Ako je tijelo tako sjajno, zašto ga Bog nema?

Piše: Patricia Adams Farmer

Prvi korak na duhovnom putu danas jest ponovno osjetiti vlastito tijelo — Martha Heyneman

Moje tijelo/Tvoje tijelo

Dob je poput šaljivca. Probudim se s neobičnom boli u palcu na nozi. Kasnije se u svom cvjetnjaku lako sagnem kako bih počupala korov, ali treba mi cijela vječnost da se ponovno uspravim. Navečer, na putu prema krevetu, izgubim ravnotežu i spotaknem se o svoju mačku koja cik-cak trči ispred mojih nogu te završim na hitnoj s polomljenim zapešćem. Unatoč svom obrazovanju o starenju, jedan dio mene viče na moje tijelo: Mora da se šališ! Ovo nisam „ja“ koju znam; ovo je moja majka! Sada moram posvetiti goleme količine vremena i truda brizi za tebe — istezanju, vježbanju, pranju salate — dok se prije činilo da nam sve ide od ruke. A sada te više ne mogu ignorirati! Jedna stvar koju sam naučila kao žena usmjerena na um, koja brzo stari, jest da tijelo ne mogu zanemarivati kao nekakvog građanina drugoga reda.

Baš kao što je veličanstvena gimnastičarka Simone Biles mudro odlučila stati i uzeti vrijeme za svoju mentalnu i emocionalnu dobrobit, mnoge od nas moraju učiniti suprotno: dignuti svoje guzice i pokrenuti se!

Tijelo, um i duša čine jednu cjelinu, pa se, kako bismo njegovali svoju duhovnost, moramo vratiti osjećaju vlastitoga tijela — ne samo kao nečemu važnom, nego kao nečemu svetom. Koliko god naša tijela bila ograničena, nesavršena i zanemarena, ona su ipak ispunjena božanskim do vrha. Dolazi trenutak kada se naglo zaustavimo pred neospornim zidom istine koju smo već znali u kostima: duhovni život je utjelovljeni život.

Istodobno me privlači i odbija ta zamisao jer znači da moram obraćati pažnju na svoje tijelo kada to radije ne bih činila. Moje tijelo i ja imamo povijest, ponekad i neprijateljsku. Kako starim, svom tijelu dajem sve manje i manje „lajkova“, a ipak, nije li to jedan od velikih izazova starenja? Pomiriti se s tijelom? Kao što Jonathan Ellerby kaže u svojoj knjizi Return to the Sacred (Povratak svetome): „Pomiri se sa svojim tijelom i pomirit ćeš se sa svojim životom.“ Možda i naš mir sa smrću i smrtnošću dolazi u tom paketu.

Božje tijelo

Dakle, ako je tijelo tako sjajno, zašto Bog nema tijelo? Ali Bog ima tijelo! Zemlja je Božje tijelo, ili barem njegov dio. Ako se trebamo pomiriti s tim većim božanskim tijelom u kojem „živimo, krećemo se i jesmo“, onda moramo obraćati pažnju na zemlju: njegovati je i brinuti se za nju kao što se brinemo za vlastita tijela. Kao što nas starost može prisiliti da ponovno usmjerimo pažnju na svoja tijela, tako nas klimatska kriza prisiljava da se vratimo viziji svete zemlje koju su razumjeli naši preci i domorodački narodi. Sama Biblija nudi svijet u kojem drveće plješće rukama, a gorući grmovi govore.

Upravo sada, šume koje gore govore nam glasnim i ustrajnim tonovima, a poruka prodire kroz nas poput neželjene poruke hebrejskog proroka: Promijenite način na koji živite — i učinite to brzo!

Naše tijelo

Dakle, nismo samo tijelo, odsječeno od drugih i koje slabi i stari. Mi smo dio samoga Božjeg tijela, isprepleteni i predivni dok zajedno blistamo kroz sve faze promjene. Mi smo dio drveća i tla i oceana i zvijezda.

Kad bismo mogli prigrliti svoju svetu povezanost jednih s drugima i sa zemljom, možda bismo napokon čuli bolne Božje jecaje kako odjekuju svemirom dok zlostavljamo naš planet.

Ironično, dijeljenje boli svijeta — Božje boli — ujedno je i put prema radosti. Proširujući svoje duše tako da obuhvate Božju bol u patnji svega stvorenoga, također otvaramo svoje duše Božjoj radosti i obnovi svega stvorenoga. Otkrivamo ljepotu svijeta i žestoko se zaklinjemo da ćemo ga zaštititi.

Neka se probudimo za ustrajnu istinu našega utjelovljenog života koji uključuje sve stvoreno — i sva buduća tijela koja tek trebaju nastaniti naš planet. Nismo samo pojedinačna tijela, sama i izolirana. Svi smo dio većeg Tijela — svete tjelesnosti koja je stvorena za radost! Zato se vratimo tijelu, vratimo se radosti.

(Izvor: awaken.com; 25. rujna 2026.)