NOVI STROJ ZA CENZURU EU-a

Piše: Thomas Fazi (UnHerd.com)

Europska unija voli pričati o slobodi.

Pogledajte samo jedno od njezinih nedavnih priopćenja za javnost, u kojem se pokreće nešto što se zove Europski demokratski štit (European Democracy Shield), a koji obećava zaštitu svega, od „slobodnih ljudi“ preko „slobodnih izbora“ do – budući da je riječ o Bruxellesu – „živahnog civilnog društva“.

Sve su to divne stvari, barem na papiru.

U stvarnosti, međutim, Demokratski štit samo je najnovija vizija neslobode: suzbijanje drugačijeg mišljenja i slobode govora pod izlikom obrane demokracije od stranog uplitanja i lažnih vijesti.

‘NEOVISNI’ FACT-CHECKERI

Kao dio programa Demokratskog štita, Komisija predlaže stvaranje Centra za praćenje koji bi identificirao i uklanjao „lažni sadržaj“ i „dezinformacije“ s interneta. Kako je izjavila Henna Virkkunen, izvršna potpredsjednica za sigurnost i demokraciju, Štit će omogućiti Europi da „brže i učinkovitije reagira na manipulaciju informacijama i hibridne prijetnje“. Visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, Kaja Kallas, nije tajila antirusku prirodu inicijative: „svjedočimo kampanjama, uključujući i one iz Rusije, posebno osmišljenim za polarizaciju naših građana, potkopavanje povjerenja u naše institucije i zagađivanje politike u našim zemljama.“

Izraz „neovisan“ ponavlja se u priopćenju za javnost. Nova „neovisna europska mreža provjeravatelja činjenica“ bit će uspostavljena na svim službenim jezicima EU-a, dok će Europski opservatorij digitalnih medija (EDMO), vodeća mreža EU-a za „provjeru činjenica“, financirana s gotovo 30 milijuna eura, dobiti nove „neovisne“ analitičke ovlasti za praćenje izbora i kriznih situacija. Ali, zapamtite, neovisnost u Bruxellesu zapravo se prevodi kao financijska ovisnost o Komisiji. Doista, kako bi jamčila tu „neovisnost“, Komisija obećava velikodušno financiranje „neovisnim“ nevladinim organizacijama i medijima.

ZAŠTITA ILI SUZBIJANJE DEMOKRACIJE?

Demokratski štit nadovezuje se na nedavni Zakon o digitalnim uslugama (Digital Services Act ili DSA), najopsežniju internetsku regulaciju ikad provedenu u Europi. U teoriji, ove inicijative imaju za cilj zaštititi demokraciju; u praksi čine suprotno. Njihov cilj nije „borba protiv dezinformacija“, kako se tvrdi, već kontrola narativa u vrijeme kada se europske političke elite suočavaju s neviđenom razinom javnog nepovjerenja, centraliziranjem kontrole nad protokom informacija i nametanjem jedne „istine“ koju definira Bruxelles. Ukratko, Europska komisija gradi stroj za cenzuru na cijelom kontinentu.

Kao što je nedavno rekao jedan diplomat EU-a, na pravi orvelovski način: „Sloboda govora ostaje za sve. Istovremeno, međutim, građani moraju biti slobodni od uplitanja.“ Ali tko odlučuje što predstavlja „uplitanje“? Tko određuje što je „istina“, a što „lažno“? Iste institucije i korporativni mediji koji su se više puta sami bavili zastrašivanjem i dezinformacijama. Prije samo nekoliko tjedana, Ursula von der Leyen tvrdila je da je Rusija ometala GPS sustav u njezinom avionu. No, tvrdnja je to koju su analitičari brzo opovrgnuli. U međuvremenu, BBC, koji se često smatra oličenjem novinarskog integriteta, nedavno je uhvaćen u uređivanju snimki govora Donalda Trumpa kako bi izgledao ekstremnije.

