; Lokalna hrana je (ipak) bila prikladna

Piše: Mollie Engelhart

Nikada me nije zanimala piramida prehrane.

Nijednom. Ni kada je visjela na zidu učionice, ni kada su liječnici ponavljali njezinu logiku, ni kada su savezne agencije uporno ponavljale da su žitarice važnije od sveg ostalog.

Odrasla sam u obitelji u kojoj hrana nije bila preporuka – ona je bila naše gospodarstvo i naša kultura. Uvijek je postojao vrt, uvijek smo imali velike kutije s osnovnim namirnicama, uvijek smo ručno pekli kruh. Čuvali smo, konzervirali i skladištili sve što smo mogli iz zemlje i voćnjaka – trešnje, jabuke, sezonsko voće – puno prije nego li je „s farme na stol“ postao slogan (odnosno karijerni put) koji su ljudi prodavali umjesto da ga žive.

OKRETANJE KA LOKALNOM UZGOJU

Kako sam starila, čak i kada sam živjela u besprijekornim zajednicama s golf terenima, stalno sam se vraćala istoj istini: hrana bi se trebala uzgajati, obrađivati ​​i distribuirati lokalno. Moje kokoši su prekršile pravila Udruge vlasnika kuća. Moje gredice s povrćem prekršile su propise koji se odnose na primjenu pesticida. Sadnja voćaka u mom dvorištu nije bila u skladu sa susjedskim ugovorima. Ali moj kompas je uvijek bila prehrana – a ne njihova pravila.

Taj kompas oblikovao je moju karijeru. Vodila sam restorane surađujući s poljoprivrednicima, njegujući zdrave odnose, a ne temeljem saveznih grafikona. Čak i kad sam bila vegan, nabavljali smo ono što je imalo smisla za to mjesto – jabuke od obližnjih uzgajivača, trešnje kada su ih stabla davala, povrće od ljudi koje smo poznavali po imenu, poput naših prijatelja na farmama Anna Ayala dok sam živjela u Kaliforniji.

Domino efekt prethodne piramide je nemjerljiv, a da bi se popravio trag metaboličke disfunkcije koji je ostavila trebat će najmanje 50 godina

Kasnije, kada sam pokušala preusmjeriti svoje restorane na regenerativno meso, mliječne proizvode i povrće, to nije polučilo financijski uspjeh. Ali uvijek sam znala da radim ispravnu stvar. Moje uvjerenje nije formirala MAHA (‘Učinimo Ameriku opet zdravom’, slogan Trumpove administracije). Počelo je s porijeklom, instinktom, majčinstvom i hranjenjem ljudi kvalitetnom prehranom, čak i kada se tržište tome opiralo.

Dakle, da, kada su u siječnju 2026. objavljene Prehrambene smjernice za Amerikance 2025. – 2030., kada se piramida prehrane konačno izokrenula, mnogi od nas su to vidjeli kao dugo očekivanu pobjedu. I to JE pobjeda.

TKO ĆE PREUZETI ODGOVORNOST?

Ali svaka lovačka kultura mogla vam je reći i puno prije 1992. da je izvorna piramida bila manjkava. Tradicionalne lovačke kulture uvijek su davale prioritet hrani s najviše kalorija i hranjivih tvari – mastima, proteinima, organima, energiji koja traje. Drevna mudrost nije se bojala kalorija – štovala ih je. Preživljavanje je ovisilo o njima, što znači da smo to trebali znati. I ZNALI SMO. Smjernice su bile pogrešne od samog početka, ali nitko se nije potrudio povući paralelu s prirodom ili poviješću.

Ali zahvalnost zbog ispravke ne pomeće pod tepih pitanje: tko će odgovarati za štetu?

Odgovornost nije stvar izbora kada posljedice traju generacijama. Tko je kriv kada javna politika služi korporativnom profitu prije javnog zdravstva?

