Početna Buđenje iz matriksa Stvari koje bih učinio drugačije da znam da ću (ubrzo) umrijeti…
Buđenje iz matriksa - Odabrano - 17.11.2026.

Stvari koje bih učinio drugačije da znam da ću (ubrzo) umrijeti…

Piše: Eric Jones

1. Ne bih učinio ništa drukčije, ali bio bih potpuno preobražen…

Gotovo svi oko mene primijetili bi da sam se promijenio, ali bilo bi im gotovo nemoguće reći kako. Kad bi ih se potaknulo da objasne, možda bi rekli nešto poput: „Nije se uopće promijenio, ali sve što radi, radi sporije, kao da želi zapamtiti kakvog je okusa.”

2. Prestao bih raditi gotovo sve što sada radim, prestao bih raditi, prestao bih provoditi duge sate u zatvorenom prostoru tipkajući e-mailove, označavajući kućice koje uglavnom ostaju neoznačene sve dok ih naposljetku jednostavno ne prekrižim, polažući zadatke na široku poslijepodnevnu sunčevu svjetlost svakoga dana poput čovjeka koji kosi cvijeće kako bi stigao do kraja polja i napokon prestao brinuti o svom onom cvijeću koje još treba pokositi.

3. Većinu vremena provodio bih vani, pod nebom koje je, eto, baš plavo, ali bi jednako lako moglo biti i neke druge boje, zar ne?, s obzirom na to koliko je sve u Sunčevu sustavu i svemiru raznoliko i rasipno. Uostalom, postoje čitavi golemi planeti načinjeni od plina, Jupiter i Neptun, a možda i Uran, uz golemu crvenu olujnu nakupinu na Marsu, staru koliko i neko stablo, veću od Brazila i Čehoslovačke zajedno, kojima su za dobru mjeru pridodani još i Rhode Island i Delaware. Provodio bih više vremena gledajući u plavo nebo i čudeći se što je ono moglo biti bilo koje druge boje, a ne upravo ove, baš ove nijanse blijede, mliječno plave, kojoj nema ničega sličnog u poznatom svemiru planetarnih nebesa.

4. Gotovo sigurno drukčije bih boravio u vlastitom tijelu, dopustio mu da me nosi uokolo zbog samog uzbuđenja koje to pruža, uživao u njegovu samoodržavanju, samopodešavanju, samoizlječenju i samousklađivanju, u orkestralnom zujanju njegovih desetaka bilijuna stanica, kao i sve tekućine unutar stanica i međustanične tekućine, ne zaboravljajući pritom sve ionske kanale i čudesno omogućene prijelaze kroz sve zidove, granice i pogranična područja između bilijuna unutrašnjosti i vanjština unutar jednoga jedinog tijela, kao ni bilijune nastajanja i nestajanja proteina savijenih poput origamija, s njihovim skrivenim bravama i odgovarajućim enzimskim ključevima, koji svi djeluju uz sigurnosne mehanizme na sigurnosnim mehanizmima, redundancije na redundancije, uz čudesni stroj koji završava na otupljenom vrhu koplja što predstavlja moje obično nezadovoljstvo samim sobom.

5. Bih li se seksao više ili manje? Teško bi bilo imati manje seksa nego što ga imam sada, pa bih se sasvim moguće seksao više, premda je na to doista teško odgovoriti, jer seks se čini kao nešto za što bi na kraju života poželio da si ga imao više, dok bi želio biti oslobođen tijela koje te prikovalo za madrac i koje te izdaje, okretanja medicinskih sestara kako bi se izbjegle dekubitalne rane, podizanja i širenja stražnjice rukama u rukavicama. Ali možda i ne.

