SUPROTNO UVRIJEŽENOM MIŠLJENJU: ljudi su u svojoj srži zapravo ljubazni i suosjećajni

Piše: James Ballantyne

„Možemo li se usuditi pomisliti da su ljudi zapravo ljubazni i oblikovati naše ogranizacije s time na umu?“

To je pitanje koje Rutger Bregman postavlja u svojoj knjizi Ljudski rod (Humankind), i to je pitanje s kojim se svatko tko je uključen u rad s mladima i zajednicom poput mene bori svakodnevno. Ali, je li Bregmanova optimistična analiza utemeljena na stvarnosti?

Za svakoga tko je pročitao ovaj članak o „Pravom Gospodaru muha“, bit prve polovice Bregmanove knjige bit će poznata. Njegova je premisa da unatoč vijestima, društvenim mrežama, politici, religijama i ideologijama koje sugeriraju drugačije, „ljudi su (uglavnom) u svojoj srži, prilično dobri.“ Nadalje, kaže:

„Kad bismo imali hrabrosti ovo shvatiti ozbiljnije, to je ideja koja bi mogla pokrenuti revoluciju… kad shvatite što to zapravo znači… nikada više nećete gledati svijet na isti način.“

Bregman potkrepljuje ovaj zaključak pozivajući se na primjere koji se protežu od Blitza u Britaniji do uragana Katrina u New Orleansu, ali sugerira da se – iako krizna vremena izazivaju suosjećanje i kolektivnu ljubaznost (bez sumnje bi pandemiju koronavirusa dodao na svoj popis da je knjiga izašla malo kasnije) – te kvalitete zapravo pojavljuju češće i redovitije nego što smo spremni priznati.

To se slaže s mojim vlastitim iskustvom rada s mladima u izazovnim okolnostima u Velikoj Britaniji, ali postoji očiti odgovor: ako je ljubaznost naše prirodno stanje, kako to da se barem jednako toliko neljubazno zapravo ponašamo?

Za Bregmana, odgovor leži u retorici medija. U tome kako se skupine ponašaju kada nisu pod stresom i u tome kako ljudi na pozicijama moći formiraju i oblikuju ekonomiju, politiku, zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb. Kako to čine na načine koji nadjačavaju našu prirodnu sklonost da budemo ljubazni ili pojačavaju suprotan oblik ponašanja.

Bregman kaže da je Homo Sapiens povijesno trijumfirao kao vrsta jer je bio kooperativniji od drugih, a lovačko-sakupljačke zajednice razvile su jednakost resursa i sklonost ravnijim strukturama vodstva tijekom tisuća godina. Stoga ljudsku evoluciju bolje opisuje „preživljavanje najprijateljskijih“ od „preživljavanja najsposobnijih“.

No, prelazak na složenije oblike civilizacije, temeljene na poljoprivredi i industriji, doveo je do promjena i povećanja učestalosti: hijerarhije, konkurencije i rata. A sve to zahtijeva dehumanizaciju u jednom ili drugom obliku. Bregman ispituje zločine 20. stoljeća i psihološke eksperimente koji ih navodno objašnjavaju, ali zaključuje da postoji malo dokaza koji pokazuju da su ljudska bića „prirodno“ nasilna, sebična i animalistička, iako nas okolnosti (i njihova manipulacija) svakako mogu takvima učiniti kada se ukaže prilika.

U poglavlju pod naslovom „Zašto dobri ljudi postaju loši“, proučava unutarnje funkcioniranje vojske; korumpirajuće učinke moći; nasljeđe prosvjetiteljskog razmišljanja o čovječanstvu koje se usredotočilo na negativne, rasističke i individualističke osobine u ponašanju ljudi; i kako se sociopatski vođe biraju čak i u demokracijama koje su naseljene ljudima koji pokušavaju biti ljubazni prema drugima.

„Opet i iznova prijateljski nastrojeni ljudi nadaju se boljim vođama“, piše Bregman, „ali prečesto se to upropasti; razlog je taj što moć uzrokuje da ljudi izgube ljubaznost i skromnost koje su ih dovele na vlast, ili ih nikada nisu ni posjedovali. U hijerarhijski organiziranom društvu, makijavelisti su korak ispred. Imaju ultimativno tajno oružje za pobjedu nad konkurencijom. Besramni su.“

Toliko o dijagnozi; a što je s lijekom?

U drugom dijelu knjige Bregman dijeli primjere organizacija, političkih sustava, škola, zatvora i policijskih snaga koje su se oblikovale oko pozitivnog pogleda na čovječanstvo. U obrazovanju, na primjer, igra je nužnost u ljudskom razvoju jer se rađamo s razigranom prirodom, a djeca najbolje uče kada su prepuštena sama sebi. U zdravstvu, „prema WHO-u, depresija je danas globalna bolest broj jedan. Naš najveći nedostatak nije u bankovnom računu ili proračunu, već u nama samima. To je nedostatak onoga što život čini smislenim.“

Ovi slučajevi pokazuju koliko je privlačnost igre, dostojanstva, autonomije i dobrote i humana i uspješna. Norveški zatvorski sustav, na primjer, funkcionira jer ‘okreće drugi obraz’, pa zatvorenici zapravo dobiju bolje nego što zaslužuju. U zatvoru maksimalne sigurnosti s 250 dilera droge, seksualnih prijestupnika i ubojica, zatvorenicima je dopušteno razgovarati, čitati, plivati, skijati, kupovati, osnivati ​​rock bendove i crkve te kuhati zajedno. Njihova vlastita zajednica održava sve te objekte, uzgajajući četvrtinu svoje hrane sa svom potrebnom opremom, uključujući noževe.

