LAŽNI IZBOR: INDIVIDUALIZAM NASUPROT KOLEKTIVIZIMU

Piše: Jeffrey Tucker

Drugi svjetski rat je bio završio, a Hladni rat već započeo. Javnost je bila iscrpljena od velikih ideoloških borbi. Pomisao da će Sjedinjene Američke Države krenuti u još jednu globalnu kampanju činila se nevjerojatnom. Ipak, Harry Truman je 1948. upozoravao na novu prijetnju: Ruse.

No, Republikanska stranka nije bila raspoložena za to. Takvo ozračje najbolje je opisano u knjizi senatora Roberta Tafta ‘Vanjska politika za Amerikance’ (1951.). U njoj stoji da se Amerika pod svaku cijenu treba usredotočiti na obnovu ove zemlje, a ne na pokretanje globalnih vojnih kampanja.

Iste godine na sceni se pojavila nova intelektualna zvijezda. Bio je to William F. Buckley mlađi, tek diplomirani student Sveučilišta Yale. Njegova debitantska knjiga ‘Bog i čovjek na Yaleu’ na čitatelje je ostavila jako dobar dojam. Čak i danas, to je divno štivo te služi kao podsjetnik da borbe na kampusu oko politike, s establišmentom koji vječno naginje ulijevo, nisu ništa novo. Na kraju balade, on je zauzeo poziciju intelektualnog vođe onoga što će kasnije postati američki konzervativizam.

SUKOB INDIVIDUALIZMA I KOLEKTIVIZMA (ATEIZMA I KRŠĆANSTVA)

Buckleyjeva knjiga pruža pogled na dva glavna sektora nastave na kampusu: ekonomiju i religiju. Ekonomija je uvijek naginjala planiranju – od vrha prema dolje. U to vrijeme popularna je bila Kejnzijanska ekonomija (Keynesian economics) koja je čitavu generaciju intelektualaca navela da vjeruje da se makroekonomijom upravlja na isti onaj način na koji inženjeri grade i upravljaju velikim strojevima. Buckley je bio pristaša slobodnog tržišta i klasične ekonomije.

Zatim je tu bilo i pitanje religije. Tada je, kao i sada, bilo prilično nemoderno biti vjernik na kampusu. Kao pobožni katolik, Buckley je otkrio da su vjernici potpuno zanemareni u višim slojevima kampusne kulture. Oni su bili građani drugog reda dok je kulturom kampusa dominirao suptilni ateizam.

„Ja osobno vjerujem da je dvoboj između kršćanstva i ateizma najvažniji na svijetu“, napisao je u svom najpoznatijem odlomku.

„Nadalje vjerujem da je borba između individualizma i kolektivizma ista ta borba samo na drugoj razini.“

Ovdje je najvažnije suprotstaviti individualizam kolektivizmu. Tu je smišljen jezik koji će dominirati Hladnim ratom. Po Buckleyjevom mišljenju, to je bila bitka dvaju sustava: onog koji se usredotočio na individualna prava i djelovanje te onog koji je ljudsku populaciju tretirao kao masu koju država treba gurati i oblikovati.

Buckley se, naravno, pozivao na ekonomski model Sovjetskog Saveza, saveznika SAD-a u Drugom svjetskom ratu protiv Njemačke i Japana, koji će postati glavni neprijatelj u narednih 40 godina. Igrom slučaja, Sovjeti su podržali i službenu politiku ateizma koja je bila u skladu s marksističkim filozofskim postulatima.

ATLANT JE SLEGNUO RAMENIMA

Ovaj jezik individualizma nasuprot kolektivizmu nije bio jedinstven za Buckleyja (on vjerojatno potiče od Ayn Rand i Buckleyjevog prijatelja Franka Chodorova), ali ga je on popularizirao na desnoj strani političkog spektra. Takav je jezik bio aktualan desetljećima.

Mogu razumjeti zašto je metodološki individualizam privlačan. Samo pojedinci misle i djeluju. Samo pojedinci imaju prava pred zakonom. Razmišljanje mase i njezino djelovanje nisu u skladu s idejom slobode. Svaki veliki plan usmjeren na status mase ostaje u sjeni individualnog izbora. Nešto uvijek nije u redu s politikom koja se pretvara da djeluje u ime mase kao da pojedinačni umovi ne postoje: radnici, investitori, bogati, siromašni, žene, crnci i tako dalje. Takvo agregatno razmišljanje može biti opasno.

Uz to, postoje ozbiljna ograničenja povezana sa strogim filozofskim individualizmom. Svi dolazimo iz obitelji i nastojimo ih izgraditi. Udružujemo se i stvaramo građanske zajednice i vjerska udruženja. Imamo prijatelje i obiteljske odgovornosti, odani smo drugima u trgovini i vjeri te živimo u nacijama s tradicijama i težnjama.

Sloboda zahtijeva zajednicu. Ona je njezin sastavni dio. Primjena sirovog individualizma ignorira tu složenost.

