TKO KONTROLIRA JAVNO MNIJENJE?

Piše: Jeffrey A. Tucker

Neka od najvećih djela političke literature 20. stoljeća napisana su tijekom godina nasilja, rata i previranja – između 1934. i 1946. U takvim vremenima svijet ideja napušta salonske igre i počinje utjecati na sudbinu milijuna. To su trenuci u kojima se ozbiljni znanstvenici ističu u odnosu na one koji se pretvaraju da su bitni.

Za vrijeme krize, ako vam je bitna karijera, uvijek je bolje šutjeti. Progovorite li, riskirate sve. Treba vam više od hrabrosti. Potrebna je spremnost da se sve stavi na kocku kako bi se nečije ideje ostvarile u stvarnom svijetu. Intelektualci tada mogu imati najveći utjecaj na svijet. Ipak, malo tko to čini. Malo tko ustaje kada je najpotrebniji.

HAYEKOVE TEORIJE KAO PROTUTEŽA KLASIČNOJ EKONOMIJI

Jedan od mojih omiljenih mislilaca iz cijelog ovog razdoblja je F. A. Hayek, ekonomist sa Sveučilišta u Beču koji je (kao i mnogi) otišao u London, u Londonsku školu ekonomije. Tamo se brzo etablirao kao alternativa Johnu Maynardu Keynesu, čije su nove teorije proturječile cijeloj klasičnoj ekonomiji.

Keynes je bio visoko cijenjen kao guru fašističkih eksperimenata diljem svijeta, čak do te mjere da je napisao uvod u njemačko izdanje svoje knjige 1936. godine kada je vladavina nacista bila u punom jeku. Slavio je režim i njegov potencijal.

U zdravom društvu postavlja se pitanje – gdje se nalazi znanje o resursima, obrascima rizika, tehnologijama i svijesti o promjenjivim uvjetima? A odgovor glasi – ne kod državnika i birokrata, već kod pojedinaca i zajednica koji su svjesniji jedinstvenih uvjeta vremena i mjesta

S druge strane, Hayek je predstavljao liberalizam starog svijeta. Prije preseljenja u London, Hayek je marljivo radio na teorijskim problemima koji uključuju strukture kapitala, pitanja signalizacije kamatnih stopa, određivanje cijena kao informacijskog alata, nefunkcionalnost socijalizma i druga slična pitanja. Njegov rad na tom području na kraju mu je donio Nobelovu nagradu 1974. godine.

Usred Drugog svjetskog rata, Hayek je bio uznemiren kada je vidio da Engleska kreće putem ekonomskog centralnog planiranja, drugačijeg po stupnju, ali ne i po vrsti, od onoga što se događalo u Europi i SAD-u. Novi sustav koji je proizašao iz Velike depresije spojio je vladu i najveće korporativne sektore u jednu jedinicu kojom se upravlja s vrha.

Njegova glavna kritika bila je da nijedan planer ne može posjedovati znanje potrebno da bi ti sustavi funkcionirali na bilo koji način koji bi koristio cjelini. Rješenje za društvene probleme bilo je: NE dodijeljivati posao planiranja intelektualcima s resursima i moći, kao što se to radilo diljem svijeta. Njihovi planovi bi nužno nadjačali planiranje pojedinaca i obitelji.

To ga je nagnalo da se suoči s pitanjima koja se tiču ​​problema znanja općenito. U zdravom, funkcionalnom i prosperitetnom društvu, postavlja se pitanje – gdje se nalazi znanje o resursima, obrascima rizika, tehnologijama i svijesti o promjenjivim uvjetima? Ne kod državnika i birokrata, rekao je, već kod pojedinaca i zajednica – crpeći iz bunara ljudskog iskustva – koji su svjesniji jedinstvenih uvjeta vremena i mjesta.

