Dr. Raymond Moody: Tajne zagrobnog života

Mysterious Ways je razgovarao s dr. Raymondom Moodyjem, poznatim kao vodećim autoritetom za proučavanje iskustava bliskih smrti (NDE – near-death experiences), o onome što dolazi nakon života, „besmislicama umiranja” i njegovom vlastitom putovanju do rubova vječnosti.

Kada vas je prvi put počeo fascinirati zagrobni život?

Dok sam odrastao u Georgiji, oko mene je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali u zagrobni život. No moji su roditelji na religiju gledali s određenom dozom rezerviranosti i čuđenja. Nisu bili ateisti, ali religija ih jednostavno nije zanimala.

Godine 1962. upisao sam Sveučilište u Virginiji i odlučio studirati filozofiju. Mnogi veliki rani filozofi, poput Platona, zanimali su se za slučajeve ljudi koji su navodno umrli i vratili se u život.

Godine 1965. upoznao sam dr. Georgea Ritchieja, profesora psihijatrije koji je jednom bio proglašen mrtvim zbog upale pluća. Srce mu nije kucalo najmanje devet minuta. Tijekom tog vremena prošao je kroz nevjerojatno iskustvo u kojem je s Kristom vidio različite razine vječnosti. Bez obzira na to je li njegovo iskustvo bilo stvarno ili ne, George je u njega bio potpuno uvjeren. Njegova dobrota i čvrstina karaktera bili su očiti.

Kako definirate iskustvo bliske smrti?

To je obrazac iskustava koje ljudi doživljavaju nakon što umru ili budu vrlo blizu smrti. Nijedno iskustvo nije potpuno isto, ali postoje upečatljive sličnosti. Većina ljudi kaže da kao da napuštaju svoje tijelo i promatraju odozgo kako ih oživljavaju. Prolaze kroz mračni tunel i izlaze u blistavu, toplu i punu ljubavi svjetlost.

Susreću preminule prijatelje i voljene osobe u duhovnom obliku. Također prolaze kroz panoramski ili holografski pregled vlastitog života, tijekom kojeg iz vanjske perspektive promatraju sve što su učinili. Često se taj pregled života odvija u prisutnosti bića ljubavi i svjetlosti.

Ne bi li se sličnosti među iskustvima bliske smrti mogle objasniti kulturnim utjecajima?

Putovao sam u Kinu, Indiju, Japan, Rusiju, Afriku te Sjevernu i Južnu Ameriku i posvuda mi ljudi govore iste osnovne stvari. Opisi se ne razlikuju, razlikuje se samo religijska simbolika.

Ljudi posuđuju slike i pojmove iz vlastitih religijskih tradicija kako bi objasnili ono što su doživjeli, ali obično kažu: „Moram koristiti riječi iz svoje tradicije jer su to jedine koje imam.”

Morate li biti religiozni da biste doživjeli iskustvo bliske smrti?

Ne, nipošto. Mnogi su mi ljudi rekli da prije svog iskustva nisu imali nikakvu religijsku pozadinu. Ipak, vratili su se s nekakvim uvjerenjem da postoji svijet izvan ovoga i da postoji Bog. To im dramatično promijeni život. Vraćaju se govoreći da je najvažnije što možemo učiniti naučiti voljeti. Više se ne boje smrti. Smrt je zapravo prijelaz.

Koje prigovore iznose skeptici?

Suvremena kritika ideje zagrobnog života jest da je ona nerazumljiva. Reći da postoji život nakon smrti znači reći da postoji život nakon konačnog i nepovratnog prestanka života, što je logička proturječnost. Zato nam je potreban novi skup racionalnih načela za razmišljanje o tome.

Ono što možemo učiniti jest prijeći na alternativan skup pravila koji nam omogućuje da razmišljamo o novim načinima provjere postojanja zagrobnog života. Primjerice, vrlo je uobičajeno da ljudi u posljednjim danima života govore besmislice. Ljudi često kažu: „Znala sam da moj muž govori besmislice. Ipak, duboko u sebi osjećala sam da je to važno.”

Ako bi se um prebacio iz jedne vrste stvarnosti u neki drugi okvir postojanja, a zatim se vratio, onda bi ljudi, naravno, govorili besmislice! Sada imamo metodu za proučavanje strukture takvog jezika i stvaranje klasifikacijskog sustava za različite vrste besmislica.

To zvuči pomalo smiješno – „vrste besmislica”. Ali besmislice koje izgovaraju umirući slijede određene obrasce; nisu nasumične. Katalogizirao sam više od 70 različitih vrsta. Imamo mogućnost pratiti um sve do trenutka kada prelazi u neko drugo stanje postojanja.

Kritičari tvrde da nema znanstvenih dokaza za iskustva bliske smrti, samo priče.