Doista, neobična značajka knjige ‘Atlant je slegnuo ramenima’ (Atlas Shrugged, 1957.) autorice Ayn Rand, jest način na koji ona predstavlja društvo sastavljeno samo od odraslih pojedinaca, uglavnom neoženjenih, od kojih nitko nema: ni djece, ni starijih roditelja kojima je potrebna skrb, ni bliskih osoba s invaliditetom kojima je potrebna pažnja. Također, u tom društvu nitko ne pripada određenoj vjerskoj zajednici prema kojoj osjeća privrženost. Sam brak djeluje opresivno; nešto od čega treba pobjeći, dok se odgoj djece uopće ne spominje.

Ta je knjiga fascinantno i ponekad nadahnjujuće štivo, ali kad jednom vidite te rupe u narativu, onda više ne vidite ništa drugo osim njih. Da, to je knjiga o individualizmu, ali nije knjiga o društvu kakvo poznajemo u stvarnom životu. Propust je ovdje nesumnjivo namjeran: filozofija stroge individualističke etike nužno će se pretvarati kao da čitav niz izazova, s kojima se obični ljudi susreću, jednostavno ne postoji.

INDIVIDUALIZAM BEZ ZAJEDNICE VODI OTUĐENJU

Zato je pojam individualizam previše ograničen da bi opisao kako sloboda funkcionira. Bio je to lijep slogan za potrebe Hladnog rata, ali ne funkcionira u svrhu obrane društva u kojem želimo živjeti.

Novi gradonačelnik New Yorka, Zohran Mamdani, u svom je inauguracijskom govoru izjavio da će odbaciti „frigidnost individualizma“ u korist „topline kolektivizma“. Njegov je komentar oživio ovaj stari jezik i doveo do lavine memova o strašnoj povijesti komunističkih i socijalističkih eksperimenata. Zbog te je primjedbe bio kritiziran, ali ono što me najviše muči ovdje je – jezik.

Alternativa kolektivizmu nije frigidni individualizam, već beskonačno složena društvena uređenja koja dolaze sa samom slobodom, a koja uključuju – ne samo pojedince, već i mnoštvo spontano razvijenih odnosa u zajednici i međusobnih odgovornosti. Prema viziji Alexisa de Tocquevillea to je, doista, suština Amerike.

Sociolog Robert Nisbet dodatno je objasnio da sloboda koja ovisi isključivo o individualizmu vjerojatno neće preživjeti napad države i drugih moćnih institucija. Umjesto toga, potrebno nam je ono što se naziva posredničkim institucijama koje će služiti kao svojevrsni bedem protiv zadiranja moći. Trebaju nam škole, crkve, građanski odnosi, čvrste zajednice, snažne obitelji, kao i uspješan komercijalni sektor koji kombinira pojedince-junake i grupne odnose.

Nisbet je upozoravao da individualizam bez zajednice vodi otuđenju, psihološkoj nesigurnosti i usponu bahate države –  a to je upravo suprotno od istinske slobode. „Nemoguće je razumjeti ogromne koncentracije političke moći u 20. stoljeću… osim ako ne vidimo bliski odnos koji je prevladavao… između individualizma i državne moći.“

POSTOJI NEŠTO VEĆE OD SAMOG POJEDINCA

„Apstraktni, autonomni pojedinac ne postoji niti ikada može postojati“, napisao je. „Prava individualnost napreduje unutar društvenih odnosa i skupina, a ne u društvenom vakuumu.“

Pravo značenje toga čak i nadilazi njegove riječi. Pojedinac nastanjuje golemi ocean društvenih običaja, tradicija, dubokih filozofskih pretpostavki, tehnologija, kulturnih konteksta i pretpostavki o zakonu i očekivanjima drugih, te cijeli svijet oko nas koji daleko nadilazi našu individualnu sposobnost da sve to shvatimo. Ne postoji nešto poput izoliranog pojedinačnog aktera.

Zato nudim ovu opreznu opasku. Samo zato što Mamdani nešto odbacuje ne znači da bi njegovi protivnici to trebali prihvatiti. Buckleyjeva upotreba termina individualizam funkcionirala je u njegovo vrijeme u svrhu ukalupljavanja postojećih rasprava. Ali ne funkcionira za opisivanje onoga što slobodno društvo zahtijeva da bi zadržalo svoju slobodu. Da, potrebni su nam pojedinci-junaci, ali oni odnekud dolaze i ostavljaju nešto iza sebe što je nužno veće od pojedinca.

U kolektivizmu nema topline, ali je nema ni u atomiziranom individualizmu. Mi ljudi težimo zajednici – a to uključuje i naciju kao entitet. Težimo zajednici koja se prirodno razvija iz društva ambicioznih ljudi koji cijene djelovanje pojedinaca, kako u svoje ime tako i u ime kolektiva.

(Izvor:theepochtimes.com; 6. siječnja 2026.)