Odakle potječe jezik? Nitko zapravo ne zna, ali teorije su fascinantne

Piše: Karen Stollznow

Ljudi su jedina poznata vrsta koja se služi potpuno simboličkim jezikom – sustavom sposobnim za izražavanje apstraktnih ideja, zamišljenih svjetova i beskonačnih kombinacija značenja. No kako smo do toga došli?

Podrijetlo jezika već tisućama godina zaokuplja filozofe, znanstvenike i pripovjedače.

Unatoč svim dostignućima u lingvistici, arheologiji i kognitivnoj znanosti, još uvijek ne znamo točno kako je jezik nastao.

Ta neizvjesnost nije spriječila ljude da pokušaju riješiti tu zagonetku. Zapravo, neke od najranijih teorija o podrijetlu jezika ubrajaju se među najneobičnije i najzabavnije ideje u povijesti znanosti.

VAU-VAU, DING-DONG

U 19. stoljeću znanstvenici su iznijeli čitav niz neobičnih teorija kako bi objasnili kako se govor prvi put pojavio. Mnogima od njih razigrane je nadimke dao njemački filolog Max Müller, dijelom kao satiru. Ipak, te su teorije bile ozbiljni pokušaji da se odgovori na jedno od najvećih pitanja čovječanstva.

Najpoznatija je vjerojatno teorija “vau-vau” (Bow-Wow Theory). Prema njoj, jezik je nastao oponašanjem zvukova iz prirode.

Rani ljudi, smatra ova teorija, oponašali su zvukove oko sebe: glasanje životinja, pljuskanje vode, grmljavinu i pjev ptica. Riječi poput „zujati”, „šištati”, „prasak” ili „pljusak” naizgled podupiru tu ideju jer zvuče poput onoga što opisuju.

No postoji problem. Različiti jezici iste zvukove doživljavaju različito. Psi na engleskom govore „woof” ili „bow-wow”, na turskom „hev-hev”, a na indonezijskom „guk-guk”. Pokazuje se da se čak i glasanje životinja filtrira kroz kulturu i jezik.

Osim toga, onomatopejske riječi (riječi koje oponašaju zvukove) čine tek malen dio našeg rječnika. Većina riječi nimalo ne nalikuje svom značenju. Primjerice, u riječi „stablo” nema ničega što bi samo po sebi zvučalo „stablasto”.

To nas dovodi do teorije “ding-dong” (Ding-Dong Theory), prema kojoj između zvukova i značenja postoji prirodna, dublja, gotovo mistična povezanost.

Neke riječi doista kao da iznenađujuće dobro odgovaraju svojem značenju. Engleske riječi poput mini, teeny i itsy-bitsy djeluju sitno i nježno. Riječi poput lump, rump i plump zvuče teže i zaobljenije.

Suvremeni lingvisti taj fenomen nazivaju zvučnim simbolizmom. U jednom poznatom eksperimentu sudionici su trebali povezati dvije izmišljene riječi – „bouba” i „kiki” – s dvama oblicima: jednim zaobljenim i drugim nazubljenim. Većina je „boubu” povezala s mekim, zaobljenim oblikom, a „kiki” s oštrim.

Taj je učinak stvaran, ali ograničen. Većina jezika i dalje se čini proizvoljnom, što znači da ne postoji prirodan razlog zbog kojeg bi određeni zvuk morao označavati određenu stvar.

PUH-PUH, LA-LA, JE-HE-HO

Druge teorije manje su se usredotočile na oponašanje, a više na emocije i društvenu interakciju.

Teorija “puh-puh” (Pooh-Pooh Theory) pretpostavlja da je govor nastao iz instinktivnih emocionalnih uzvika poput „au!”, „oh!” ili možda manje pristojnih izraza koje izgovorimo nakon što udarimo nožnim prstom o rub namještaja.

Prema toj zamisli, jezik se razvio iz spontanih glasovnih reakcija na bol, iznenađenje, strah ili radost.

No i ovdje postoje poteškoće. Uzvici se znatno razlikuju među jezicima. Govornici engleskog kažu „ouch”, Grci „aou”, a Česi bi mogli uzviknuti „ach”. Emocionalni glasovi nisu ni približno toliko univerzalni koliko se čine.

Tu je i slikovito nazvana teorija “jo-he-ho” (Yo-He-Ho Theory), prema kojoj je jezik nastao iz ritmičkih napjeva korištenih tijekom zajedničkog rada, poput mornara koji uzvikuju „yo-heave-ho” dok vuku užad ili radnika koji pjevaju kako bi uskladili fizički napor.

Ta teorija možda zvuči pomalo staromodno, ali suvremeni istraživači doista smatraju da su ritam, suradnja i društveno povezivanje imali važnu ulogu u ljudskoj evoluciji. Uostalom, jezik je duboko društvena pojava.

Drugi prijedlog, teorija “la-la” (La-La Theory), povezuje jezik s glazbom. Charles Darwin razmatrao je mogućnost da se govor razvio iz glazbenih glasanja korištenih u udvaranju i emocionalnom izražavanju. Možda su ljudi, prije nego što su progovorili, najprije pjevali?

Neke suvremene teorije odražavaju sličnu ideju. Jedna hipoteza sugerira da su, kada su rani ljudi počeli hodati uspravno, roditelji sve češće morali umirivati bebe s određene udaljenosti. Pjevni glasovi, gugutanje i svojevrsni prajezik usmjeren prema dojenčadi („baby talk”) možda su pomogli učvrstiti emocionalne veze te naposljetku otvorili put razvoju govora.

GESTE, SIMBOLI I MOZAK

Danas većina znanstvenika smatra da nijedna pojedinačna teorija ne može u potpunosti objasniti podrijetlo jezika. Umjesto toga, jezik se vjerojatno razvijao postupno, kao rezultat kombinacije gesti, glasanja, izraza lica, društvene suradnje i sve složenijih kognitivnih sposobnosti.

Neki istraživači tvrde da je jezik započeo gestama, prije nego što se razvio u govor. Drugi smatraju da je evoluirao kao sredstvo društvenog povezivanja, omogućujući većim skupinama ljudi da surađuju i dijele informacije. Treći pak drže da je jezik usko povezan s razvojem simboličkog mišljenja – naše sposobnosti da zamišljamo, planiramo, pamtimo i prenosimo apstraktne ideje.

(Izvor: theconversation.com; 9. lipnja 2026.)