6. Mislim da bih odlazio na mjesta na kojima stvari nestaju kako bih se od njih svih oprostio poljupcem prije nego što oboje odemo, do australskih koraljnih grebena, do polarnih medvjeda, samih kostiju i kože, ali još uvijek divljih, ili možda još divljih upravo zbog toga, do jastoga koji bježe iz voda Mainea prema hladnoći Newfoundlanda, do sjevernoatlantskih pravih kitova koji su sada tako blizu izumiranja, čiji je broj manji od broja učenika koji zajedno završavaju jedan jedini srednjoškolski razred, do planinskih gorila, snježnih leoparda i kožastih kornjača, a zatim i do svih kukaca koji nestaju u tišini, sibirskog i sjeverozapadnoteritorijalnog permafrosta koji se otapa te ledenjaka koji prolaze kroz ono što će vjerojatno biti njihovo posljednje povlačenje tijekom sljedećih pola milijuna godina ili više. Poljubio bih ih sve u oproštaj, u svoje ime, u ime svoje djece i praunuka djece koja žive na drugoj strani svijeta i koje nikada neću upoznati.

7. Mislim da bih bio zaljubljen u svakoga onako kako sam zaljubljen u vlastitog sina, u način na koji svima kosa pada preko glave dok spavaju, u način na koji je svatko tko spava nalik svima drugima koji spavaju, tako savršeno i potpuno sam i daleko i kao da traži zaštitu. To je jedna od najljepših stvari kod letenja ili putovanja noćnim vlakom: svi putnici na svojim tajnim putanjama zajedno tonu u san, kao da je najprirodnija stvar na svijetu zatvoriti oči među neznancima dok putuješ brzinom od 800 kilometara na sat, pet milja iznad Zemlje. Volio bih čak i njihov topli životinjski dah, svakog udovca, svakog tinejdžera koji se ispružio preko sjedala, svaku majku i oca s djecom naslaganom preko njih poput naplavina, nježni izdanak svakog njega, nje i njih koji lebde u zamračenoj kabini. Mislim da zapravo želim reći da bih više nalikovao Waltu Whitmanu.

8. Izmišljao bih izgovore kako bih upoznao svakoga koga mogu, kako bih mu stisnuo ruku i pogledao ga u oči prije nego što oboje zauvijek nestanemo. „Ja sam vaš susjed iz susjedne ulice, vaš susjed iz susjednoga grada, ja sam iz Iowe, Amerikanac, već vam neko vrijeme namjeravam reći da me jako zanima što god ste stavili na svoj natpis u dvorištu, naljepnicu na automobilu ili majicu kako biste neznancima dali do znanja nešto o sebi. Zagrizat ću mamac, već ga grizem i molim vas da mi kažete nešto više, zašto mi ne biste ispričali još? Ovdje sam da slušam.”

9. Mislim da bi se odnos između moje velikodušnosti i moje pohlepe preokrenuo i da bih poklanjao onoliko koliko god mogu (umjesto da štedim koliko god mogu), a za preživljavanje zadržao samo onoliko koliko mi je potrebno. Kakvo prikupljanje i štednja, kakva sigurnost i zaštićenost u tih 468.234 dolara koje supruga i ja trenutačno imamo u svojim mirovinskim fondovima 401K, 502Z ili 403C, dok osam dana čekaš rezultate kolonoskopije i ne znaš je li riječ o raku, a blagoslovljeno, baš kao i svaki drugi veliki cipelar koji ti je dosad visio nad glavom u životu, on ostaje u zraku, ne pada, barem zasad, barem zasad. Ali kad bih, gledajući prema gore, doista mogao vidjeti cipelu i kad bih duboko u kostima znao da će sigurno pasti, kakva bi onda bila ta ušteđevina, kakva sigurnost, kakva je korist od 95-postotne sigurnosti da neću nadživjeti svoju životnu ušteđevinu i da ću moći zadržati isti životni standard u kojem danas uživam sve do svoje 92,5. godine, za koju mi je financijski savjetnik rekao da očekuje kako ću tada umrijeti.

Naravno, ne vjerujem mu.

