Zašto kažnjavamo poljoprivrednike koji rade pravu stvar?

Piše: Mollie Engelhart (The Epoch Times)

Zašto organska jabuka mora imati etiketu? Zašto se za njezinu certifikaciju mora plaćati naknada? I zašto mora imati visoku cijenu, dok se ‘konvencionalna jabuka’, uzgojena kemijskim gnojivima i sintetičkim pesticidima, jednostavno naziva jabukom?

Što ako bi bilo obrnuto?

Što ako bi organska jabuka bila samo jabuka – a ona uzgojena uz pomoć aditiva morala biti označena kao kemijski uzgojena? Zašto teret pada na poljoprivrednika koji radi pravu stvar, dok se onaj koji koristi štetne dodatke izvlači bez upozorenja, troškova ili posljedica?

BIROKRACIJA KAO NEPRIJATELJ

Zašto poljoprivrednik koji radi s prirodom i pritom – štiti našu vodu, čuva naše tlo i podržava naše zajednice, mora dodatno platiti, dok poljoprivrednik koji zagađuje to čini besplatno? Zašto je financijski teret na onome tko ne čini štetu?

Naša pravila otežavaju odgovornu poljoprivredu. Poljoprivrednik koji koristi kemiju može prskati sve do ruba svoje ograde, ali organski poljoprivrednik mora se odreći 7,5 metara (25 stopa) sa svih strana – i prodati tu zaštitnu zonu kao neorgansku. Kakvog to smisla ima?

Tvrdimo da želimo čišću hranu, čišću vodu i zdraviji planet. Ali propisi kažu drugačije. Kažnjavaju poljoprivrednika koji radi ono što je najbolje za čovječanstvo i nagrađuju onoga koji bira prečace koji dolaze s dugoročnim posljedicama.

U međuvremenu, korporacije u stranom vlasništvu – neke s itekako problematičnim inozemnim dosjeom – traže dopuštenje za trgovanje na američkim burzama. Druge nastavljaju prodavati otrovne kemijske proizvode u SAD-u koji su zabranjeni u njihovim zemljama. Zašto otvaramo svoja vrata tome? Zašto nagrađujemo loše aktere dok pošteni, vrijedni američki poljoprivrednik tone u birokraciji?

Sustav je namješten. Gura poljoprivrednike prema kemijskoj ovisnosti – ne zato što to žele – već zato što je činjenje ispravne stvari preskupo i previše regulirano. Organski poljoprivrednici plaćaju godišnje naknade i postotak od svoje prodaje samo da bi imali pravo staviti željenu etiketu. Oporezuju se ne samo financijski, već i logistički i emocionalno – dok konvencionalni poljoprivrednici imaju dozvolu za zagađivanje.

NEKA PLAĆAJU ONI KOJI ZAGAĐUJU

Zamislite da se to preokrene. Što ako bi poljoprivrednik koji prska kemikalije platio za tu privilegiju? Što ako bi se trošak i teret prebacili tamo gdje nastaje stvarna šteta? Ne bi li to imalo više smisla – za ljude, životinje, oprašivače, tlo i buduće generacije?

Razmislite o ovome: istraživanja su pokazala da život unutar 1.5 kilometra od golf terena značajno povećava rizik od Parkinsonove bolesti. Zašto? Zbog široko korištenog herbicida koji je zabranjen u drugim zemljama, a još uvijek se prodaje ovdje – često od strane stranih tvrtki koje ne dopuštaju njegovu upotrebu u vlastitoj domovini. Zašto to dopuštamo bez poreza, kazne ili čak oznake upozorenja?

Čak i unutar regenerativnih i organskih pokreta postavljamo prepreke. Revizije/procjene jednakosti (Equity Audit) uključene su u neke programe certificiranja. Iako vjerujem da su svi ljudi stvoreni jednaki na sliku Božju, spajanje metrika socijalne pravde u poljoprivredni standard čini prijelaz s kemijske poljoprivrede još težim upravo onim poljoprivrednicima koje pokušavamo obuhvatiti. Ako želimo uključiti društvene ciljeve, stvorimo zasebnu certifikaciju za te vrijednosti. Ali neka se poljoprivredni standardi usredotoče na tlo, životinje i hranu.

Na mojoj farmi, kao i na mnogim drugima, muškarci i žene često rade različite poslove. Revizije pariteta plaća ne odražavaju tu nijansu. Standardi rasne jednakosti također mogu postati nejasni kada je većina radne snage druge etničke pripadnosti od obitelji koja posjeduje farmu. Znala sam se šaliti: „Ja sam jedina bijela osoba ovdje – i ja sam ta koja plaća da ovo mjesto funkcionira. Čak ni ne primam plaću – pa je li to jednakost?“

A evo i važnijeg pitanja: zašto vjerujemo udaljenim birokracijama da će naša hrana biti sigurna umjesto da vjerujemo svojim susjedima i kolegama, američkim poljoprivrednicima?

MANJE REGULACIJE – VIŠE ODNOSA

Uvjetovani smo vjerovati da nas savezni propisi štite, ali često štite sami sebe. Birokracija i zabrane ne čine hranu zdravijom – one ju čine težom i skupljom za uzgoj. Povećavaju jaz između građana i njihove hrane te između namjere i utjecaja.

Toliko smo daleko od funkcioniranja kao ustavna republika da mnogi Amerikanci ni ne znaju što smo zapravo. Ali vrijeme je da se vratimo korijenima – tamo gdje je moć decentralizirana, zajednice su snažne, a pojedinci preuzimaju odgovornost za ono što uzgajaju, jedu i podržavaju.

Trebamo manje regulacije i više odnosa. Moramo znati tko uzgaja našu hranu. Moramo podržavati lokalne sustave – male farme, srednje farme i velike lokalne farme koje hrane svoje zajednice. Moramo ponovno izgraditi snažnu mrežu hrane koja služi ljudima, a ne samo centraliziranim korporacijama.

Zašto je sirovo mlijeko ilegalno u mnogim državama, dok su ultra-prerađene tvari slične hrani, koje se mogu dugo čuvati, a povezane su s kroničnim bolestima, posve legalne? Bojimo se krivog vraga. Uspavljuje nas iluzija praktičnosti, ali postoje stvarne posljedice: za naše zdravlje, našu vodu, naše tlo i opstanak američke obiteljske farme.

Ako želimo prehrambeni sustav koji podržava zdravlje, slobodu i regeneraciju, moramo prestati nagrađivati ​​zagađivače i kažnjavati zaštitnike.

(Izvor: zerohedge.com; 9. lipnja 2025.)