Dosta mi je podučavanja…

Piše: Brad Wray

Nakon 14 godina nastavničkog rada u srednjoj školi odlučio sam krenuti dalje. U jednom sam trenutku predavao sve razine američke povijesti, psihologije i računalnih znanosti. Bio sam trener krosa i mentor u klubovima Model UN-a i programiranja. Stekao sam sjajne prijatelje, mnogo naučio, povezao se s učenicima, pronašao profesionalno ispunjenje, imao kreativan ispušni ventil, osvojio nagrade i, nadam se, napravio razliku u životima nekoliko tisuća ljudi.

Ali sada mi je dosta. Vrijeme je za nešto drugo. Dugo je bilo sjajno, volio sam to. Ali stvari su se promijenile. I više to ne želim raditi. Djelomično zato što sam s podučavanjem završio ono što sam trebao, ali i zato što je škola kao institucija sada pokvarena iz jednog vrlo konkretnog razloga. Kad kažem pokvarena, mislim na ovo:

Učenici danas nisu kompatibilni s institucijom koju nazivamo školom. Škola je oblikovana u industrijskom dobu kako bi proizvodila skupine manje-više jednakih ljudi koji imaju tek minimalnu razinu vještina potrebnih za sudjelovanje u našem svijetu. Svijet se promijenio i ljudi su se promijenili, ali škola se nije dovoljno promijenila da bi to pratila.

Ljudi (usput, učenici su ljudi) sada imaju stalni pristup svoj zabavi, informacijama i komunikaciji na Zemlji. Ljudi sada blokiraju uši i slušaju samo zvukove koje žele čuti. Blokiraju oči slikama koje žele gledati. Dovoljno je teško razgovarati s pogrbljenom osobom koja bulji u primamljivi niz kratkih videosadržaja, s obje slušalice u ušima i glasnoćom na maksimumu. Zamislite da toj osobi morate prenijeti složene ideje koje ona zauzvrat mora pokazati na standardiziranom testu. I zamislite da je ta osoba puna hormona i socijalne anksioznosti, a možda i traume. To postaje nemoguć zadatak.

Govoriti glasnije? Tražiti od njih da se isključe? Čekati da prestanu? Boriti se s vjetrenjačama tako da od njih tražite da isključe uređaje i pospreme ih? Staviti nastavni sadržaj na njihove uređaje? Nazvati roditelje? Uzeti im mobitele i zaključati ih u ‘sef za mobitele’? Uvesti kazne? Sve sam to pokušao. Sve vam to oduzima ogromnu količinu vremena i energije te vas udaljava od samog procesa podučavanja. Također, po mom mišljenju, ništa od toga nema nikakve šanse protiv plimnog vala korištenja mobitela koji danas zahvaća škole.

Neki kažu: „Trebali biste osmisliti zanimljivije lekcije kako biste djecu odvratili od mobitela?” U redu, što kažete na ovakvu zanimaciju: programirajmo videoigre koje se mogu napraviti za sat vremena, a zatim ih podijelimo i igrajmo s prijateljima. Napravimo psihoanalizu stihova vaših omiljenih pjesama na temelju različitih psiholoških perspektiva. Igrajmo ekonomsku igru u kojoj birate hoćete li surađivati sa svojim razrednim kolegama ili se natjecati protiv njih za bombone. Čak i kada se maksimalno trudim biti zanimljiv, pogledam oko sebe i pronađem neodrživ postotak učenika prikovanih uz TikTok, YouTube, iMessage itd. Pitajte bilo kojeg nastavnika, ovo će biti među njegova tri najveća problema. Kladim se da je većini to broj jedan.

Istina je da je i prije mobitela bilo dovoljno teško podučavati učionicu punu učenika, ali sada je, uz sve ostale probleme, tsunami korištenja mobitela preplavio okruženje za učenje hrpom distrakcija.

Učenici ne čuju upute za projekt jer imaju slušalice u ušima. Kažete im da ih izvade, ali ne izvade ih. Pogledate oko sebe i vidite gomile drugih učenika sa slušalicama u ušima. Napravite ono svoje „sjednem na rub stola i održim ozbiljan razgovor” i kažete svima da se isključe jer je važno biti prisutan i svjestan te razumjeti upute za projekt kako bi dobili dobru ocjenu. Otprilike polovica učenika izvadi slušalice, iznesete upute, odgovorite na pitanja, kažete im da počnu i da traže pomoć ako zapnu. Počnu raditi. Hodate po učionici i pomažete ljudima. Nakon što pomognete prvima koji su digli ruke, počnete primjećivati učenike koji nisu izvadili slušalice. Ta djeca još uvijek su na TikToku, gledaju Netflix, igraju pucačinu, dopisuju se ili razgovaraju videopozivom s prijateljima iz drugih razreda. Obiđete ih i tražite da pospreme mobitele, a zatim se kasnije vratite i vidite da su mobiteli ponovno vani. Ponovno ih upozorite, ciklus se ponavlja do iznemoglosti. Sve to, naravno, prati ponovno objašnjavanje projekta učenicima koji se u prvom redu nisu isključili kako bi slušali, kao i pokazivanje gdje se nalaze pisane upute na internetu. Pokušaj pomoći marljivijim učenicima s njihovim stvarnim problemima u svladavanju složenog sadržaja postaje sekundarni cilj. A još je gore to što je zarazno! Učenici koji su isprva bili uz vas počinju polako kliziti među one sa slušalicama koji gledaju priče.

