VOX POPULI: Danas (nažalost ili nasreću) svatko ima mogućnost izreći svoje mišljenje

Piše: Todd Hayen

To je dobra stvar, zar ne? Nije li to ono za što smo se cijelo vrijeme borili? Nije li to ono što je Norman Rockwell imao na umu kada je naslikao Slobodu govora — čovjeka koji ustaje kako bi govorio, s nekim presavijenim papirom u džepu? U tome je i bit slobode govora, zar ne?

„Svaki čovjek ima glas koji se treba čuti.“

I ja sam mislio da je to poanta. No, sada više nisam tako siguran. Sjećam se kada je internet tek počeo ulaziti u širu svijest javnosti i pročitao sam članak koji je o njemu govorio kao o forumu za svaku misao koju je ikada imao bilo koji čovjek. U članku je pisalo da će to biti prvi put da će tolika količina informacija preplaviti našu pažnju, gotovo sva neuređena i neprovjerena.

Autor koji je napisao taj članak smatrao je da će to biti golem problem: da su se prije toga informacije razvrstavale, provjeravale i proglašavale „vrijednima ljudske konzumacije“ prije nego što bi bile ponuđene mnoštvu ljudi koji su posezali za njima.

To je, naravno, i dobro i loše. „Dobro“ je to što je prije nego što bi nešto bilo objavljeno, mnogo očiju to pregledalo, pažljivo se utvrđivalo da je točno, a odbacivalo bi se ako bi se ustanovilo da je besmisleno, senzacionalističko ili naprosto laž. (Ovdje više govorim o vijestima i publicistici.) Naravno, ako je nešto bilo označeno kao „fikcija“, nadzor je bio nešto manje strog. Ali i dalje je bilo važno označiti ga kao takvo (sjetite se slavne radioemisije Orsona Wellesa „Rat svjetova“).

Sada, s internetom, a u nešto manjoj mjeri i sa samostalnim izdavanjem koje zaobilazi tradicionalne nakladnike, bilo što može dospjeti u javnost. Bilo što. I čini se da ne postoji nikakva odgovornost u pogledu točnosti, razlikovanja fikcije od nefikcije te mišljenja od dokaza.

Naravno, nepotrebno je reći da je „loša“ strana starog sustava bila ta što je onaj tko je kontrolirao tisak kontrolirao ono što će tisak objaviti. To je uključivalo čak i tiskanje knjiga, a osobito objavljivanje vijesti, što ne bi trebalo kontrolirati nitko osim urednika i pisaca. Jedno je kada pisci izražavaju svoje slobodne misli; sasvim je drugo kada urednici odlučuju tko će biti objavljen ili radikalno mijenjaju ono što pisci napišu kako bi izrazili određeni narativ.

Ali urednici su često u vlasništvu sustava (bilo da je riječ o vladama, institucijama, interesnim skupinama ili oglašivačima) i čak ne obavljaju posao koji bi trebali obavljati. To je problem — i, iskreno govoreći, oduvijek je bio. Osobito u zemljama poznatima po ograničavanju sloboda svojih građana, poput bivšeg Sovjetskog Saveza, komunističke Kine i čitavog niza drugih zemalja, sadašnjih i bivših. „Slobodni tisak“ relativno je nova stvar. Kao i „slobodna zemlja“ — i jedno i drugo sada se ubrzano raspada.

Dakle, živio internet i samostalno izdavaštvo! Ne tako brzo. S njima dolaze i problemi drugačije prirode. Pojavom „slobodnog interneta“, gdje nije potrebno ništa da bi vaš glas dospio pred milijune ljudi, i bez uređivanja koje bi ga oslobodilo neistina i lošeg pisanja, odgovornost za točnu literaturu pada na čitatelja, a ne na autora ili agenciju koja objavljuje tekst.

Za loše pisanje odgovorna je umjetna inteligencija da ga ispravi (ha ha!). To vodi do još jednog problema: sada je teže odbaciti lošu informaciju na temelju loše gramatike nego što je to nekoć bilo!

