Tko zapravo posjeduje Ameriku? Banke, milijarderi i duboka država

Pišu: John i Nisha Whitehead (The Rutherford Institute)

„Političari postoje kako bi vam dali ideju da imate slobodu izbora. Nemate. Nemate izbora. Imate vlasnike. Oni vas posjeduju. Posjeduju sve. Posjeduju svu važnu zemlju. Posjeduju i kontroliraju korporacije. Odavno su kupili i platili Senat, Kongres, državne kuće, gradske vijećnice. Imaju suce u svojim stražnjim džepovima i posjeduju sve velike medijske tvrtke, tako da kontroliraju gotovo sve vijesti i informacije koje čujete… Svake godine troše milijarde dolara na lobiranje. Lobiranje kako bi dobili ono što žele. Pa, znamo što žele. Žele više za sebe, a manje za sve ostale… To se zove američki san, jer morate spavati da biste u to vjerovali.“ – George Carlin

Dok predsjednik Trump predlaže zamisao o 50-godišnjim hipotekama, Amerikancima se prodaje nova verzija američkog sna – ona koja se nikada ne može istinski posjedovati, već se može samo unajmiti od banaka, milijardera i privatnih vlasnika nekretnina koji profitiraju od našeg trajnog stanja duga.

Što nas dovodi do pitanja: tko zaista posjeduje Ameriku?

Je li to vlada? Političari? Korporacije? Strani investitori? Američki narod?

Dok Duboka država drži naciju podijeljenom i ometenom cirkuskom politikom – kruhom i cirkusima carstva – moćni stisak policijske države osigurava nastavak beskrajnih ratova, nekontroliranog trošenja i nepoštivanja vladavine prava.

U međuvremenu, Amerika se doslovno kupuje i prodaje nama pred nosom.

Razmotrite činjenice.

Vlasništvo kuće/stana – temelj stabilnosti srednje klase – pretvara se u doživotni ugovor o najmu. Automobili, kuće, pa čak i fakultetske diplome postali su ugovorna roba u gospodarstvu temeljenom na dugu, u kojem prosječna američka obitelj služi kao ‘krava muzara’ za Wall Street.

To nije slučajno.

To je prirodna evolucija gospodarstva izgrađenog kako bi se manjina obogatila na štetu mnogih.

Američki san prepakiran je kao usluga pretplate – iluzija vlasništva poduprta avansnim uplatama od nula posto, predatorskim kamatnim stopama i sitnim slovima koja su pravovaljana čitav život.

Ono što se nekada nazivalo ‘kupovinom’ sada je jednostavno najam iz budućnosti.

Svake godine gubimo sve više i više naše zemlje zbog korporacija i stranih interesa. Dok se pojedini Amerikanci bore samo da zarade od najma, korporacije i strani investitori potiho kupuju zemlju dio po dio. Strano vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem u SAD-u poraslo je na više od 43 milijuna hektara – od čega su milijuni dodani samo u posljednjih nekoliko godina. U međuvremenu, veliki institucionalni najmodavci i operateri iznajmljivanja obiteljskih kuća nagomilali su stotine tisuća kuća diljem zemlje. Korporacije sada drže ogromne portfelje, pretvarajući potencijalne kupce prvog stana u trajne najmoprimce. Rezultat je nacija u kojoj veći dio našeg tla i krova nad glavom kontroliraju subjekti koji su ponajprije odani dioničarima, a ne zajednicama.

Ista dinamika vidljiva je u svim industrijskim granama.

Svake godine gubimo sve više i više naših tvrtki zbog stranih korporacija i interesa. Robne marke koje su nekoć definirale američko poduzetništvo – U.S. Steel, Budweiser, Jeep i Chrysler, Burger King, 7-Eleven – sada posluju pod međunarodnim zastavama. Kineske tvrtke i investitori također kupuju velike prehrambene tvrtke, komercijalne i stambene nekretnine i druga poduzeća. Globalni konglomerati kupili su imena s kojima smo odrasli: U.S. Steel (sada u japanskom vlasništvu); General Electric (u kineskom vlasništvu); Budweiser (Belgija); Burger King (Kanada); 7-Eleven (Japan); Jeep, Chrysler i Dodge (Nizozemska); i IBM (Kina). Američko gospodarstvo postalo je franšiza svjetskih oligarha.