I rade to putem školskog Wi-Fija! Tako je, odgovorni ljudi u mom školskom okrugu smatraju da je to toliko malen problem da se njime nisu ni pozabavili. Učenici putem školskog Wi-Fija pristupaju gotovo svemu što žele, a na njihovim je mobitelima vrlo malo toga blokirano. Na temelju količine videostreaminga koju vidim, pretpostavio bih da on čini većinu ukupnog prijenosa podataka školskog okruga. Ako o tome pošaljete e-mail informatičarima, reći će: „Ne, učenici koriste podatkovni promet svog mobitela.” Ali onda, ako obiđete učionicu i pitate učenike jesu li spojeni na školski Wi-Fi, oni kažu da jesu i pokažu vam Wi-Fi vezu. Zatim napravite evidenciju ometanja nekoliko učenika putem Wi-Fija i pošaljete je informatičarima, a nakon što je nekoliko tjedana ignoriraju, pošalju e-mail ravnatelju tražeći da se prijenosna računala koja je škola dala tim učenicima obrišu i ponovno postave. Hm. To se događalo na mobitelima učenika, a ne na prijenosnim računalima koja je osigurala škola. Ako biste odustali i počeli glavom udarati o zid od cigle, možda biste postigli bolje rezultate.

Proces kažnjavanja učenika zbog korištenja mobitela jednako je uzaludan. Od vas se traži da date nekoliko upozorenja, a zatim, ako ga ne pospreme, zatražite mobitel. Dokumentirate da ste to učinili. Kada učenik odbije predati vam mobitel, nakon nastave trebate nazvati njegove roditelje kako biste ih obavijestili o korištenju mobitela. Zatim dokumentirate da ste to učinili. Sljedeći put možete odrediti kazneni boravak nakon nastave, gdje ih natjerate da dođu u vašu učionicu i tamo sjede. Tijekom tog kaznenog boravka uzmu mobitel i ne prestaju ga koristiti. To dokumentirate. Ako sve to eskalira, možete slučaj proslijediti pomoćniku ravnatelja, koji sada napokon prvi put čuje za sve to. Nazove roditelje. Nakon što se ponovno dogodi, odredit će kazneni boravak tijekom kojeg učeniku bude dopušteno igrati se na mobitelu. A vi biste to trebali raditi svaki put kada vidite da nečije korištenje mobitela predstavlja problem. Sjećate se, to bi bilo otprilike pola učenika u svakom razredu, svaki dan. Odustanete. Još jedan ciklus do iznemoglosti. Ovdje svi odustaju.

Vrlo rijetko sam vidio da učenik izgubi privilegiju korištenja mobitela nakon jednog mog poziva roditeljima. Čini se da roditelji nerado uzimaju mobitele svojoj djeci. Možda je riječ o popustljivosti? Možda o strahu da neće moći stupiti u kontakt sa svojim djetetom u hitnom slučaju? Vjerojatno oboje. Bez obzira na razlog, u reakciji roditelja osjeća se snažna doza odbacivanja problema. „Oh, baš šteta, učinite što morate, želim vam ugodnu večer.”

Sjećate se slanja poruka na papirićima? Napišete poruku na komad papira i potajno je proslijedite prijatelju? Zamislite da možete poslati tekstualnu poruku prijatelju u drugom razredu. Zamolite ga da ide s vama hodnicima. Uskladite napore kako biste naveli nastavnike da vam izdaju propusnice za toalet. Nastavnik nema pojma da se sastajete s prijateljem. Nađete se s prijateljem u hodniku. Lutate posvuda. Vratite se 30 minuta kasnije uz: „Oh, bolio me trbuh.” Shvatite koliko je to bilo lako i počnete to raditi gotovo svaki dan. To se u mojoj školi događa toliko često da su hodnici gotovo jednako prepuni tijekom nastave kao i za vrijeme izmjene satova.

Sve je to isisalo mnogo radosti iz podučavanja jer to više nije podučavanje. To je upravljanje ovisnošću o mobitelima. A to nije moj način rada. Napuštam podučavanje i prelazim na posao u razvoju softvera. Imam sreću što posjedujem te vještine. I drugi nastavnici traže svoj izlaz.

Ovo sam napisao jer želim da ljudi znaju koliko je sada loše. Možda će, ako dovoljno ljudi sazna za ovu krizu, doći do nekih promjena. Možda bi mogli blokirati sve društvene mreže i streaming na Wi-Fiju. Ali opet, učenici bi im pristupali putem vlastitog podatkovnog prometa ili VPN-a. Možda bi mogli tražiti od učenika da svoje mobitele stave u zaključane vrećice, kao što se mora na koncertima ili humorističnim predstavama, ali čini se da su roditelji prilično odlučno protiv toga. Možda bi svakom osobnom uređaju koji se koristi na školskom Wi-Fiju (ili na školskom zemljištu) trebalo onemogućiti pristup, osim ako na njemu radi posebna VPN aplikacija koja mjeri vrijeme provedeno pred ekranom i prijavljuje ga u nastavnikov imenik kao posebnu kategoriju nalik prisutnosti; samo što bi se umjesto „prisutnost” zvala „angažiranost”.

Možda bismo mogli promijeniti školu tako da bude nalik na nešto potpuno drukčije od onoga kako je izgledala prije 100 godina. Možda ćemo samo nastaviti ovako dok ne izgubimo sve nastavnike kojima je stalo.

Škole postaju veliki ograđeni prostori u kojima se učenici cijeli dan zabavljaju dok prolaze kroz manje akademske prepreke i bivaju gurani dalje kako bi završili školovanje i izašli u stvarni svijet sa samokontrolom ovisnika o kockanju i intelektom učenika četvrtog razreda.

Možda je već tako.

(Izvor: awaken.com; 2. listopada 2026.)