ŠTO AKO JE RAJ OVDJE I SADA?

Piše: Anita Moorjani

Tijekom iskustva bliske smrti (NDE), osjećala sam se kao da sam povezana s cijelim svemirom i svime što se u njemu nalazi; i činilo se da je svemir živ, dinamičan i svjestan. Otkrila sam da svaka misao, emocija ili radnja koju sam napravila dok sam se izražavala kroz fizičko tijelo ima utjecaj na Cjelinu. Zapravo, u tom području Jedinstva, osjećala sam se kao da je cijeli svemir zapravo moj produžetak. Ova spoznaja je, naravno, dramatično promijenila način na koji gledam na stvari. Svi mi su-stvaramo ovaj svijet i svoje živote u njemu kroz svoje emocije, misli i djela.

Jezik nije adekvatan alat za izražavanje nečega što se ne može percipirati s naših pet fizičkih osjetila, pa je teško pronaći prave riječi da izrazim svoje razumijevanje onoga što se dogodilo tijekom tog iskustva. Međutim, dat ću sve od sebe da što jasnije podijelim što osjećam o ovom svijetu, kako se krećemo kroz njega i kako se mijenja nabolje.

SVE ŠTO MI TREBA VEĆ JE SADRŽANO U MENI

Prvo, važno je shvatiti da moje iskustvo bliske smrti nije bilo nalik na neki drugi događaj koji sam doživjela. Nije imalo jasan početak i kraj. Bilo je više poput vrata koja se jednom otvore i nikada se više ne zatvore. To iskustvo je pokrenulo kontinuirano, progresivno, dublje razumijevanje i nove mogućnosti koje nikada ne prestaju.

Budući da su riječi loše sredstvo za izražavanje ovakvih fenomena, ono što ovdje pišem namijenjeno je samo da pobudi odgovarajuće emocije u vama. Čak i nakon što ovo podijelim, moje vlastito razumijevanje nastavit će rasti i širiti se. Riječi shvaćene doslovno ili kao konačna istina mogu nas držati u stagnaciji i zaglavljenima. To je posljedica slijepog držanja za stare ideologije. Sada znam da je sve što mi treba već sadržano u meni i potpuno mi je dostupno ako si dopustim da se prepustim onome što osjećam da je istina za mene… a isto vrijedi i za vas.

Što ako su svi naši ciljevi pogrešno postavljeni? Što ako su nebo ili nirvana zapravo fizički izraženi ovdje, a ne tamo u zagrobnom životu?

Prije mog iskustva bliske smrti, vjerojatno zbog moje kulture, mislila sam da je svrha života postići nirvanu – to jest, evoluirati izvan reinkarnacijskog ciklusa rođenja i smrti, nastojeći se nikada ne vratiti u fizičko. Da sam odrastala potpuno uronjena u zapadnjačku kulturu, možda bih pokušavala doći u raj. To je zapravo prilično uobičajen cilj, bez obzira na kulturu – živjeti na način koji osigurava savršen zagrobni život.

Kada netko ima uvid u ono što je prethodno tumačeno kao ‘prošli život’, on zapravo pristupa paralelnim ili simultanim postojanjima, jer svo vrijeme postoji odjednom

Ali nakon mog iskustva bliske smrti osjećam se drugačije. Iako znam da ću nastaviti živjeti izvan ove ravni, zbog čega se više ne bojim fizičke smrti, izgubila sam želju biti bilo gdje osim mjesta na kojem sam sada. Zanimljivo je da sam postala prizemljenija i usredotočenija na viđenje savršenstva života u ovom trenutku, umjesto da se fokusiram na drugo područje.

To je prvenstveno zato što koncept reinkarnacije u svom konvencionalnom obliku niza života, koji se nižu jedan za drugim, nije bio podržan mojim iskustvom bliske smrti. Shvatila sam da se vrijeme ne kreće linearno osim ako ne koristimo filter naših fizičkih tijela i uma. Nakon što više nismo ograničeni našim zemaljskim osjetilima, svaki trenutak postoji istovremeno. Došao sam do zaključka da je koncept reinkarnacije zapravo samo interpretacija, način na koji naš intelekt shvaća svo postojanje koje se događa odjednom.

PARALELNA (SIMULTANA) POSTOJANJA

Razmišljamo u smislu ‘prolaska vremena’, ali u mom iskustvu bliske smrti osjećala sam se kao da vrijeme jednostavno jest i da se krećemo kroz njega. To znači da ne samo da sve vremenske točke postoje istovremeno, već i da u drugom području možemo ići brže, sporije ili čak unatrag i bočno. Međutim, u fizičkoj ravni naši osjetilni organi nas ograničavaju. Naše oči primaju ono što vide u ovom trenutku; naše uši čuju na isti način. Um može postojati samo u jednom trenutku, a zatim te trenutke povezuje kako bi formirao linearnu progresiju. Ali kada se izlijemo iz svojih tijela, prelazimo svo vrijeme i prostor sa sviješću – ne vidom, sluhom, dodirom, okusom ili mirisom. Mi smo čista svijest.

Vrijeme se ne kreće linearno osim ako ne koristimo filter naših fizičkih tijela. Nakon što više nismo ograničeni zemaljskim osjetilima, svaki trenutak postoji istovremeno

To sam doživjela dok sam bila u stanju bliske smrti (NDE). Bila sam svjesna svog brata u avionu koji me dolazi vidjeti i razgovora koje su liječnici vodili ispred moje sobe i u hodniku. Razumjela sam mnoge aspekte svog budućeg života, kako će se odvijati, kao i što će se dogoditi ako se ne vratim i ne nastavim živjeti. To mi je ukazalo na to da vrijeme, prostor i čvrsta materija ne postoje uvijek onako kako ih obično zamišljamo. Tijekom svog NDE-a, osjećala sam da se mogu usredotočiti na bilo koju točku u vremenu kojoj trebam pristupiti.

Zbog toga vjerujem da kada netko ima uvid u ono što je prethodno tumačeno kao ‘prošli život’, zapravo pristupa paralelnim ili simultanim postojanjima, jer svo vrijeme postoji odjednom. A budući da smo svi povezani, moguće je postići stanja svijesti u kojima bljeskovi tuđe stvarnosti prodiru u naš sadašnji trenutak, ulazeći u našu svijest kao da su sjećanja.

Moja nova perspektiva natjerala me da preispitam našu svrhu, budući da reinkarnacija i samo vrijeme ne postoje onako kako su mnogi od nas odgajani da vjeruju. Što ako su svi naši ciljevi pogrešno postavljeni? Što ako su nebo ili nirvana zapravo fizički izraženi ovdje, a ne tamo u zagrobnom životu?

Evo intervjua u kojem o ovoj temi raspravljam s izvršnim direktorom Hay Housea, Reidom Tracyjem:

(Za auto-generirani hrvatski prijevod u podnožju videa prvo označiti ‘Subtitles/closed captions’, a nakon toga pod ‘Settings’ odabrati ‘Subtitles/CC’ -> ‘Auto translate’ -> ‘Croatian’)

(Izvor: awaken.com; 14. rujna 2025.)