Dokazi pokazuju da luksuzni zatvor ne uzrokuje visoke stope recidivizma – dakle, zatvorenici se ondje ne žele vratiti – već mijenja stavove u pozitivnom smjeru, pa kada se zatvorenik pušta natrag u zajednicu, ulaže se svaki napor kako bi se osiguralo da ne bude tempirana bomba. Svaki počinitelj je budući susjed. Zapravo, stope recidivizma su upola manje nego u bilo kojem drugom zatvorskom sustavu.

Iako je smještaj zatvorenika na ovaj način skuplji, dugoročne koristi su ogromne. „Humani sustav nije samo hrabar, već je i jeftiniji“, kako Bregman kaže, „Naš odgovor je više demokracije, više otvorenosti i više humanosti.“ Ili kako kaže Tron Eberhardt, upravitelj norveškog zatvora: „Tretirajte ljude kao smeće i oni će biti smeće. Tretirajte ih kao ljudska bića i ponašat će se kao ljudska bića.“ Bregman nije naivan kada iznosi ove priče. Nisu savršene, ali u kulturi ili društvu koje žudi za „učinkovitošću“ isplati se biti i ljubazan.

Bregman je umirujuće blag u svom pristupu. Ponekad oklijeva u kritici uvriježenih uvjerenja o ljudima, a svoja pitanja postavlja promišljeno. U svojoj knjizi govori o tome da ljubaznost i pomirenje ne treba otpisivati ​​kao iznimke, već ih slaviti kao normu – i koristiti kao središnji dio politike, gospodarstva i društva u budućnosti.

Upravo zbog toga knjigu zaključuje s deset smjernica ili načela, uključujući „Kada ste u nedoumici, pretpostavite najbolje“ – budući da izbjegavanje prevare može značiti da ne vjerujemo dovoljno dobrim namjerama većine ljudi; i „Razmišljajte o scenarijima u kojima svi dobivaju“, budući da živimo u svijetu u kojem činjenje dobra povećava vjerojatnost da će svi imati koristi, kao što pokazuje slučaj norveškog zatvora.

Drugo načelo je „Postavljajte više pitanja“. Ovdje Bregman pokazuje da u svom pisanju zna biti i oštar. ‘Zlatno pravilo’ ne ide dovoljno daleko, kaže, pa ne bismo trebali pretpostavljati da drugi ljudi žele da se prema njima postupa na određeni način (to je paternalizam). Umjesto toga, trebali bismo pitati kako žele da se prema njima postupa.

Empatija nas iscrpljuje, nastavlja; iscrpljuje nas jer se ponekad previše brinemo o svemu, posebno kada toliko vremena provodimo na društvenim mrežama. Ali suosjećanje prema drugima je zdravo, sve dok održavamo distancu i jasne granice od pojedinaca koji pate. To nam daje energiju da budemo konstruktivni i učinkovito podržimo druge u njihovom vlastitom neovisnom izboru.

Bregmanova je poanta da bismo trebali koristiti svoj intelekt, kao i svoje emocije, kako bismo razumjeli druge i odluke koje donose. Ponekad moramo potisnuti želju da budemo ljubazni i čuti glasove koji bi mogli djelovati neprijateljski u svojim zahtjevima za promjenom. „Pokušajte razumjeti drugoga, čak i ako ne razumijete zašto ima određeni stav“, savjetuje.

Njegov deveti princip je imperativ da se ne sramimo činiti dobro, budući da su djela ljubaznosti zarazna, kao što možemo vidjeti u reakcijama na pandemiju koronavirusa diljem svijeta. Od slikanja duge do procvata programa uzajamne pomoći i brige za naše bližnje. Konačno, potiče nas da „budemo realni“, što znači da ne budemo cinični, već da realizam učinimo hrabrim činom u ciničnoj „mediokraciji“ – činiti i biti dobar, jer to je naša priroda. „Vrijeme je za novi pogled na čovječanstvo.“

U vrijeme kada je COVID-19 potaknuo mnoge razgovore o „novom normalnom“, a val prosvjeda oko pokreta Black Lives Matter stvorio neviđeno iskustvo kolektivnog jedinstva, Bregmanova priča o novoj stvarnosti izgrađenoj na ljubaznosti dolazi u pravom trenutku. To je povijest naše prošlosti prepuna nade i nada u novu povijest koja se može svjesno stvoriti ako se posvetimo zadatku.

Ljubaznost kao apstraktna emocija nije dovoljna, ali kada se koristi kao uporište rigoroznog istraživanja i konkretnog djelovanja, ona je i moćna i kreativna. U konačnici, ljubav može pobijediti. A često to i čini.

(Izvor: awaken.com; 22. prosinca 2025.)