Ako zapadne kapitalističke države nastave stvarati i širiti države blagostanja, mutirati će u vrstu socijalizma koji će uništiti političku demokraciju i slobodu općenito

Do tada je Hayek bio uglavnom poznat akademskim istraživačima i ekonomistima. No, 1944. godine objavio je knjigu koja je postala bestseler diljem svijeta. Naslov je bio ‘Put u ropstvo’. Bila je široko distribuirana i u SAD-u, zahvaljujući skraćenoj verziji koja se pojavila u Reader’s Digestu.

Svaka knjiga ima poruku koju odašilje. Ona koja je pratila Hayekovu knjigu glasila je ovako: Ako zapadne kapitalističke države nastave stvarati i širiti države blagostanja, mutirati će u vrstu socijalizma koji će uništiti političku demokraciju i slobodu općenito

Unatoč ovom sažetku, to zapravo nije najpreciznije objašnjenje. Kritika koju ova knjiga sadrži daleko je sofisticiranija. Ono što je neobično u vezi s reputacijom knjige jest to da zapravo proturječi tekstu. Sam Hayek je rekao da ograničena i univerzalna socijalna pomoć za društvo može ublažiti revolucionarne impulse i stabilizirati društvo.

Ne slažem se s tim stavom, ali to je točka o kojoj vrijedi raspravljati.

KMETSTVO KAO POSLJEDICA

Njegova prava poanta, ako zaista želimo kratko objašnjenje, jest da napadi na ekonomsku slobodu uvijek i bez iznimke nagrizaju političke slobode i građanske slobode općenito. Oni mogu biti dobronamjerni, a ljudi koji vode sustave planiranja mogu biti najbolji i najpametniji. No, prekoračavanjem sustava tržišne signalizacije i gaženjem vlasništva nad imovinom, oni nužno uzdižu neke da vladaju nad drugima. Kmetstvo možda nije plan, ali može biti rezultat.

Knjiga puno prostora posvećuje ispitivanju odnosa između slobode i informacijskih tokova potrebnih za društvenu evoluciju. Najbolje znanje je ono koje proizlazi iz iskustva samog problema. Tko zna više o poljoprivredi, Svjetska zdravstvena organizacija ili poljoprivrednik? Tko će dizajnirati najbolju zgradu koja će izdržati obalne vremenske uvjete na jugu SAD-a, profesor s Harvarda ili lokalni graditelj?

Svaki totalitarni sustav mora preuzeti kontrolu nad javnim mnijenjem. A budući da je ono prvi put dostupno na internetu, trebali bismo porazmisliti kakav ćemo stav zauzeti

Shvaćate što je Hayek htio reći. Ali, kako je istaknuo, činilo se da su se u to vrijeme sve vlade na svijetu prepustile stavu da hiperinteligentni i ovlašteni stručnjaci uvijek mogu bolje strukturirati društveni i ekonomski sustav od bilo koga na terenu. To je bila njegova poanta.

Knjiga je briljantna u mnogočemu, ali postoji jedno poglavlje koje mi zaista izaziva jezu. Ono se dotiče istine: posebno upozorava na iščeznuće istine. Piše da svaki totalitarni sustav mora preuzeti kontrolu nad javnim mnijenjem. A budući da je ono prvi put dostupno na internetu, trebali bismo porazmisliti o tome.

„Da bi totalitarni sustav učinkovito funkcionirao“, piše Hayek, „nije dovoljno da svi budu prisiljeni raditi za iste ciljeve. Bitno je da ljudi počnu smatrati te ciljeve svojim vlastitim.“

To zahtijeva nekoliko koraka. Potrebna je ideologija; to jest, proizvedeni sustav vjerovanja koji definira novi raj, mogući pakao i način postizanja jednog i izbjegavanja drugog. Potrebna je propaganda koja okružuje tu ideologiju, progurana kroz svaki mogući kanal. I potrebna je cenzura konkurentskih stavova.

Tko zna više o poljoprivredi, Svjetska zdravstvena organizacija ili poljoprivrednik? Tko će dizajnirati najbolju zgradu koja će izdržati obalne vremenske uvjete na jugu SAD-a, profesor s Harvarda ili lokalni graditelj?

