NE VJERUJEM VIŠE NIKOME

Piše: Todd Hayen

Tužno, ali istinito. Od fijaska s Covidom vidio sam pravu prirodu ljudi — ili barem onu prirodu koju su bili spremni pokazati kada je strah pojačan, a stado krenulo u pokret.

Većina ih je i dalje čvrsto pod zastavom ovaca, zadovoljna što pase gdje god joj se kaže. Tek malobrojni stoje pod zastavom „kritičkih mislilaca“. To su oni kojima još uvijek vjerujem.

Ovcama? Njima više ne vjerujem. Jesam li im uopće ikada stvarno vjerovao? Mislio sam da jesam, dok sam bio mlađi i dok sam još vjerovao da je većina ljudi u osnovi pristojna kada stvari postanu ozbiljne. Ispostavilo se da je to bilo previše optimistično.

U posljednje vrijeme taj gubitak povjerenja natjerao me da razmišljam o američkom Divljem zapadu. Ne o holivudskoj verziji — nego o pravoj. Tada je gotovo svaki čovjek koji je želio ostati živ nosio revolver za pojasom. Nije to bilo radi pokazivanja. Nikada nisi znao kada će neki opaki gad odlučiti da tvoj konj, tvoj novac ili tvoj život njemu vrijede više nego tebi.

Razumni su uvijek bili spremni. Promatrali su ljude. Nisu pretpostavljali dobre namjere samo zato što bi im se netko nasmiješio i rekao: „Zdravo.“ Povjerenje se stjecalo polako, obično tek nakon što bi čovjek dokazao da te neće prodati čim mu to postane zgodno.

Dakle, jesu li ljudi u toj prašnjavoj i surovoj zemlji vjerovali svojim susjedima? Ma kakvi. Ni govora. A oni koji jesu — naivci koji su ujahali u grad vjerujući da su svi u dubini duše dobri — obično bi bili opljačkani, upucani ili oboje. Ovce toga doba nisu dugo opstajale.

Stalno se vraćam toj usporedbi jer mi se čini neugodno bliskom onome gdje smo danas. Razlika je u tome što se vukovi više ne moraju skrivati iza marame preko lica. Nose bijele kute, sjede u staklenim uredima ili ti se smiješe s televizijskog ekrana dok ti govore što trebaš učiniti za svoje vlastito dobro.

A oni ovčjeg mentaliteta? Tijekom Covida nisu samo slijedili druge. Mnogi od njih postali su gorljivi provoditelji pravila.

Prijavljivali su susjede jer su imali previše ljudi na večeri. Prekidali su odnose s članovima obitelji koji se nisu htjeli cijepiti. Objavljivali su samozadovoljne memeove o tome kako su necijepljeni sebični i glupi, dok su njihova vlastita djeca gubila godine školovanja, a njihovi stariji roditelji umirali sami u domovima za starije. Sve su to činili mirne savjesti jer su im vlasti dale dopuštenje da budu okrutni.

To mi je i danas najteže progutati. Ne to što je vlada lagala — vlade uvijek lažu kada im to odgovara. Čak ni to što je velika farmaceutska industrija radila ono što inače radi — zarađivala silan novac i nije je bilo briga tko će zbog toga patiti. Najviše su me pogodili obični ljudi, oni za koje sam mislio da su uglavnom bezopasni, a koji su se pokazali toliko spremnima okrenuti protiv svakoga tko bi iskoračio iz reda. Maskirane Katice koje sve znaju najbolje (eng. Karen). Oduševljeni zagovornici covid-potvrda. Oni koji su iskreno izgledali kao da uživaju kažnjavati druge zbog neposluha.

Vidio sam dugogodišnje prijatelje pa čak i članove obitelji kako čine stvari za koje bih se zakleo da nisu sposobni. I učinili su to bez trenutka razmišljanja. To me zapravo pogodilo — ne sama izdaja, nego koliko im je lako došla. Koliko ih je malo koštala.

Mi ostali bili smo oni koji su držali barut suhim. Postavljali smo pitanja kada se priča stalno mijenjala. Primjećivali smo da činjenice ne odgovaraju službenom narativu. Odbili smo se pretvarati da „slijeđenje znanosti“ znači slijediti sve što nam ljudi koji upravljaju znanošću kažu da činimo.

Zbog toga su nas nazivali opasnima, sebičnima i — moj osobni favorit — ubojicama baka. Ironija je bila gotovo smiješna, ako ste imali dovoljno crn smisao za humor. Prava opasnost dolazila je od ljudi koji su najglasnije vikali kako sve treba učiniti sigurnim.

Ne znam je li taj gubitak povjerenja trajan. Možda s vremenom omekša. Ali trenutno mi se čini prilično čvrstim. Još uvijek imam svoj krug ljudi. To su oni s kojima mogu razgovarati bez razmišljanja hoće li razgovor završiti na nekom državnom popisu ili biti prepričan na sljedećem obiteljskom okupljanju kao dokaz koliko sam poludio. S njima mogu malo spustiti gard. Čuvamo jedni drugima leđa. To nešto znači u svijetu u kojem će te većina ljudi baciti pod autobus čim im vlasti daju dovoljno dobar razlog.

A svi ostali?

Bit ću pristojan. Razgovarat ću o nevažnim stvarima. Čak ću i pridržati prokleta vrata. Ali više neću poklanjati povjerenje samo zato što se netko čini simpatičnim, dijeli moje političke stavove ili je išao u istu školu. Taj je brod otplovio negdje oko 2021. godine i ne vidim da će se uskoro vratiti u luku. Kada jednom vidiš kako se ljudi do kojih ti je stalo pretvaraju u doušnike i kažnjavatelje, promijeni se način na koji prolaziš kroz svijet. Ne vraćaš se starom načinu gledanja na stvari. Ne možeš.

Možda je upravo to prava pouka skrivena u cijelom ovom kaosu. Divlji zapad zapravo nikada nije završio. Odmetnici su samo dobili bolje kostime i puno bolji PR. A oni ovčjeg mentaliteta naučili su nadzirati jedni druge umjesto da čekaju šerifa. Mislioci su još uvijek ovdje — otvorenih očiju, s rukama blizu metaforičke futrole, nimalo zainteresirani pretvarati se da je sve u redu samo kako bi se drugi osjećali ugodno.

Sve se ovo naizgled malo smirilo. Ali nemojte se zavaravati. Sve je to još uvijek tu. To je sada najteži dio; više ne možete razlikovati tko je tko. Ali znate da je još uvijek prisutno. Tu i tamo još uvijek se vide maske, izdajnički znak da ispod površine i dalje vrije ovčji mentalitet.

Ne moramo biti grubi prema nepoznatim ljudima; i dalje možemo voljeti svoje bližnje bez obzira na to koliko su možda zalutali, ali moramo biti oprezni i ne očekivati automatski da će nam netko pružiti ruku pomoći kada nam zatreba.

Dakle, da. Više nikome ne vjerujem onako kako sam nekada vjerovao. I nisam siguran da je to u potpunosti loša stvar. Barem razbistri pogled.

Tek kada pritisak postane velik, saznaš tko je doista uz tebe. I saznaš tko je bio s tobom samo dok mu je to odgovaralo. Oni koji su ostali? To su sada moji ljudi. Ostali mogu otići pasti negdje drugdje.

(Izvor: off-guardian.org; 25. srpnja 2026.)