EU tvrdi da štiti građane od „laži“, ali na kojoj demokratskoj ili moralnoj osnovi Komisija preuzima ovlasti odlučivati ​​što je istina, posebno kada je jasno da se sam političko-medijski establišment EU-a redovito bavi dezinformacijama i propagandom? Štoviše, kada takozvane neovisne provjerivače činjenica ručno bira i financira sama Komisija, rezultat je zatvorena povratna petlja: EU financira institucije koje zatim „provjeravaju“ i pojačavaju vlastite narative EU-a. Demokratski štit, poput svojih prethodnika, tako institucionalizira moć definiranja same stvarnosti.

EU FINANCIRA I (LOGIČNO) NEŠTO TRAŽI ZAUZVRAT

U nizu izvješća pokazao sam da Europska unija već upravlja golemim propagandnim i cenzurnim aparatom koji obuhvaća sve razine civilnog društva – nevladine organizacije, think tankove, medije, pa čak i akademsku zajednicu. Temelj ovog sustava je mreža programa koje financira EU – posebno CERV (akronim od eng. naziva: Građani, jednakost, prava i vrijednosti), Kreativna Europa i inicijativa Jean Monnet – koji zajedno usmjeravaju milijarde eura u organizacije koje su, u teoriji, „neovisne“, ali su zapravo duboko upletene u briselski stroj.

Samo putem CERV programa – koji se može pohvaliti proračunom od gotovo dvije milijarde eura za razdoblje od 2021. do 2027. – više od 3000 nevladinih organizacija primilo je sredstva za provedbu više od 1000 projekata. Službeno, ta sredstva promiču „europske vrijednosti“. U praksi financiraju progresivni i pro-EU aktivizam: rodnu ideologiju, multikulturalizam, antinacionalizam i „suprotstavljanje euroskepticizmu“. Mnogi projekti su izričito osmišljeni kako bi „povećali povjerenje u EU“ ili se „suprotstavili anti-EU narativima“. U međuvremenu, nevladine organizacije u srednjoj i istočnoj Europi velikodušno se financiraju za „borbu protiv autokratskih narativa“ i „izazivanje euroskepticizma“, često izravno ciljajući vlade u Poljskoj (pod prethodnom izvršnom vlašću) ili Mađarskoj – strategije vanjskog utjecaja slične onima koje su povijesno povezane s agencijama poput USAID-a.

Rezultat je pseudo-civilno društvo – mreža nominalno „običnih“ aktera koji funkcioniraju kao posrednici Komisije, pojačavajući njezin program i stvarajući iluziju narodne podrške njezinim politikama.

ISPREPLETENOST S MEDIJIMA, ZNANOŠĆU I NEVLADINIM ORG.

Isti obrazac vrijedi i za medije. Moje istraživanje pokazalo je da EU godišnje izravno usmjerava najmanje 80 milijuna eura novinama, televizijama, novinskim agencijama i „novinarskim partnerstvima“ – što je u posljednjem desetljeću iznosilo gotovo milijardu eura. Programi poput IMREG-a (Informacijske mjere za kohezijsku politiku) plaćali su medijima da objavljuju članke u kojima hvale kohezijska sredstva EU-a, u nekim slučajevima čak i bez otkrivanja da je sadržaj financiran od strane EU-a. Komisija to naziva „podizanjem svijesti“. U bilo kojem drugom kontekstu, to bi se nazvalo prikrivenim oglašavanjem ili propagandom.

Propagandni stroj EU-a proteže se i na akademsku zajednicu. Kroz program Jean Monnet, Komisija dodjeljuje oko 25 milijuna eura godišnje sveučilištima i istraživačkim institutima diljem svijeta, financirajući preko 1500 Jean Monnet katedri u 700 institucija. Cilj nije podržati neovisne znanstvene radove, već ugraditi pro-EU ideologiju u visoko obrazovanje. Službeni dokumenti izričito navode da se od primatelja očekuje da djeluju kao „ambasadori Europske unije“ i „agenti za informiranje“ koji surađuju s medijima i nevladinim organizacijama. Akademija je zapravo transformirana u ideološki instrument.