Sva tri ova elementa nužna su za dosljedni totalitarizam koji nastoji upravljati javnim mnijenjem. Hayek piše da svi takvi pokušaji nužno napadaju istinu i moral: „Oni su destruktivni za sav moral jer potkopavaju jedan od temelja svakog morala: osjećaj i poštovanje istine.“

Doista, totalitarni sustav mora zamijeniti sve stare ili konkurentske istine jednom istinom kako ju je definirala stranka na vlasti prema vlastitim ciljevima.

„Sama riječ ‘istina’ prestaje imati svoje staro značenje. Više ne opisuje nešto što se može pronaći, s individualnom savješću kao jedinim arbitrom o tome opravdava li u nekom konkretnom slučaju dokaz (ili položaj onih koji ga proglašavaju) vjerovanje; postaje nešto što treba utvrditi autoritet, nešto u što se mora vjerovati u interesu jedinstva organiziranog napora i što se možda mora mijenjati prema zahtjevima tog organiziranog napora.“

IDEOLOGIJA, PROPAGANDA I CENZURA

Zaključuje primjedbom da svaki kolektivistički sustav „završava uništavanjem razuma jer pogrešno shvaća proces o kojem ovisi rast razuma.“ To je zato što je sam razum moguć samo kroz individualni um, jednu osobu koja je u poziciji da izvrši procjenu. Prepuštanje toga agenciji, medijskom izvoru ili vladi onemogućuje sposobnost razuma i istine da proizlaze iz slobodne evolucije dobrovoljne interakcije i misli.

Imajte na umu da je Hayek pisao u vrijeme visokog stupnja cenzure u svim nacijama. Njegova meta nije bio samo nacistički i sovjetski sustav, već i novonastali problemi u Velikoj Britaniji i SAD-u. Ovo je bilo njegovo upozorenje: Ovaj nas je put doveo do kmetstva.

Hayekova tri elementa – ideologija, propaganda i cenzura – signaliziraju da netko pokušava mijenjati javno mnijenje u totalitarne svrhe

Dok sam čitao Hayekovo vatreno poglavlje, stalno sam razmišljao o primjerima iz našeg vremena. Mnogi su sada očitiji nego što bi bili prije samo nekoliko godina.

Koliko ste puta čuli da je vjerovanje u klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem, koje se mogu popraviti deindustrijalizacijom, jedina istina i da je svatko tko u to sumnja ludi i zbunjeni disident? To sam čuo baš jutros na radiju.

Danas postoji mnogo takvih postulata, točaka u koje biste trebali vjerovati iako možda sumnjate u dokaze. Javno zdravstvo je dobar primjer. Ratovi oko cjepiva više se ne odnose na zdravlje; oni se odnose na poštivanje propisa i sram usmjeren ka onima koji sumnjaju.

Prijetnja totalitarizma nikada u potpunosti ne nestaje. Vidimo to u mnogim zemljama diljem svijeta danas i osjećamo prijetnju i kod kuće. Svakako smo proživjeli nešto slično u najgorim danima odgovora na pandemiju.

Znak opasnosti uvijek dolazi sa zahtjevom da morate vjerovati u ‘ovo i ono’, kako biste bili dobar građanin i suradnik u velikom projektu. Hayekova tri elementa – ideologija, propaganda i cenzura – znakovi su da netko pokušava mijenjati javno mnijenje u totalitarne svrhe.

Totalitarna država ne tolerira neslaganje. Sve dok smo slobodni ne slagati se – a slobodni ljudi nužno moraju koristiti tu slobodu – još nismo utonuli u totalitarizam. Kad konačno dođe – a blizu smo – prekasno je da ga zaustavimo.

Hayek je pripadao generaciji rijetkih intelektualaca koji su sa sigurnošću znali da bitka ideja nije samo salonska igra. Suprotstavio se vlastima i napravio ogromnu razliku, uz veliku osobnu cijenu. Tako moramo i svi mi.

(Izvor: theepochtimes; 13. listopada 2025.)