Život nakon smrti nije znanstveno pitanje. To je filozofsko i religijsko pitanje.

Moguće je da ćemo jednog dana imati znanstveni dokaz. No činjenica da ga još nemamo ne znači da tu mogućnost ne možemo prihvatiti na racionalnim osnovama. Ljudi se jednostavno previše zanesu riječju „znanstveno”.

Može li proces oživljavanja ili neki drugi fizički proces uzrokovati iskustva bliske smrti?

Ono što ne mogu razumjeti jest sljedeće: ako je riječ o nečemu fizičkom, zašto promatrači ponekad dijele iskustvo bliske smrti s osobom koja ga proživljava? Jedan kirurg iz Italije ispričao mi je da je operirao relativno mladog i zdravog muškarca. Pacijent je doživio srčani zastoj i liječnik ga nije mogao oživjeti. Odjednom su se vrata operacijske dvorane otvorila i pojavila se žena.

Rekla je: „Bila sam u čekaonici i moj muž mi se pojavio. Rekao mi je da vam poručim da nije mrtav.” Liječnik je nastavio s oživljavanjem i pacijentovo je srce ponovno počelo kucati. Prvo što je pacijent rekao bilo je: „Lebdio sam iznad svog tijela i stalno sam vam pokušavao reći da nisam mrtav, ali me niste mogli čuti. Zato sam rekao svojoj ženi.”

Stalno slušam priče ljudi koji tvrde da su sudjelovali u tuđim iskustvima bliske smrti. To upućuje na to da iskustvo nije posljedica nedostatka kisika u mozgu.

Neki su ljudi priznali da su lagali o iskustvu bliske smrti. Kako možemo znati tko govori istinu?

Postoji nešto drugačije kod ljudi koji su doista imali takvo iskustvo. Imaju određeni unutarnji mir. Kod prevaranata se sve vrti oko „mene, mene, mene”. Nasuprot tome, kod onih koji su to stvarno proživjeli budi se neka vrsta skromnosti. Spremnost da priznaju koliko toga ne znaju.

Godine 1991. pokušali ste počiniti samoubojstvo i bili ste blizu smrti. Što se dogodilo?

Imao sam autoimunu bolest – onu u kojoj tijelo uništava tkivo štitnjače. Tipičan simptom su suicidalne misli. Nikada nisam razmišljao o tome da doživim iskustvo bliske smrti. Samo sam razmišljao o tome koliko mi se svijet činio nepodnošljivim.

Nisam imao pregled života niti sam vidio svoje tijelo izdaleka. Više sam imao osjećaj da me nešto počinje privlačiti prema drukčijem okviru postojanja. Osjećao sam se kao da sam se dovoljno približio da vidim natpis na ulazu u grad. Svijet u kojem živimo djelovao mi je vrlo nestvarno, poput sna. Imao sam osjećaj da se budim. Kao kad gledate nešto na televizoru visoke rezolucije – izgleda stvarnije od stvarnosti.

Jedan čovjek kojeg sam upoznao, a koji je imao iskustvo bliske smrti nakon pokušaja samoubojstva, usporedio ga je s izlaskom iz kina prije kraja filma. Bio je sretan što je preživio jer je želio saznati kako film završava. To je stav koji sam i sam usvojio.

Napisali ste knjigu „Život nakon života” sa 31 godinom. Razmišljate li danas, sa 72 godine, više o vlastitoj smrtnosti?

O da. Oboje mojih roditelja umrli su sa 72 godine, pa čovjek mora razmišljati o takvim stvarima, osobito kada ima djecu. Usredotočen sam na svoju djecu i na povezivanje svega u jednu cjelinu u ovom zanimljivom životu koji sada živim. Vrlo je lijepo biti u završnoj dionici života. Fascinantno je promatrati nastanak svake nove bore.

Spreman sam otići odavde kada me Bog pozove. Moja molitva glasi: „Vodi me nježno kroz bezbolnu i mirnu smrt, u vrijeme koje Ti odrediš.” To uvijek govorim.

Što još uvijek – oprostite na izrazu – „umirete od želje” saznati o zagrobnom životu?

Ljudi mi govore da zapravo ne možete zamisliti kakav je zagrobni život dok ne stignete tamo. Zato ne provodim mnogo vremena razmišljajući o tome. Volim reći da sam stručnjak za nepoznato i specijalist za nagađanja. Kad sam prvi put pogledao kroz teleskop, sa sedam godina, shvatio sam da zapravo nikada neću znati mnogo. Ne vjerujem da će moja znatiželja ikada biti potpuno zadovoljena. Toliko je zabavno nastaviti postavljati pitanja i istraživati.

(Izvor: guideposts.org; 25. svibnja 2026.)