Prehrambena politika ne ostaje samo na plakatima. Ona postaje standard školskog ručka, savezni program hrane i medicinska tema za raspravu. Desetljećima je savezni model upozoravao na masnoće, preveliku količinu žitarica i ostavljao prerađenoj hrani otvorena vrata kako bi mogla dominirati institucionalnim okruženjima prehrane.

Kritičari već dugo tvrde da je izvorna piramida američkog Ministarstva poljoprivrede (USDA) – a kasnije i model MyPlate, koji nije ograničavao prerađene ugljikohidrate ili dodane šećere – odražavala interese lobija prehrambene industrije, a ne biološku znanost.

Povjesničari prehrane podsjećaju da je preporuka piramide iz 1992. o 6 do 11 dnevnih porcija žitarica bila naširoko kritizirana, čak i u vrijeme kada je objavljena. Na nju su se obrušili stručnjaci, uključujući istraživače s Harvarda, zbog ignoriranja metaboličke znanosti i tradicionalnog znanja o prehrani.

NAGLI PORAST BOLESTI USLIJED KRIVIH SMJERNICA

U međuvremenu, zemlja se razboljela. Pretilost djece naglo je porasla nakon 1990-ih. Dijabetes tipa 2 počeo se pojavljivati ​​kod adolescenata do 2000-ih. Metabolička disfunkcija normalizirana je kao neizbježno starenje, a ne kao biološki dug političkih pogrešaka i korporativnog utjecaja.

Promatrala sam to s distance, sa sigurne udaljenosti, zbog načina na koji sam odrastala. Ali milijuni djece naučili su kako hrana izgleda iz kantine izgrađene na toj obrnutoj logici. Ta su djeca bila uvjetovana da žude za rafiniranim škrobom i gotovim jelima punim šećera – obrocima osmišljenim za profit, a ne za prehranu.

Tko je potpisao dokumente koji su dopustili da se kečap smatra povrćem? Tko je odobrio školske obroke koji su djecu vodili ka metaboličkoj disfunkciji?

I ta su djeca sada odrasla. Ona sa sobom nose upale, bolesti i ovisnost o prerađenim ugljikohidratima u mladu odraslu dob i srednju dob. Imaju dijabetičke kartone, srčane bolesti, dijagnoze raka i tijela dresirana da ne vjeruju vlastitim instinktima nego svojim ručkovima.

Znam brakove koji su uništeni neznanstvenim mjerama vezanim uz COVID-19. Proživjela sam kolaps vlastitih tvrtki koje su se urušile zbog odluka donesenih daleko od zajednica i daleko od ljudske biologije. A kada su te mjere razdvojile obitelji, egzistenciju i zdravstvene putanje, nitko nije morao javno potpisati svoje ime ili snositi odgovornost za posljedice.

Ovdje prestajem pljeskati i počinjem tražiti račune. Jer odgovornost nije stvar izbora kada posljedice traju generacijama. Kada birokrati, agencije i korporativni interesi donose odluke koje oblikuju nacionalna prehrambena okruženja, tko odgovara za štetu? Tko je potpisao dokumente koji su dopustili da se kečap smatra povrćem? Tko je odobrio školske obroke koji su djecu vodili ka metaboličkoj disfunkciji? Tko snosi odgovornost kada javna politika služi korporativnom profitu prije javnog zdravstva?

ŠTETA ĆE SE POPRAVLJATI DESETLJEĆIMA

Obrnuta piramida golica maštu. Nadam se da će domino efekt novog modela postati jednako nemjerljiv, da će donijeti zaokret prema pravoj prehrani, lokalnim prehrambenim gospodarstvima i obnovljenom povjerenju u instinkt. Ali ne možemo se pretvarati da zakašnjele ispravke brišu potrebu za odgovornošću.

Jer evo istine, kratko i jasno rečeno: domino efekt prethodne piramide prehrane je nemjerljiv, a da bi se popravio trag metaboličke disfunkcije koji je ostavila trebat će najmanje 50 godina. I svi znamo da ovo nije jedino mjesto gdje birokrati, agencije s tri slova i korporativni interesi štete ljudima.

(Izvor: theepochtimes.com; 12. siječnja 2026.)