PREDNOSTI NEČITANJA: U potrazi za ravnotežom između konzumacije štiva i povremenog književnog posta

Piše: Edward Curtin

Opće je poznato da stalna izloženost masovnim medijima može prouzročiti truljenje mozga i toliko ispuniti čovjekov um besmislicama da kreativna misao postaje nemoguća. Ovisnosti o internetu, televiziji, filmovima i miniserijama raširene su i drže elektroničke umove u stalnom bljeskanju i prebacivanju s jednog sadržaja na drugi kako bi se izbjegla toliko omražena riječ „dosada”, to strašno stanje u kojem može proklijati istinsko razmišljanje. Čak je i pri prelasku prometne ulice postalo važno gledati u zaslon mobitela, a ne u promet. Automobili i kamioni previše su stvarni, a uostalom, danas nitko više ne umire, samo prijeđe na drugu stranu.

Ono što se rijetko priznaje jest da navodni protuotrov takvom mentalnom zagađenju – stalna konzumacija kvalitetnog štiva – i sam može spriječiti promišljen, osoban susret sa životom. Čitanje knjiga, bez obzira na to koliko velike bile, može biti jednako bijeg od sebe i vlastitog jedinstvenog odgovora na postojanje kao i drugi, očitiji oblici eskapizma.

Ljubiteljima knjiga, osobito onima koji ih čitaju, ali ih ne pišu, ovo je, naravno, hereza. A ono što ću predložiti još je gore: da nam s vremena na vrijeme koristi suzdržati se od čitanja knjiga tijekom duljeg razdoblja.

Proći, da tako kažemo, kroz književni post. Prestati unositi tuđe misli, slike i svjetove te se početi isključivo zadržavati u vlastitome. Suprotno uvriježenom mišljenju, to je rijetka pojava; većina ljudi misli da su neovisni mislioci.

Prepuštanje sanjarenju i otkrivanje tihih stvari koje su se nakupile u nama prvi je korak prema učenju slobodnog govora. To je čin predanosti koji vodi prema vlastitom odgovoru na stvari.

Kao što će vam reći svaki ozbiljan pisac ili svaka autentična osoba, to nije nimalo lak zadatak. U kulturi kopiranja, kopiranje drugih je pravilo. Predanost zahtijeva hrabrost i odlučnost. A „vlastiti” odgovori na stvari mnogo su češće odgovori nepoznatih drugih, poput majke ili oca ili bezbrojnih drugih glasova koji su se nastanili u našim mentalnim hotelima. Doista, u metaforičkom smislu, gledamo kroz zamagljeno staklo jer tako često na iskustvo odgovaramo kroz filtar tuđe leće. Veliki su pisci to oduvijek znali. Zato je pisanje tako usamljeno i mukotrpno zanimanje.

Kao što je Ernest Hemingway pronicljivo primijetio, vrlo je teško znati što doista osjećate, a ne ono što biste trebali osjećati i čemu su vas naučili da osjećate. Potrebna je koncentracija, najprije da biste spoznali vlastiti jedinstveni odgovor na život, a zatim, ako ste pisac, da biste tu svoju istinu pretočili u riječi.

Za pisce, koji su često strastveni čitatelji, iskrivljujuća leća često pripada upravo drugim piscima čije su knjige čitali. Ni ja nisam iznimka. To može biti opasno i vrlo destruktivno za kreativni proces, kao što svjedoči toliki dio našeg podmuklog pisanja. Zato neki pisci – nekolicina ozbiljnih, odlučnih u namjeri da izraze vlastitu viziju stvari – odustaju od čitanja knjiga dok pišu knjigu. Žele boraviti u vlastitim imaginativnim svjetovima, ispričati svoje priče na vlastiti način i biti slobodni od suptilnog, ali duhovno korumpirajućeg utjecaja koji knjige mogu imati.

I to govorim ne spominjući AI i copy-paste prirodu tolikog „sadržajnog mulja” koji se danas predstavlja kao pisanje i koji se iznova pojavljuje kao „New York Timesov bestseler”, kao da svaka knjiga može biti „najbolja”.

Naravno, nisu svi čitatelji pisci u strogom smislu te riječi; oni ne stavljaju priče na papir da bi ih drugi čitali. Ipak, oni iznutra i izvana proživljavaju priče koje pletu iz iskustva. Čitanje je jedno od tih iskustava, mnogo moćnije i trajnije nego što bi mnogi pretpostavili. Vjerovali ili ne, postoje ljudi koji čitav život promatraju kroz književnost, kao što ga drugi promatraju kroz filmove ili televizijske emisije. Žena počini samoubojstvo, a oni pomisle na Anu Karenjinu i time ne uspiju shvatiti istinu stvarne žene. Ili kada se dogodi seksualni skandal u malom gradu, oni ga promatraju kroz leću Flauberta ili Hawthornea. A koliko čitatelja proživljava, makar „samo” u mašti, morbidne noćne more Stephena Kinga ili romantične fantazije odnosno kriminalističke priče autora koji iznova izbacuju istu knjigu? Rekao bih da bi vlastite noćne more trebale biti dovoljne.

Očito ne tvrdim da ne treba čitati. Predlažem da za svakoga, i za čitatelje i za pisce, postoji vrijeme za čitanje i vrijeme za suzdržavanje od čitanja. I jedno i drugo je dobro i potrebno, dok nijedno samo po sebi nije dovoljno. Kako i s hranom, tako i s čitanjem: povremeni post pročišćava um i tijelo.

Zapanjujuće je koliko nečitanje može biti teško i uznemirujuće za ljude koji su navikli čitati. Ako pojedinac nečitanje ne zamijeni dodatnom dozom televizije ili filmova, on otkriva da je važan put bijega iz vlastitog života, udaljavanja od vlastitog odgovora na stvari, odsječen. Čovjek je prisiljen vratiti se u središte samoga sebe, na ono mjesto iz kojeg potječu sav istinski život i velika umjetnost: individualna duša koja promatra stvarni svijet.

Većina ljudi zna izreku: „Umjetnost oponaša život.” Duhoviti Oscar Wilde nije se s tim složio i rekao je: ne, „Život oponaša umjetnost.”

Ali zašto uopće sva ta potreba za oponašanjem? Zašto ne stvaranje?

Vjerujem da je André Gide to lijepo rekao u svom romanu Imoralist:

Ako postoji jedna stvar za koju svatko od njih tvrdi da joj nije nalik, onda je to … on sam. Umjesto toga postavlja uzor, a zatim ga oponaša; čak ni ne bira uzor – prihvaća ga već gotovog. Ipak, siguran sam da se u čovjeku može pročitati nešto više. Ljudi se ne usuđuju – ne usuđuju se okrenuti stranicu. Zakone oponašanja – ja ih nazivam zakonima straha. Ljudi se boje ostati sami i uopće ne pronalaze sebe. Mrzim svu tu moralnu agorafobiju – to je najgori oblik kukavičluka. Ne možeš stvoriti nešto a da ne budeš sam. Ali tko ovdje pokušava stvarati? Ono što se čini različitim jest tvoje ja: to je jedina rijetka stvar koju posjeduješ, jedina stvar koja svakome od nas daje vrijednost; a upravo to pokušavamo potisnuti. Oponašamo. I tvrdimo da volimo život.

(Izvor: globalresearch.ca; 19. kolovoza 2026.)