Istina o pametnim gradovima: naposljetku će dokrajčiti demokraciju
Uz sve te 'pametne' gradove koji niču diljem svijeta, to je mnoštvo podataka koji se prate, promatraju, prikupljaju i analiziraju kako bi se stvorila 'utopijska' infrastruktura...
Piše: Marie D. Jones
Ako niste čuli za promicanje održivih „pametnih gradova” širom globusa vjerojatno živite pod nekim kamenom. Možda je taj kamen čak „pametni kamen”, povezan s internetom stvari koji može utvrditi tko je uzeo taj kamen, tko ga je šutnuo a tko ga je ignorirao i zaobišao.
Ove podatke potom može analizirati i koristiti neka nepoznata korporacija ili entitet sa svrhom da kamenje bude zelenije i održivije te radi bolje kontrole nad mjestom gdje se kamenje nalazi i koliko se daleko može šutnuti.
U takvim gradovima praćen je svatko – što radite i s kime se sastajete – pri čemu se nagrađuje ‘dobro’ ponašanje koje je usklađeno s agendom vlasti, a kažnjava se ‘loše’ ponašanje, kao u sustavima socijalnih kredita u kojima vam govorenje ili činjenje nečega što prelazi liniju vladajućih narativa može, potencijalno, uskratiti pristup vašem digitalnom novčaniku ili čak poslu ili kući.
Naličje ove naveliko hvaljene utopijske vizije pametnog grada sretnih žitelja i održivog življenja je mikroupravljanje životom od strane tehnokrata u sveobuhvatnom masovnom nadziranju putem čitavog niza uređaja iz domene ‘interneta stvari’. Takvi uređaji izbacuju stalne i goleme hrpe podataka koje će analizirati umjetna inteligencija
Korporativno planiranje
U tekstu Stevena Poolea za list The Guradian iz prosinca 2014. pod naslovom „Istina o pametnim gradovima: naposljetku će dokrajčiti demokraciju” piše da koncept pametnih gradova datira „još iz doba kada su izumljeni automatski semafori koji su prvi put postavljeni 1922. u Houstonu, u američkoj saveznoj državi Teksas”.
Poole je istaknuo da se u prošlom desetljeću, „zahvaljujući porastu sveprisutne internetske povezivosti i minijaturizaciji elektronike u takvim sada uobičajenim uređajima kao što su RFID oznake, taj koncept iskristalizirao u sliku grada kao golemog, učinkovitog robota. Takva vizija potječe – prema Adamu Greenfieldu iz LSE Cities (međunarodni centar za istraživanje kompleksnosti suvremenih gradova, pod okriljem Londonskog ekonomskog fakulteta – LSE, op. prev.) – od gigantskih tehnoloških kompanija kao što su IBM, Cicso i Software AG koje su se nadale da će ostvarivati dobit na temelju ugovora sklopljenih s gradskim općinama”.
U svojoj knjizi objavljenoj 2013. Protiv pametnih gradova (Against the Smart City) Greenfield piše: „Ideja o pametnom gradu u njegovu punom suvremenom obliku potječe, čini se, od tih kompanija a ne od neke stranke, skupine ili pojedinca koji bi bili poznati po svom doprinosu teoriji ili praksi urbanističkog planiranja”.
Ovo više zvuči kao korporativno planiranje nego kao građanski usmjereno planiranje!
U izvještaju Amnesty Internationala iz 2019. „Pametni gradovi: snovi koji se mogu pretvoriti u noćne more” tvrdi se da privatnost u javnim prostorima više ne postoji.
„Gomilanjem podataka prikupljenih putem ‘pametnih’ senzora i kamera kakve nalazimo na kantama za smeće, semaforima, uličnoj rasvjeti, kanalizacijskim šahtovima, nadzornim kamerama i ‘besplatnom’ WiFiju može se stvoriti sve rašireniji sustav nadziranja, ugrožavajući privatnost, slobodu izražavanja i mišljenja te mirnog okupljanja, ujedno potičući diskriminaciju”.
Prikupljanje podataka bez pristanka očito je uništilo bilo kakvu privatnost na javnim prostorima, a stanje dodatno pogoršava prikupljanje podataka preko smartphonea, kao što su razmjena podataka o lokaciji i digitalna interakcija.
U istom članku se ukazuje i na opasnost korištenja osobnih podataka od strane službi za očuvanje javnog reda i sigurnosti, sa „savršenim alatima da intruzivno prate i nadziru etničke manjine ili druge zaštićene skupine”.
Još jedan tekst u kojem se preispituje stvaranje pametnih gradova objavio je 1. prosinca 2021. Fakultet za ekologiju u sklopu Sveučilišta Yale. U tekstu pod naslovom „Zašto blijedi sjaj nekoć hvaljenih ‘pametnih gradova’” Jim Robbins navodi brojne primjere u kojima se vidi da takvi gradovi ne mogu ispuniti visoka očekivanja. Jedno od spornih pitanja glasi: tko je u posjedu prikupljenih podataka i kako ih koristi. Autor također naglašava da se ti gradovi doimaju odvojeni, često otuđeni, od njihova šireg okruženja.
O autorici:
Marie D. Jones autorica je više od 25 publicističkih knjiga, uključujući Disinformation and You: Identify Propaganda and Manupulation i Toxin Nation. Redovna je suradnica časopisa New Dawn, a nastupala je u TV emisijama na History Channelu te u preko 2500 radijskih emisija širom svijeta. Može ju se kontaktirati na njezinoj web stranici, www.mariedjones.com.
ČINI SE DA JE VATIKAN SPREMAN SRDAČNO DOČEKATI IZVANZEMALJCE
Vatikan je nedavno objavio smjernice u vezi nadnaravnih pojava, uključujući ukazanja i mog…