Ova dilema, nažalost, daje agendi još više moći da gotovo sve što dopre do potrošača proglasi „dezinformacijama“. Budući da sada mogu reći da, ako informacija ne dolazi iz njihovih vlastitih etabliranih izvora (a svi znamo koji su to), onda joj jednostavno nije moguće „vjerovati“ — ona je „dezinformacija“ ili „obmana“ i treba je ignorirati, ili još gore, napasti, ukloniti s platforme itd. Mreža koju bacaju široka je, s namjerom da uhvati sve što ne zadovoljava njihove vlastite kriterije, čime se kao dezinformacije označava mnogo više od neuređenih i neprovjerenih besmislica.

Čovjek se zapita je li internet izmišljen upravo u tu svrhu — da onemogući razlikovanje informacija koje dolaze iz pouzdanih i točnih alternativnih izvora od informacija koje dolaze od tipova s Yahooa koji imaju proljev na usta. Isto vrijedi i za izum umjetne inteligencije.

Budući da su sada svi u lovu na vještice kako bi diskreditirali tekstove koje je napisala umjetna inteligencija, možda izbacujemo i čisti veš zajedno s prljavom vodom ako vjerujemo da iz literature koju je proizvela umjetna inteligencija ne može proizaći ništa dobro.

Opet, nemam rješenje za ovaj problem (imam li ga ikad?). Samo se nadam većoj svijesti kod potrošača informacija. Kao što sam ranije rekao, sada je velikim dijelom naša odgovornost probirati smeće i pronaći ono što je istinito i što ima logičnog i iskrenog smisla. To zahtijeva više od površnog pogleda na čavrljanje na Facebooku (i sličnim izvorima društvenih medija). Moramo čitati povijesnu, znanstvenu i medicinsku literaturu kako bismo provjerili autore, njihove metode istraživanja, a osobito njihovo financiranje.

Ne možemo biti poput ovaca koje za provjeru informacija gledaju samo izvor, koje ne „istražuju same“ i slijepo vjeruju svemu što njihovi uzvišeni vođe imaju reći ili što im njihovi idolizirani izvori vijesti prenose. A istodobno potpuno ignorirati, i mislim POTPUNO ignorirati, BILO KOJE I SVE informacije koje dolaze iz drugih izvora, čak i empirijske izvore poput prijatelja i obitelji koji su u vlastitim životima iskusili proturječja onome na čemu glavni izvori inzistiraju.

Svakim smo danom prisiljeni poduzimati sve više toga u tom pogledu, imajući na umu navalu vizualnog sadržaja i teksta koje stvara umjetna inteligencija. Većina onoga što sada zapravo vidimo u medijima generirano je umjetnom inteligencijom, a to, naravno, znači da većina onoga što sada vidimo u medijima jednostavno nije istinito i da iza toga stoje ljudi koji imaju vlastitu agendu — bilo da je ta agenda samo nestašna podvala ili želja da se mase ljudi navedu na određeno djelovanje koje odgovara zloj namjeri.

Nemam želju zaustaviti protok informacija, bez obzira na to odakle dolaze; čvrsto vjerujem da svatko ima pravo izreći svoju riječ (iako bi to pravo vjerojatno trebalo koristiti manje ljudi!). Želim potaknuti promjenu u ljudima kako bi sve manje njih nalazilo korist u tome da budu lažljivci, zli ljudi ili zagovornici destruktivnih agenda.

Također želim vidjeti kako ljudi razvijaju kritičnije načine razmišljanja, ne zato što ih svijet želi uhvatiti i zato što moraju biti svjesni takve mogućnosti, nego zato što je um koji razmišlja zdrav um koji nije lako podložan utjecaju nezdravih umova. Kao i prije pojave tiskarskog stroja, ljudi se moraju početi više oslanjati na informacije koje dolaze usmenom predajom, a informacije koje dolaze iz nesigurnih izvora treba pažljivije preispitivati.

Oslanjanje na informacije koje dolaze usmenom predajom treba proizlaziti iz očekivanja da je većina ljudi s kojima dolazimo u kontakt pristojna i da dijeli iste vrijednosti kao i mi. Po mom skromnom mišljenju, to je svijet prema kojem svi moramo biti spremni raditi.

(Izvor: off-guardian.org; 12. rujna 2026.)