S programom Demokratski štit, Komisija sada namjerava znatno proširiti ovaj mehanizam. Predlaže ne samo uspostavljanje onoga što se svodi na de facto Ministarstvo istine, već i ubrizgavanje još više novca u nevladine organizacije, „neovisne“ medije i mreže za provjeru činjenica zadužene za promicanje „europskih vrijednosti“. Von der Leyen, zapravo, kupuje konsenzus – i koristi vlastiti novac građana za to – rušeći granice između europske superdržave, medija, civilnog društva i akademske zajednice.

MIJEŠANJE U IZBORNE PROCESE

A ako je cilj EU-a ovdje bio samo manipuliranje narativima, to bi bilo dovoljno alarmantno. Ali obrazac sada ukazuje na izravno miješanje u izborne procese. Već smo vidjeli kako se to odvija u zemljama poput Rumunjske i Moldavije, gdje su lokalne elite – uz otvorenu ili prešutnu podršku Bruxellesa – pozvale na utvaru u obliku „ruskog uplitanja“ (bez pružanja dokaza) kako bi opravdale očitu manipulaciju domaćim izborima. U Rumunjskoj su vlasti otkazale izbore i zabranile vodećem populističkom kandidatu da se kandidira. U Moldaviji su proeuropske vlasti koristile „sigurnosne probleme“ kako bi spriječile glasanje proruskih iseljenika. Zaštita demokracije tako postaje izgovor za njezino suzbijanje, čak i dok Demokratski štit izričito predviđa jačanje Europske mreže za suradnju na izborima i, zloslutno, promicanje „sustavne razmjene o integritetu izbornih procesa“.

Želja Komisije za kontrolom nije ograničena samo na informacije i izbore. Ursula von der Leyen nedavno je također pokrenula stvaranje nove obavještajne jedinice pod izravnom upravom Europske komisije. Cilj je, prema Financial Timesu, objediniti obavještajne podatke država članica i „poboljšati sposobnost EU-a da otkriva i reagira na prijetnje“. Plan predviđa konačno stvaranje Europske službe za obavještajnu suradnju, zapravo nadnacionalne agencije koja bi djelovala uz nacionalne obavještajne službe. Službeno, to bi poboljšalo „stratešku autonomiju“. U praksi bi vjerojatno funkcionirala kao podružnica NATO-a i, posljedično, CIA-e, posebno zato što isti prijedlog izričito poziva na „jačanje EU-NATO suradnje“.

CARICA URSULA

To ukazuje na širi zabrinjavajući trend centralizacije moći u rukama Komisije – i osobno von der Leyen. Razumljivo je da mnogi promatrači smatraju da je potencijalna mogućnost, da se „carici Ursuli“ podastre vojska nadnacionalnih špijuna – koji djeluju izvan nadzora nacionalnih parlamenata – duboko uznemirujuća. Davanje vlastitog obavještajnog aparata neizabranoj, netransparentnoj instituciji poput Komisije označilo bi još jednu prekretnicu u preobrazbi Europe u tehno-autoritarnog giganta – jednog od onih koji ne nadziru strane neprijatelje, već vlastite građane.

U tom kontekstu, Demokratski štit čini se tek alatom za daljnju institucionalizaciju režima upravljanog govora i kontrole narativa. Njegov je cilj nadzirati online govor prema nejasnim, politički nabijenim definicijama „dezinformacija“; prisiliti platforme, novinare, akademike i građane da se prilagode uskom, od Komisije odobrenom svjetonazoru; i ušutkati neslaganje u ime „borbe protiv stranog uplitanja“. Ipak, sve je jasnije da pravi rat protiv demokracije ne vode Moskva ili Peking; vodi se iznutra, od samih institucija koje tvrde da ju brane.

NAPOMENA: članak u izvornom obliku pročitajte OVDJE.

(Izvor: unherd.com; 15. studenoga 2025.)