Uskoro bismo mogli imati tehnologiju za dosezanje drugih zvjezdanih sustava

Nedavna potvrda postojanja atmosfere oko stjenovitog egzoplaneta ‘LHS 1140b’ izazvala je val zanimanja unutar astronomske zajednice. Planet kruži unutar nastanjive zone oko svoje matične zvijezde – crvenog patuljka udaljenog oko 48 svjetlosnih godina od Zemlje.

Nastanjiva zona je područje oko zvijezde u kojem su temperature upravo odgovarajuće da voda ostane tekuća na površini planeta. Astronomi su otkrili da helij nestaje iz gornje atmosfere planeta LHS 1140b. No teži kemijski spojevi, poput vode, koja je ključni sastojak za život, mogli bi postojati dublje u njegovoj atmosferi.

Promatranje udaljenih egzoplaneta teleskopima otvara nova vrata znanosti, ali hoće li ikada biti moguće putovati do tih svjetova i promatrati ih izbliza? Iako se to dosad uglavnom smatralo materijalom za znanstvenu fantastiku, nove tehnologije omogućuju nam da zamislimo budućnost u kojoj će takve misije biti moguće u desetljećima koja dolaze.

Poseban interes postoji za minijaturizirane svemirske letjelice za međuzvjezdana putovanja. To je velikim dijelom zato što je lakše i jeftinije pokrenuti malu svemirsku letjelicu prema drugom zvjezdanom sustavu – i omogućiti joj da ondje stigne unutar životnog vijeka jedne osobe – nego isto učiniti s velikim vozilom.

Minijaturizacija senzora ostvarila je velik napredak, primjerice zahvaljujući tehnologiji pametnih telefona, u kojima se rutinski koriste vrlo sposobne kamere male mase, potrošnje energije i volumena. Istraživači su čak razvili „pametnu prašinu“; senzore veličine milimetra ili manje koji mogu detektirati svjetlost, temperaturu ili kemikalije.

Sama svemirska sonda trebala bi imati pogonski sustav sposoban ubrzati je do blago relativističkih brzina, recimo 10–20 posto brzine svjetlosti. Nakon putovanja dugog mnogo desetljeća, senzori bi prošli kroz ciljani zvjezdani sustav bez zaustavljanja, obavljajući mjerenja na licu mjesta, a zatim bi vrlo polako slali podatke natrag na Zemlju.

Ovo baš i nisu ‘Zvjezdane staze’ (Star Trek), ali riječ je o potencijalno izvedivoj ideji koja bi nam omogućila da izbliza proučavamo susjedne zvijezde i njihove planete. Ovakvim konceptom aktivno se bavila filantropski financirana inicijativa poznata kao Breakthrough Starshot. Taj je program istraživao ključne tehnologije potrebne za međuzvjezdano putovanje pomoću malih sondi.

Svjetlosna jedra se smatraju jednim od najprikladnijih oblika pogona za takvu misiju. Kao što ime sugerira, riječ je o tankim reflektirajućim membranama.

Za međuzvjezdana putovanja mogla bi se koristiti usmjerena energija lasera za potiskivanje svemirske letjelice prema naprijed. Fotoni, kvantni paketi energije od kojih se sastoji svjetlost, prenose i količinu gibanja i energiju. Stoga, kada se svjetlost odbije od zrcala, ona na zrcalo djeluje pritiskom.

U većini okolnosti pritisak koji stvara svjetlost neprimjetno je malen. Međutim, dovoljno intenzivna zraka svjetlosti i ultralagana membrana-zrcalo mogu omogućiti da pritisak svjetlosti posluži kao sredstvo pogona svemirske letjelice.

Kako bi se svjetlosno jedro ubrzalo do relativističkih brzina, bio bi potreban snažan laser efektivne snage od nekoliko desetaka gigavata. To ne bi bio jedan uređaj. Umjesto toga, vjerojatno bi se sastojao od niza zasebnih laserskih uređaja sinkroniziranih tako da stvaraju koherentnu zraku svjetlosti.

(Izvor: theconversation.com: 7. kolovoza 2026.)