Sve se dublje i dublje zadužujemo, i kao nacija i kao stanovništvo. Dug je postao najprofitabilniji američki izvoz. Washington posuđuje bilijune koje ne može vratiti; Wall Street pakira našu budućnost u proizvode koje može prodati; a kućanstva nose rekordne dugove. Nacionalni dug (iznos koji je savezna vlada posudila tijekom godina i mora vratiti) porastao je na više od 38 bilijuna dolara pod predsjednikom Trumpom, što je „najbrže nakupljanje bilijuna dolara duga izvan pandemije COVID-19“. Ukratko, američka vlada financira svoje postojanje kreditnom karticom, trošeći novac koji nema na programe koje si ne može priuštiti. U ovom gospodarstvu, dug je zamijenio slobodu kao našu nacionalnu valutu.

Četvrta sila (mediji) – navodni čuvar vlasti – uglavnom se stopio s korporativnom državom. Neovisne novinske agencije, koje su trebale djelovati kao bedem protiv vladine propagande, podvrgnute su globalnom korporativnom preuzimanju novina, televizije i radija. Šačica korporacija sada kontrolira većinu medijske industrije i, prema tome, informacije koje se distribuiraju javnosti. Slično tome, s obzirom na to da su se Facebook i Google proglasili arbitrima dezinformacija, sada se suočavamo s novim razinama korporativne cenzure. Nju provode subjekti koji imaju povijest dosluha s vladom, a sve to kako bi građanstvo što manje razmišljalo i ostalo ušutkano, u mraku.

Najkritičnije od svega, međutim, jest to što američka vlada, davno prodana najvećim ponuđačima, sada djeluje kao fiktivna tvrtka za korporativne interese. Nigdje to stanje nije očitije nego u proizvedenom spektaklu zvanom politika. Izbori mijenjaju lica, a ne sustav. Članovi Kongresa puno više slušaju donatore nego građane, toliko da dvije trećine svog vremena u uredu provode prikupljajući novac. Kako Reuters izvještava: „To također znači da zakonodavci često provode više vremena slušajući brige bogatih nego bilo koga drugog.“

U oligarhiji koja je američka policijska država, očito nije važno tko će pobijediti u Bijeloj kući, ako svi odgovaraju istim korporativnim dioničarima.

Toliko o življenju američkog sna.

„Mi, narod“ postali smo nova, trajna niža klasa u Americi.

Prisiljeni smo izdvajati novac za beskrajne ratove koji nas iscrpljuju; novac za nadzorne sustave za praćenje našeg kretanja; novac za daljnju militarizaciju naše već militarizirane policije; novac kako bi se vladi omogućilo da pretresa naše domove i bankovne račune; novac za financiranje škola u kojima naša djeca ne uče ništa o slobodi i sve o tome kako da budu podatna; i tako dalje.

Tako se ne bi trebalo živjeti.

Primamljivo je reći da malo toga možemo učiniti po tom pitanju, ali to ne bi bilo sasvim točno.

Postoji nekoliko stvari koje možemo učiniti – zahtijevati transparentnost, odbaciti nepotizam i korupciju, inzistirati na poštenom određivanju cijena i poštenim računovodstvenim metodama, zaustaviti vladine programe vođene poticajima koji daju prednost profitu nad ljudima – ali to će zahtijevati da “mi, narod”, prestanemo igrati politiku i ujedinimo se protiv političara i korporativnih interesa koji su našu vladu i gospodarstvo pretvorili u vježbu fašizma u kojoj morate platiti da biste se igrali.

Nažalost, toliko smo se upustili u politiku identiteta koja nas etiketira na temelju naših političkih sklonosti da smo izgubili iz vida jedinu etiketu koja nas ujedinjuje: svi smo mi Amerikanci.

Vlastiti žele da usvojimo način razmišljanja “mi protiv njih” koji nas drži nemoćnima i podijeljenima. Ipak, kao što jasno ističem u svojoj knjizi Bojno polje Amerika: Rat protiv američkog naroda (Battlefield America: The War on the American People) i u njezinom fiktivnom pandanu Dnevnici Erika Blaira (The Erik Blair Diaries), jedino što je važno jest – „mi, narod“ protiv Duboke države.

Američki san trebao je omogućiti priliku, a ne ugovorno ropstvo.

Pa ipak, u američkoj policijskoj državi, sama sloboda je takoreći posuđena. Ali, naravno – s kamatama.

Možemo nastaviti iznajmljivati ​​​​svoje živote od moćne manjine koja profitira od naše poslušnosti ili možemo ponovno preuzeti pravo vlasništvo – nad nama samima, svojim radom, svojom vladom i svojom budućnosti.

Dokle god ga još imamo, izbor je naš.

(Izvor: zerohedge.com; 12. studenoga 2025.)

NAPOMENA: Članak sa svim poveznicama pročitajte OVDJE.