10. Ne znam zašto to nisam rekao ranije, ali gotovo sigurno bih dao otkaz. Možda ne odmah, jer mogao bih činiti dobro radeći svoj posao, ali i jasno i istinski vidjeti da moram umrijeti i da ću umrijeti. Ali nakon toga, kako ne bih dao otkaz kad sam vidio i učinio tako malo? I ne mislim pritom zapravo na putovanja, premda mi upravo ona prva padaju na pamet. Mislim na duboke, duboke brazde koje sam utisnuo u svoj život ostajući toliko dugo na istome radnom mjestu. Čak i kad nikada ne bih napustio Iowu, imao bih toliko toga više za vidjeti, toliko više ljudi za upoznati, toliko više toga za saznati i o toliko se više stvari mogao zanimati nego što je taj maleni kutak vlastitog sitnog poduzeća koji čistim i pospremam gotovo polovicu svojega života. A čak ne mislim ni da sam osobito dobar u onome što radim. Ne kažem da je to pravi razlog da nešto prestanemo raditi, ali bio bi to uvjerljiv argument kad bi netko bio osobito prikladan ili osobito nadaren za ono čime je odlučio baviti se dvadeset godina.

Definitivno bih dao otkaz.

11. Kad bih doista znao, kad bih u svome tijelu bio istinski uvjeren da ću umrijeti, mislim da bih dosegnuo najveći dio buđenja. Je li poricanje smrti glavni izvor svega mojeg rastresenog, nepovezanog življenja? Bez tog poricanja, dramu ovoga svijeta i dramu svojega unutarnjeg svijeta vidio bih kao svojevrsnu zabavnu predstavu sa strane, laganu, blještavu razonodu koja odvlači pozornost od glavnog događaja mojega života. Znao bih da trebam gledati ondje gdje gotovo nitko drugi ne gleda, ili barem ondje gdje ne gleda nitko koga poznajem.

12. Mislim da bih provodio mnogo više vremena sa životinjama te mnogo više vremena i na poljima i u šumama, oceanima i potocima. Kad razmišljam o tome kako bi bilo zauvijek napustiti ovaj planet, srce mi čezne za životinjama onako kako dječje srce čezne za životinjama, i to ne samo u njihovu maštovitom, antropomorfiziranom obliku, nego i u njihovoj istinskoj, dvojakoj neobičnosti, usporedo s našom vlastitom razgranatom neobičnošću. Njihova srca, njihovi organi, njihovi mozgovi čvrste konzistencije poput tofua, baš kao i naši, ali i njihovi višestruki želuci, brojne oči i sposobnost da pronađu upravo ono mjesto na drugoj strani planeta na kojem su rođeni prije mnogo mjesečevih mijena. Oni su, u vrlo stvarnom smislu, naši zaboravljeni suputnici, jedina bića za koja znamo da nas u cijelom svemiru promatraju svojim neobičnim očima, jedina bića koja nas mogu gledati dok mi gledamo njih. Već mi sada nedostaju: nedostajat će mi i kad odem.

13. Bio bih ljubazniji na najobičnije moguće načine.

(…)

Eric Jones je odrastao u Novoj Engleskoj, a 1999. se preselio u Iowu kako bi stekao diplomu iz publicističkog pisanja. Nakon što je diplomirao odmah je počeo raditi kao selidbeni radnik. Posljednjih dvadeset godina seli namještaj i pomagao je obiteljima da se presele u sve savezne države SAD-a osim Havaja. Jedno je vrijeme sebe opisivao kao „neuspješnog pisca, ali uspješnog selidbenog radnika”, sve dok mu nevjerojatna skupina prijatelja nije pomogla da se vrati pisanju kao načinu produbljivanja svoje povezanosti sa životom. I umiranjem. Sa suprugom i sinom živi u Iowa Cityju.

(Članak u cijelosti pročitajte na poveznici ispod)

(Izvor: awaken.com; 2. studenoga 2026.)

Pročitajte sljedeće

Zapadnoj medicini slijepo vjeruju samo oni neupućeni

Piše: Mike Adams Nakon više od dva desetljeća istraživanja i pisanja – i nakon što sam iz …